»Pomirivši«, kako je sam rekao, »vjeru svojih otaca, svoje protestantsko podrijetlo s vjerom Crkve«, brat Roger je 1940. osnovao Ekumensku zajednicu u Taizéu. Danas zajednica broji stotinjak članova, katolika i iz različitih reformacijskih tradicija, koji žive svoj život u zajedništvu, jednostavnosti života, beženstvu, molitvi i radu. Zahvaljujući zajednici, Taizé je postao poznat diljem svijeta kao središte molitvenih okupljanja mladih. Osim toga, zajednica organizira susrete diljem svijeta, a mnogi su hrvatski mladi proteklih godina imali priliku nazočiti takvim susretima u europskim metropolama. Ove je godine došao red na Hrvatsku. Europski susret mladih »Hodočašće povjerenja na zemlji« održat će se od 28. prosinca do 1. siječnja u Zagrebu. O organizacijskim i duhovnim aspektima »hodočašća povjerenja« za Glas Koncila je govorio brat Richard, koji je od rujna u Zagrebu te, u suradnji sa zagrebačkim župama i njihovim mladima, radi na organizaciji susreta u Zagrebu. Brat Richard ušao je u zajednicu kao dvadesetogodišnjak, godine 1979. Rođen je u okolici Berna u Švicarskoj, a o njegovu poznavanju prilika u Hrvatskoj govori činjenica da tečno govori hrvatski.

BRAT RICHARD: Prvo što treba reći jest to da su sadržaj programa prije svega ljudi. Ljudi u zagrebačkim župama i ljudi iz cijele Europe. Čitav prijepodnevni program za mlade koji dolaze u Zagreb odvijat će se u zagrebačkim župama. Započet će s jutarnjom molitvom u 8,30, a poslije toga će se i mladi iz Zagreba i njihovi gosti hodočasnici okupiti u malim skupinama i razgovarati o nekim temama koje pripremamo. Te teme svatko može proširiti svojim iskustvima, pitanjima, razmišljanjima. Popodnevni program održavat će se na Zagrebačkom velesajmu. Podnevne zajedničke će molitve biti u 13,15, a večernje u 19 sati. Te molitve u paviljonima Velesajma otvorene su za sve i one su možda najsnažniji trenuci »hodočašća povjerenja«. Molit će zajedno tisuće mladih iz Europe i Hrvatske.

Nadalje, ove godine Stara godina pada u nedjelju. Francuska nacionalna televizija na svome 2. programu svake nedjelje u 11 sati prenosi misu. Poželjeli su da prijenos mise na Staru godinu bude iz Zagreba, iz katedrale, u suradnji s vašom nacionalnom televizijom. Misu će predvoditi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a sudjelovat će pedesetak braće iz Taizéa te tisuće mladih. Pjevat će se pjesme iz Taizéa, a misa će biti dvojezična, na hrvatskome i francuskome. Moći će je pratiti gledatelji ne samo u Francuskoj nego i u Belgiji, Švicarskoj, Portugalu, mislim čak i u Kanadi.

Tijekom susreta u Zagrebu bit će objavljeno »Pismo iz Calcutte« našega priora brata Aloisa. Naime, u listopadu ove godine održan je susret mladih u Indiji i ondje je brat Alois počeo pisati svoju poruku, u kojoj naglašava jedinstvo ljudskoga roda kojemu je Bog zajednički Otac. Pismo svojim sadržajem podsjeća na poruke koje je papa Benedikt XVI. ovih dana odaslao iz Turske.

BRAT RICHARD: Konačna brojka još nije poznata. Dali smo da rok za prijavu bude 1. prosinca (razgovor je vođen 2. prosinca, op. nov.), no ne želimo odbiti nikoga tko se prijavi i kasnije. Računamo da će, okvirno, biti oko 40.000 sudionika, uključujući i mlade iz Zagreba i okolice. Najveća će skupina doći iz Poljske, a velike skupine dolaze iz Francuske, Italije, Njemačke. Lijepo je da se ove godine u većem broju prijavljuju mladi iz BiH, Srbije, Crne Gore. Njima je često teško platiti put ako se susret održava negdje daleko. Mislim da će biti zastupljene skoro sve europske zemlje, a manje će skupine također doći iz Indije, s Filipina te iz još nekih prekooceanskih zemalja.

