Onima koji imalo prate nogometna zbivanja lice dr. Gorana Marića zacijelo je poznato s »malih ekrana«. No nedavno je objavio knjigu »Upravljanje poslovnim procesima« koja ga predstavlja u njegovu osnovnom životnom pozivu, a to je ekonomija. Dr. Marić redoviti je predavač i voditelj kolegija »osnove menadžmenta« na Zagrebačkoj školi za menadžment u turizmu, objavio je nekoliko znanstvenih i stručnih radova, a dokazao se i u gospodarskoj praksi uspješnim upravljanjem u nekoliko poslovnih organizacija. Rado je pristao na razgovor za Glas Koncila.
Za opće dobro i sve ljude
Za početak, za neke pomalo čudno, a možda upravo presudno pitanje: Koja je u ekonomskim teorijama svrha gospodarske djelatnosti i koju teoriju Vi zastupate i zašto?
DR. MARIĆ: Postoji više teorija o svrsi postojanja gospodarske djelatnosti, a ističu se dvije krajnosti: jedna koja favorizira pojedince, i druga koja favorizira državu. Osobno sam pristalica tumačenja da bi svrha gospodarske djelatnosti trebala biti upotreba svih prirodnih resursa, i materijalnih i ljudskih, na način da je u funkciji općeg dobra i na dobrobit svih ljudi, zadovoljavajući time potrebe svakog čovjeka i društva. Ta je teorija i na liniji socijalnoga nauka Crkve.
Dobar dio stručnjaka, ne samo na području ekonomske znanosti i prakse, zacijelo ne bi znao što s tim pitanjem? Nije li tu riječ o temeljnom, kako epistemološkom tako i etičkom pitanju? Je li i želja da pridonesete kvalitetnom upravljanju poslovanjem bila jedan od povoda zašto ste napisali knjigu o tomu?
DR. MARIĆ: Naravno, to je danas esencijalno pitanje čovječanstva, a i ishodište svega ostaloga. Kako se određujemo prema tomu pitanju, tako se određujemo i prema svim ostalim pitanjima društvenoga života. Svakako da sam pisanjem knjige želio na neki način iznijeti i svoj svjetonazor glede upravljanja poslovnim procesima u postojećim hrvatskim uvjetima, jer na način upravljanja najviše utječe upravo svjetonazor.
| »Hrvatsko gospodarsko je opterećeno komunističkim načinom upravljanja jer su stari komunistički kadrovi svoju političku moć iz bivše države kroz pretvorbu i privatizaciju spojili s novom golemom ekonomskom moći.« Ako želi etički postupati, menadžer bi se za svaku svoju poslovnu odluku trebao pitati je li ona sukladna pozitivnim zakonskim propisima, dobivaju li tom odlukom svi sudionici na koje se ona odnosi, je li ona pravedna. |
DR. MARIĆ: Već odavno postoji konsenzus oko činjenice da su dugoročni poslovni odnosi preduvjet zdravih gospodarskih aktivnosti, tako da se pošten pristup upravljanju isplati uvijek, ali najčešće samo dugoročno. Iako, priznajem da ima pojava koje upućuju na to da se današnje vrijeme pokušava narugati poštenim i dobrim ljudima.
Kako ukratko ocjenjujete stanje u hrvatskom gospodarstvu i kako biste opisali hrvatsku menadžersku scenu?
DR. MARIĆ: Hrvatska, iako mala država, ima istodobno velike potencijale i velike gospodarske poteškoće. To se najviše manifestira kroz sve vidove potrošnje kao i kroz iznimno visoku zaduženost koja iznosi oko 90% hrvatskog društvenog brutoproizvoda, a koja već sada ograničava normalan i prirodan gospodarski razvoj zemlje. U hrvatskom gospodarstvu je mnogo toga učinjeno na neekonomski i neracionalan način i stalno su prisutne neprirodne pojave. Primjerice, ulogu Hrvatske gospodarske komore mogu razumjeti samo neke velike privatne kompanije, ali ju zato moraju financirati sve pravne osobe.
Hrvatsko gospodarstvo ima i nizak stupanj samofinanciranja jer je u izravnoj ovisnosti od inozemnih izvora sredstava odnosno tzv. »hrvatskih« banaka u stranom vlasništvu. Međutim, interesantno je vidjeti na koji su način hrvatske banke privatizirane. Tako da je najprije Hrvatska sanirala te banke s 13 milijarda US$, a zatim ih prodala za samo 800 milijuna US$. Tako je hrvatska država samo prodajom banaka oštećena oko 12 milijardi US$. Za najveću hrvatsku banku, koja je dana privatnim osobama doslovce preko noći, Hrvatska nije naplatila niti jedne kune. I za to nitko nije odgovarao.
