Umrla je Ana Rukavina – javljale su radijske i televizijske vijesti. Nekoliko dana prije smrti njezine velike oči gledale su s bolesničke postelje zadnji novinarski prilog u »Vjesniku«, čija je novinarka bila, poslan iz KB Rebro bio je o darovima oboljeloj djeci pred blagdane. Umrla je jedna pametna, lijepa žena ostavljajući nam u zalog snagu ljubavi koja je ujedinila tisuće ljudi prvenstveno novinare koji se ni trenutka nisu razlikovali kojoj redakciji ili nacionalnosti pripadaju. Nije bilo lijevih ni desnih, ni novinara centra. Sakupljanje novaca potrebnih za liječenje započelo je aukcijom novinarskih fotografija, a nastavilo se prodajom novinarskih knjiga. Ana je nakon godine i pol teških tretmana morala otputovati u SAD ako se ne bi našao nesrodni donor koštane srži u Europi. Cijenu liječničkog pothvata nije mogla platiti ni njezina obitelj niti HZZO. U vremenima kad tiskom kruže tekstovi puni mržnje, Ana je pisala kao iz nekog drugog svijeta: »Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi: Želim život! Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah samo se ne želim okrenuti i otići, a da nisam sigurna da sam učinila sve što sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama. Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra i vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.«

Oni koji su joj bili blizu to i svjedoče. U kratkom vremenu skupilo se 1.200.000 kuna. Za Anu taj novac nije iskorišten, ali ona nije ni mislila samo na sebe. Suočivši se s istinom, hrabrila je druge i odmah predložila da se prikupljenim novcem osnuje banka umbilikalne krvi (iz pupčane vrpce) i registar darovatelja koštane srži. Hematolog Mirando Mrsić izjavio je da neće odustati od te ideje jer to dugujemo Ani. Pismo koje je Ana Rukavina napisala u najtežim trenucima upućeno je svima nama koji smo često nesvjesni radosti života, a mnogi i ne misleći da je život ipak darovan, dižu ruku na sebe ne mogavši se suočiti s vlastitom borbom. Ta mlada žena nije digla ruku na sebe ni od sebe, dapače ona se pobrinula i za druge. Premda preteško zvuče riječi: »Ali znam gdje živim...«, a živjela je u državi u kojoj je 9 milijuna kuna otpisano nogometnim klubovima, 36 milijuna kuna »darovano« Dinamu. Mnogi danas imaju svoju državu u državi i više se ne zna gdje jedna mafija počinje, a gdje njezino umreženje završava.

Samo vješti ratnici?

Zar zaista dosadašnja i buduća hrvatska inteligencija nije sposobna upravljati svojim dobrima i obučiti se upravljačkim vještinama i novim tehnologijama i razmjenjivati iskustva, a ne usvajati tuđe modele?

Đana Fio, lučki kapetan u Hvaru, svojim tekstom »Tko su investitori koji devastiraju Hvar?« objavljenom u zadarskom »Hrvatskom listu«, morala bi poslije objavljivanja dobiti barem deset prijava ako tvrdnje nisu istinite. Budući da je navela desetak imena i prezimena »uglednih gospodarstvenika« koji su u vrijeme rata na sve načine bili čistači novca u tvrtkama, bankama, bavili se trgovinom oružja, droge, krali donacije i na kraju postali veliki investitori duž obale. Autorica teksta spominje usput i sponzoriranje kupa Cedevita, jedriličarske regate Hvar-Komiža na kojoj je sudjelovao i poznati splitski građevinar s jedrilicom vrijednom 2 milijuna eura. S pravom zaključuje da je Hvar ime i trebalo bi platiti skupo održavanje kupa Cedevita: »Naime, Cedevita u svijetu nije poznata, ali zato Hvar jest.« Strašno je kada poslije takvih tekstova ostane šutnja poput zadnje rečenice u Hamletu »The rest is silence« i nigdje ne nađe rezonancu osim što siromašnima, kojih po statistici ima više od 800 tisuća, na trenutke utaži glad, ako im ga ne utaže prodajni centri kojih ima sve više. Živimo i u vremenu u kojem jedan »ugledni« privrednik nastao u ratu dobacuje iz svojeg bogatstva koje se nekad stjecalo desetljećima kako je Meibach kupio iz zafrkancije jer tko bi normalan vozio automobil od 320 tisuća eura. Istodobno Athanasios Vamvakidis, povjerenik MMF-a, poručio je neka se ne povećavaju nove mirovine i kao da je gospodar Hrvatske pri odlasku pozvao na oprez s radnicima opominjući Vladu da ne smije biti darežljiva kada je riječ o dioničarstvu jer bi se mogao ugroziti interes strateških ulagača koji ne donose samo novce nego i upravljačke vještine i nove tehnologije. Zar zaista dosadašnja i buduća hrvatska inteligencija nije sposobna upravljati svojim dobrima i obučiti se upravljačkim vještinama i novim tehnologijama i razmjenjivati iskustva, a ne usvajati tuđe modele. Nisu valjda Hrvati isključivo vješti ratnici, što se nažalost dokazuje i u Afganistanu.

