Kod svake mise u najsvetijem dijelu, kod podizanja, svečano ponavljaju vjernici riječi koje upozoravaju na sadržaj euharistijske tajne: »Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo!« Obnavljajući Gospodnju večeru kod mise, Kristova muka nije više za Crkvu samo neka blijeda uspomena koja bi se podržavala u mislima, riječima, u čitanjima, u slici, nego je to prisutnost. Žrtva koju je Krist prikazao jednom zauvijek na žrtveniku križa postaje žrtvom Crkve i ona ju prikazuje u svako vrijeme i na svakom mjestu kao čisti prinos. Misa je prava žrtva koja omogućuje kršćanima da se klanjaju Bogu i da mu u osobi Isusa prikazuju prvine stvaranja što ga od njega primaju i da mu prikazuju žrtvu pomirenja za svoje grijehe. Budući da je to Kristova žrtva, ona je uvijek Bogu draga jer je savršeni dar čistoga srca. A jer je to sakramentalna žrtva, onda ona ne produžuje žrtvu Kalvarije koja ostaje jedna i jedinstvena, izvršena jednom zauvijek: umnaža se samo znak, ali ne stvarnost koja ostaje jedna.

Već je kod Posljednje večere na Veliki četvrtak žrtva bila sakramentalna, tj. Krist je unaprijed uvažio pod prilikama kruha i vina, dakle u znakovima (u sakramentu) žrtvu Kalvarije koju će u stvarnosti prikazati Ocu na Veliki petak. A kod mise jednako tako Krist slavi Posljednju večeru po službeniku koji je umjesto njega na vidljiv način tu. Euharistija u potpunosti opravdava naslov sakramenta, tj. znaka koji upućuje na nevidljivu tajnu kalvarijske žrtve. Kod Posljednje večere, na križu, na misi, uvijek je isto prikazanje Krista koji se daje Ocu; međutim, kod Posljednje večere i kod mise to prikazivanje je sakramentalno.

Kod svake mise sve je dakle »sakramentalno« (govor vidljivog znaka): žrtva predstavljena pod znakovima kruha i vina, svećenik koji prikazuje po službeniku, kameni oltar kojemu je kamen simbol. Žrtva, svećenik i oltar: to je Krist.

Isus Krist je ostvario savršenu žrtvu koja uključuje sve elemente prave žrtve. To je žrtva njegova života, mučna i teška kroz križni put, umiranje i smrt. Isus je dao sebe samoga na žrtveniku križa. Nadalje, Isus se dao u slobodi. Puno puta naglašava Isus pred Poncijem Pilatom i u drugim prigodama: Meni moj život nitko ne oduzima, ja ga dajem. Isus predaje život svoj i onim što je u tom životu najvrednije: ljubav do kraja i sloboda, Isus apsolutno raspolaže. Daje život svoj u punoj slobodi i čist u ljubavi. Isus na križu ljubi i prašta. Njegovo je srce ostalo čisto i njegova je žrtva zato sveta i savršena. Iz neke objektivne povijesne pravne dimenzije Isusova je smrt na križu najveća nepravda svijeta. Osuđen je najneviniji čovjek za koga i sam Pilat svjedoči da ne nalazi na njemu nikakve krivice. A ipak ga osuđuje na smrt. U tom času Pilat je sužanj ljudskih obzira i straha za svoj položaj. Isus i u tom času slobodno predaje život svoj. Njegovo umiranje je mučno i bolno, a oko njega zaslijepljenost mase i mržnja njegovih protivnika. Ipak, dok kršćani danas gledaju na raspelo, oni tu vide samo govor ljubavi. Sve je drugo izblijedjelo. Ostala je ljubav kojom je Isus predao život svoj za spas svijeta. Zato jer je do kraja ljubio, njegova je žrtva potpuna i savršena.

Misa je sačuvala u svojim obredima i angažmanu svećenika i vjernika također oblike prikazivanja žrtve. Nekad se žrtva prikazanih životinja klala i potom se polovica krvi od žrtve izlila po žrtveniku kao znak da to pripada Bogu, a polovicom krvi se poškropio okupljeni narod za znak da odsada između njega i Boga postoji krvna veza, veza na život i smrt. U svetoj se misi spominje krv novog i vječnog Saveza koja je jednako tako vez Boga i čovjeka, nebeskog Oca i okupljene zajednice u krvi koja je za ljude prolivena na žrtveniku križa.

U žrtvu svete mise spada i sudjelovanje svećenika i vjernika. Da bi i najmanja žrtva bila vrijedna, vjernici su pozvani da sve čine s ljubavlju. Svećenik ih poziva da mole kako bi »moja i vaša žrtva bila ugodna Bogu«. Zato je važno da vjernici uredno dolaze na misu, da sudjeluju. Kod mise se prikazuju darovi kao i kod svake žrtve. Riječi kojima se ti darovi posvećuju da bi postali Tijelo i Krv Kristova su riječi žrtve: »Tijelo koje se predaje«, »Krv koja se prolijeva«. Od žrtve su uvijek blagovalo: to je pričest. A svećenik i vjernici mogu uvijek u svoju misu ugraditi svoj život, svakodnevne brige i probleme, poteškoće i križeve. Tada i to biva posvećeno i preobraženo u jedinstvu s Kristovom žrtvom. Onda takva žrtva postaje sveta, istinska i prava.