A i tamo gdje govore da je pretvorba i privatizacija provedena sukladno zakonu, što to vrijedi kada je taj zakon amoralan.
Osim toga, hrvatsko gospodarstvo je opterećeno komunističkim načinom upravljanja jer su stari komunistički kadrovi svoju političku moć iz bivše države kroz pretvorbu i privatizaciju spojili s novom golemom ekonomskom moći. Ta struktura danas drži pod kontrolom najvažnije gospodarske subjekte pa čak i najvažnije državne institucije, bez obzira na promjene vladajućih garnitura. Da bi osigurali kontinuitet u upravljanju i držanju najvažnijih poluga moći, instalirali su neprirodnom brzinom mlade nasljednike istoga ideološkog predznaka na rukovodeća radna mjesta kojima nisu dorasli. U Njemačkoj su stari komunistički kadrovi dobili kolokvijalni naziv »betonske glave«, a u Mađarskoj mladi menadžeri »korisni idioti«, dok ih u Hrvatskoj nazivaju menadžerima godine.
Osjećam da ta ujedinjena snaga političke i ekonomske moći želi gospodarski totalitarizam bez brutalnosti. Ali ono što uvijek treba imati na umu jest da najvažnije gospodarske probleme i općenito probleme s kojima se društvo suočava nikada ne mogu riješiti oni koji su ih prouzročili.
Menadžeri staroga i novoga kova
U čemu hrvatski menadžeri najčešće griješe?
DR. MARIĆ: Svi koji rade griješe, pa tako i menadžeri. Međutim, posljedice njihovih pogrešaka su veće i stoga posebnu pozornost treba posvećivati njihovoj kompetenciji. Ne smije ih se promicati do granica njihove nekompetentnosti jer će greške biti češće i veće. Uzroci pogrešaka su višestruki, a najčešće se događaju zbog nedovoljnog poznavanja pravnog, ekonomskog, društvenog i političkog okružja, nedovoljnog poznavanja poslovnih procesa, ali vrlo često i zbog nesnalažljivosti u korištenju moći koju im daje menadžerska funkcija. Struktura pogrešaka je različita kod starijih i mladih menadžera.
Stariji su iskusniji i bolje poznaju poslovne aktivnosti, ali zbog slabijeg obrazovanja te s navikama i mentalitetom izgrađenima u socijalističkim okvirima najčešće griješe u loše organiziranom vremenu i postaju svojevrsni »gutači« vremena. Zbog demagoškog pristupa kasne s odlukama, a i kada odlučuju, to čine najčešće na temelju intuicije. Međutim u tržišnim uvjetima intuitivnim menadžerima su dani odbrojeni.
Mladi menadžeri najčešće griješe jer misle da sve znaju, žele svima pokazati da su glavni, žele sve promijeniti i pokazati da ništa nije valjalo prije njih. Zbog nedovoljnog poznavanja zaposlenika i njihovih sposobnosti griješe u dodjeljivanju ovlasti i odgovornosti drugima, naglo pristupaju reorganizaciji, ne vole odgovornost, ali ishitreno odlučuju preuzimajući velike rizike. Istodobno pokazuju simptome moderne menadžerske bolesti, bahatost i oholost koji otežavaju učinkovitost upravljanja. Motiv im je isključivo novac i karijera.
Međutim, općenito govoreći, hrvatskim menadžerima je potreban pogled na zbilju jer se udaljavaju od čovjeka, a tko se udaljava od čovjeka udaljava se i od Boga. Iako su njihove odluke često uvjetovane nalogom vlasnika, ta činjenica ih ne opravdava. Ali ne treba idealizirati niti modernog zapadnog menadžera, prisjetimo se samo stečaja Enrona i direktora Skillinga koji je dobio 21 godinu zatvora, i njemu sličnih.
Pozdravljam katoličko sveučilište
Je li naš sustav školovanja menadžera u tom smislu nedovoljno adekvatan. Što bi trebalo popraviti?
DR. MARIĆ: Neprijeporno je da sustav školovanja hrvatskih menadžera nije odgovarajući, i to ponajprije zbog neodgovarajućega nastavnog programa i strukture profesora. I u ovomu području prisutne su posljedice komunističkog sustava, te zbog toga i ne postoje programi koji najviše odgovaraju potrebama tržišnog gospodarstva. Većina studenata s ekonomskog fakulteta nije osposobljena za konkretno rješavanje bilo kojega gospodarskog problema u državi, a istodobno ih uvjeravaju kako su stekli znanja koja im omogućuju prihvatiti se svakoga posla.
Pogubno je razmišljanje da postoji fakultet za gotove menadžere. Da bi netko postao dobar menadžer, treba ponajprije biti nadaren, obrazovan te se stalno stručno usavršavati i postupno napredovati u karijeri.