BRAT RICHARD: Tu je u ovome času desetak braće. Taj broj neprestano varira, jer netko dođe, netko ode... Odsad će nas dolaziti sve više i na kraju će na samome susretu sudjelovati pedesetak, šezdesetak braće. S nama je i 11 volontera, no i taj se broj povećava s približavanjem susreta. Sada su tu volonteri iz Njemačke, Slovačke, Poljske, Švedske, Albanije, jedan je iz Meksika, a među njima je i jedna Hrvatica koja je preko Taizéa došla u Zagreb. Uskoro dolazi jedna djevojka iz Ukrajine. Tu su i 4 redovnice iz reda sv. Andrije. Sestre su g. 1966. došle u Taizé kako bi pomogle našoj zajednici. Trebale su ostati u Taizéu tri mjeseca, a ostale su evo 40 godina...

BRAT RICHARD: Prije svega ti mladi ljudi žele odvojiti godinu dana za osobno traganje za svojim pozivom. Nije, dakle, na prvom mjestu rad u Taizéu kao takav, nego je naglasak na tom traganju. Svjesni su da će čovjek, ako samo prolazi kroz škole, studij, rad, možda propustiti prigodu da jednom zastane i doista posluša što mu Bog ima reći. U Taizéu se svaki dan zajedno moli, kao što će se moliti ovdje u Zagrebu, i to pogoduje ozračju osluškivanja.

Većina tih mladih vratit će se u svoje zemlje, nastaviti studije, naći posao. No dosta se često dogodi da netko od tih mladića pođe u bogosloviju, a netko razmišlja i o tome da postane članom naše zajednice. Ima i djevojaka koje pristupaju redovničkim zajednicama, u svojim zemljama ili možda kod sestara sv. Andrije koje sam spomenuo.

BRAT RICHARD: Da, mladi iz Hrvatske već dugo dolaze. To je krenulo vrlo brzo nakon Koncila. U ranim sedamdesetim godinama neki su svećenici imali hrabrosti pokrenuti tako nešto. Ti su mladi sad zreli ljudi. Susrećući ih ovdje, opažam na njima veliku radost. U ono su doba sa sjetom govorili kako bi bilo lijepo kad bi se nešto takvo moglo organizirati u Hrvatskoj. Tada je to bio samo san...

Za Hrvatsku jedan takav susret može biti znak nade, ohrabrenje. Jedan mi je bivši hodočasnik u Taizéu nedavno rekao: »Tada, osamdesetih godina, mi smo Hrvati u Taizéu bili dio Europe.« S istim pravima kao Francuzi ili Nijemci ili neki drugi narod. Ovaj susret to također pokazuje. Jedno je političko pitanje Europske unije, no europski se susret može održati u Zagrebu neovisno o tome. To govori kako smo svi koji živimo u tom europskome podneblju velika obitelj, iako povijest i politika vrludaju malo ovako malo onako.

Nadalje, u središtu susreta je molitva. To može biti snažno svjedočanstvo za ovdašnje mlade i za svekoliku javnost, jer se ovdje često misli kako na Zapadu mladi ljudi više ne mole. Kad dođu zbog molitve i vjere, i to će biti određena poruka da je moguće biti u isto vrijeme suvremeni mladi čovjek i vjernik.

»Hoćete li ostati ili otići?«

BRAT RICHARD: I mi smo sami ponekad zadivljeni tim fenomenom. Stoga ne mogu dati nekakav konačni odgovor ili ključ. Belgijski kardinal Danneels je u jednoj prigodi rekao kako je to »Božje otajstvo«. Ono što je mene privuklo, bilo je povjerenje koje su braća imala u mlade ljude, i to u sve njih. Neki mladi, naime, dolaze s jakom željom i oduševljenjem za molitvu, drugi baš i ne znaju što hoće i što traže. Oduševilo me što su braća primala i jedne i druge. Zato se naši susreti i zovu hodočašćima povjerenja. Ako netko znade da je prihvaćen i voljen, može napredovati.