Hrvatska je Irak bez rata

Dokaza za to je tisuću, ali je zanimljivo bilo čuti bivšeg američkog veleposlanika pri Svetoj Stolici u emisiji »Idemo u Ameriku«. Svjedočio je o vremenu raspada Jugoslavije kad je prema poruci američkog predsjednika prenio savjet Papi o nastojanju očuvanja Jugoslavije. Papa Ivan Pavao II. uvjerio ga je na pravo država za osamostaljenjem i posebno upozorio na kulturu Hrvatske i Slovenije. Umjesto razmjena i razvoja kulture ona je u naletu nove države polagano sve više gubila svoju osobnost, pa smo konačno svedeni na trajne priče o jednom performansu o jednom pijetlu i vrlo ružnoj reakciji društva za zaštitu životinje i kao da je jedno i drugo podsjećalo na opomene povjerenika MMF-a o strateškim ulagačima, ali ovog puta o duhovnim. Zbog toga nije isključeno što dobrodošlu emisiju iz kulture »Opća praksa« mnogi nazivaju »Obična praksa«, budući da rijetko što u kulturi ima veliko značenje, a ako i ima onda je izgubljeno u moru estrade. U tom svijetu estrade sve postaje skandal i glamur iz kojega se gubi sadržaj, a ostaje samo oprema. U tome su se izgubili i dani »Orisa«, tj. arhitekture kada je 2.300 gostiju napunilo dvoranu »Lisinski« dokazujući da je kultura nasušno potrebna u siromašnim vremenima. Stalno živeći rat, u proizvodnji trajnih sukoba možda i nije presmjelo napisati da je Hrvatska postala Irak bez rata.

Ali ti si me trebao

Zbog toga nas je Ana Rukavina, nažalost zbog smrti, barem jedan dan oplahnula dobrotom, ali i zalogom za budućnost, poput knjige Theodorea Zeldina »Intimna povijest čovječanstva« koji samo jednim slučajem pokušava ukazati koliko se čovjeku može uraditi dobra pruživši mu šansu. »Pola minute je posve dovoljno za transformaciju naizgled obične osobe u predmet mržnje, neprijatelja čovječanstva. Počinio je ubojstvo i osudili su ga na doživotni zatvor. Zatim je u osami zatvora pola minute bilo dovoljno da ga ponovno preobrazi – i to u junaka. Spasio je život jednom čovjeku i bio pomilovan. Međutim kada je stigao kući, zatekao je svoju suprugu kako živi s nekim drugim, a njegova kći uopće nije znala za njega. Nitko ga nije htio. I njegov pokušaj samoubojstva bio je promašaj. Redovnik kojega su pozvali uz njegovo uzglavlje rekao je: Tvoja je priča zastrašujuća, ali ja za tebe ne mogu učiniti ništa. Trošim sve što imam na pronalaženje domova za beskućnike. Ništa ti ne mogu dati. Ali prije nego što se ubiješ dođi i pomozi mi. Poslije toga možeš učiniti što god želiš.«

Te su riječi promijenile svijet ubojice. Konačno više nije bio suvišan i zamjenjiv. Pristao je pomoći a svijet više nikada nije bio isti za toga redovnika koji se osjećao preplavljenim količinom patnje koju je stalno viđao oko sebe. Slučajni susret s ubojicom donio mu je pomisao koja će promijeniti njegovu cijelu budućnost, suočen s osobom koja je bila očajna nije joj dao ništa nego je umjesto toga zatražio nešto od nje. Ubojica je kasnije rekao svećeniku: »Da si mi dao novaca ili sobu ili posao, ponovno bih započeo živjeti kao zločinac i ubio bih nekoga. Ali ti si me trebao. Tako je rođen pokret Emmaus abe Pierrea koji vodi brigu za najsiromašnije. Iz susreta dviju posve različitih osoba koje su jedna drugoj u srcima upalile svijetlo«. Taj citat ali i sama knjiga dokaz su bogatstva svijeta oko nas koji se u Hrvatskoj uglavnom najčešće svodi na politiku i zgrtanje novca, uništavajući duh.