U kojem smislu tu može pripomoći Katolička Crkva?
DR. MARIĆ: Dakako da može pomoći i da pomaže, samim tim što nastoji odgajati poštene i odgovorne ljude. No iskoristio bih ovdje prigodu te osobito pozdravio osnivanje katoličkoga sveučilišta, iako sam očekivao da će takva inicijativa krenuti s osamostaljivanjem Hrvatske. Očekujem da će HBK zauzeti stav da Hrvatsko katoličko sveučilište postane paralelno sveučilište sa svim znanstvenim pravcima, a ne samo društvenim. Jednako tako slobodan sam nadati se da će Katolička Crkva ubrzo imati drukčiji način financiranja te da neće ovisiti o trenutnoj politici. Pritom ponajprije mislim da je krajnje vrijeme da Katolička Crkva u Hrvatskoj osnuje svoju banku, po uzoru na neke druge zemlje. To najviše očekuju Hrvati iz dijaspore koji su izgubili svoje novce i povjerenje u hrvatski bankovni sustav koji je u 90%-tnom vlasništvu stranaca. Smatram da za takve poteze Crkva ima potencijala i znanja pogotovo ako bude koristila svoje katoličke laike.
Procesuira se tek manji kriminal
Jedan je sugovornik za naš tjednik nedavno kazao, govoreći o korupciji, kako smo jedan dio oblika korupcije naslijedili iz staroga socijalističkog sustava. Nije li slično s poslovanjem uopće?
DR. MARIĆ: Korupcija je oduvijek prisutna u svim segmentima društva i nije »vlasništvo« niti jednog društvenog uređenja niti je ideološki obojena.
Međutim u hrvatskom gospodarstvu korupcija je izravna posljedica nefunkcioniranja RH kao pravne države tako da je poprimila sofisticirane oblike. Nije mi drago što se Hrvatska pretvara u državu koja veliki gospodarski kriminal prešućuje, abolira i ignorira, iako time činjenice o tomu kriminalu neće prestati biti činjenice. Procesuiraju se samo gospodarski kriminal manje vrijednosti i neznatnih posljedica. Provodi se selektivna (ne)pravda kojom su najvažniji akteri gospodarskog kriminala u Hrvatskoj izuzeti od bilo kakve odgovornosti.
|
Sva razornost kapitalističkog materijalizma Velik naglasak u knjizi dajete i na etički pristup u upravljanju poslovnim procesima. Na kojoj je razini poslovni moral u hrvatskom gospodarstvu i kako najjednostavnije doći do odgovora postupa li menadžer etički? DR. MARIĆ: U upravljanju poslovnim procesima etički pristup je iznimno važan i nuždan jer je on temelj razvoja dugoročnih poslovnih odnosa, a to je preduvjet opstanka i razvoja svake organizacije. Ako želi etički postupati, menadžer bi se za svaku svoju poslovnu odluku trebao pitati je li ona sukladna pozitivnim zakonskim propisima, dobivaju li tom odlukom svi sudionici na koje se ona odnosi, je li ona pravedna, uskraćuju li se tom odlukom nečija prava i oštećuje li bilo koga, je li sukladna organizacijskoj klimi i politici, hoće li se dobro osjećati ako tu odluku pročita ili čuje u medijima te, u konačnici, hoće li biti ponosan na nju pred svojom obitelji. S obzirom na to da su ključne odluke u gospodarstvu većinom donosili i donose intelektualci, Hrvatsku pomalo zahvaća proces kolektivnoga intelektualnog nepoštenja. Stoga se često sjetim knjige »Posljednja vremena« u kojoj glavni lik kaže da je ateistički materijalizam u svojoj kapitalističkoj formi počeo pokazivati svu svoju razornost. S obzirom na broj sporova i sudskih procesa kod trgovačkih sudova, slikovito bih kazao da je poslovni moral u Hrvatskoj kao rijeka koja je kilometar široka i centimetar duboka. |
U knjizi jedan dio je posvećen poslovnim pregovorima. No spominjete i pregovore koji to zapravo nisu te se svode na ucjenjivačku ponudu »uzmi ili ostavi«. Tko je odgovoran za takvu situaciju, tj. postoje li mehanizmi koji bi takvo ponašanje mogli spriječiti, ili se slabiji jednostavno treba jačemu prilagoditi.
DR. MARIĆ: Poslovno pregovaranje je vrlo bitno i ono bi uvijek trebalo prethoditi sklapanju ugovora između poslovnih partnera. Rezultat pregovora trebao bi zadovoljiti obje pregovaračke strane, a takav rezultat je temelj dugoročnih poslovnih odnosa. Međutim, u Hrvatskoj doista kupac i prodavatelj često nisu u ravnopravnome položaju tijekom poslovnog pregovaranja zbog različitih startnih pozicija prije početka pregovora, primjerice, zbog ovisnosti o kupcu koji neredovito plaća svoje obveze ili zbog nedopustivog monopolističkog položaja nekih kompanija (TDR, T-mobile, Pliva, Ina...), kada pregovaranje zapravo gubi svoj temeljni smisao zbog vrlo malog utjecaja na tijek pregovora. U tim i sličnim situacijama vrlo često pregovori počinju i završavaju s tzv. modelom »uzmi ili ostavi« te izostaje izgrađivanje pravih, ravnopravnih i dugoročnih partnerskih odnosa zbog neostvarivanja obostranog zadovoljstva rezultata pregovora. Za takvu situaciju krivo je pravno i političko okružje koje je omogućilo privatni monopolizam u hrvatskom gospodarstvu, a što je pogubno za poduzetništvo, ali i gospodarstvo u cjelini. Slabijem ne preostaje ništa drugo nego da se prilagodi uvjetima jačeg. Takav položaj, koji niti Ustav RH ne dopušta, mnogim tvrtkama omogućuje stvaranje ekstraprofita već 16 godina. Međutim taj problem je rješiv, ako ga se želi riješiti.
Manipulacija »proizvela« nove tipove kupaca Prvo ste poglavlje posvetili poslovnom tržištu i poslovnom marketingu, razmjerno novoj grani ekonomske djelatnosti kod nas. Koliko je on važan za ukupnu gospodarsku aktivnost? DR. MARIĆ: Poslovno, odnosno industrijsko tržište i poslovi marketing iznimno su važni za ukupnu gospodarsku aktivnost, jer na to upućuje podatak da 65% svih tržišnih transakcija čine transakcije na poslovnome tržištu. Poslovni se marketing uveliko razlikuje od marketinga na tržištu krajnje potrošnje jer su i planiranje svih poslovnih aktivnosti, odabir strategije pa i sam proces kupnje bitno različiti nego na tržištu krajnje potrošnje. U Hrvatskoj je izraženiji marketing na tržištu krajnje potrošnje gdje većina organizacija marketing doživljava kao propagandu te oglašavajući svoje proizvode ili usluge, vrlo agresivno, ponekad i neukusno »napadaju« krajnjeg kupca i time potiču potrošnju ponajviše robe široke potrošnje. Ta manipulacija ljudima s vremenom je »proizvela« i nove tipove kupaca koji su zapravo nabavu prijeko potrebnih sredstava za život pretvorili u kult kupovanja i uživanja u kupnji, čak i nedjeljom. Medijskom kampanjom žele nam poručiti da taj svijet uživanja nema alternative. Nastavi li se takav trend, književnik Frederic Beigbeder sarkastično kaže da uskoro nećemo biti pripadnici jedne nacije već neke robne marke, a da će Boga pokušati zamijeniti robom široke potrošnje. |
Broj odvjetnika kao u Japanu
Kako biste komentirali ova dva fenomena - zacijelo sličnih ima mnogo više - s kojima se obični ljudi susreću iz dana u dan. Prvi: na policama dvaju velikih domaćih trgovačkih lanaca ne može se naći jedno od najboljih maslinovih ulja. Drugi: tražeći proizvod vodećega hrvatskog proizvođača na polici, moralo se zaviriti duboko iza konkurentskog, i to stranog proizvoda da bi ga se pronašlo. Kako tek prolaze mali proizvođači?
DR. MARIĆ: To je posljedica »hrvatskog načina« pretvorbe i privatizacije koja je omogućila monopolistički položaj nekim trgovačkim kompanijama, ali i posljedica pogrešne kreditno monetarne politike HNB-a koja i danas favorizira strane proizvođače manipulirajući tečajem kune, uništavajući domaću proizvodnju.
Dosta prostora posvećujete još jednom pojmu koji nadilazi uske gospodarske okvire, a to je povjerenje. U kojim je sve relacijama nužno povjerenje za dobro gospodarenje? I nije li upravo pad ili zatiranje povjerenja jedan od većih hrvatskih problema, ne samo na gospodarskom polju?
DR. MARIĆ: Povjerenje je ključ dobrog funkcioniranja gospodarstva ali i svih ljudskih aktivnosti. U demokracijama s tradicijom važi načelo »meum ictum pactum« (moja riječ je ugovor), dok u Hrvatskoj ni ugovor nije jamstvo da će se poslovni dogovor poštivati i realizirati. Stoga je nelogično da Hrvatska s 4,5 milijuna stanovnika ima skoro isti broj odvjetnika kao i Japan sa više od 100 milijuna stanovnika. Istodobno, na međunarodnim trgovačkim arbitražama hrvatski gospodarski subjekti izgube 92% sporova, što ilustrira kompetentnost hrvatskih menadžera.