Uvjeren sam kako je vrlo važno i to što se mladima ništa ne pokušava nametnuti. U evanđelju Krist kaže čak i svojim učenicima: hoćete li ostati ili otići? Ne pokušava ih nasilu uvjeriti. Nudi im dar svojega života, oproštenje, Božje milosrđe. Ostalo je na njima. Isto tako mi se pjevana molitva čini važnom u tom pogledu. Kad u Taizéu dođete na molitvu (tako će biti i ovdje u Zagrebu), uglavnom su to pjevane molitve, kratka biblijska čitanja, malo riječi i onda - tišina. Mislim da je takva molitva bliska mladima i da u njoj doživljavaju bit molitve: biti u Božjoj prisutnosti.

Još bih jednu stvar naglasio. Kad dođu u Taizé, mladi odjednom shvate da je Crkva »katolička«, sveopća, univerzalna u najpunijem smislu riječi; da u njoj ima mjesta za sve narode, sve jezike i kulture, sve boje kože. Mislim da to u mnogima probudi ljubav prema Crkvi.

BRAT RICHARD: Model u pravom smislu riječi sigurno ne možemo biti, jer kod nas je riječ o samo nekolicini braće. Nismo župnici, a još manje biskupi pa u tom smislu nemamo odgovornost za širu zajednicu vjernika. Kad je papa Ivan Pavao II. bio u Taizéu, onda je rekao: »Neka vas Bog očuva malenima u radosti vašeg poziva.« Brat Roger je uvijek smatrao da je sve što mi možemo biti - znak. Znak nije stvarnost, ali je važan jer upućuje na ono što zajedništvo u Crkvi može biti.

Kao mladić brat Roger je proučavao baštinu monaškog i redovničkog života: sv. Bazilija, sv. Benedikta, sv. Franju... te zaključio kako bi i on trebao tako živjeti: »Idi prodaj sve što imaš, podaj siromasima i slijedi me...« No nije želio da to bude nekakva restauracija samostanskog života u protestantizmu, nego da zajednica bude mjesto gdje i protestanti i katolici, u budućnosti možda i pravoslavci, mogu živjeti taj znak, tu prispodobu zajedništva. Često je u Ženevi kao mladić odlazio u rusku pravoslavnu crkvu, među emigrante koji su pobjegli od revolucije. Ondje je otkrio ljepotu pjevane molitve, uvjerenje da je u sredini svega uskrsli Krist... Stoga u Taizéu ne tražimo neku ekumensku ravnotežu, nego jednostavno nastojimo živjeti svoju kršćansku vjeru. S jedne strane, dakle, naša zajednica je povratak korijenima, no s druge nastojimo ići ususret Kristu koji dolazi. To se zapravo događa u svakoj euharistiji, a posebno se slavi u ovo adventsko vrijeme.

Zajednica također nastoji gajiti žive kontakte s pravoslavnim Crkvama. Na naše susrete dolaze i mladi pravoslavni vjernici. Važno je stoga da i kontakti s poglavarima budu srdačni. Brat Roger je imao osobitu ljubav i poštovanje za ruske kršćane, svjestan da su u prošlome stoljeću upravo oni, vjernici Ruske pravoslavne Crkve, dali više mučenika za vjeru nego možda svi kršćani u svim stoljećima zajedno.

BRAT RICHARD: Najprije moram reći kako se divim koliko ima ljudi koji su izgubili svoje voljene i koji zbog vjere opraštaju i čak se mole za one koji su tako nešto mogli učiniti. To je toliko neuobičajeno za našu ljudskost. Ponekad se pitam kako bih ja reagirao na to što je učinjeno nekim osobama koje sam upoznao i moram priznati da nemam odgovora. Kad su u onim najtežim godinama u Taizé i na susrete u drugim gradovima dolazile skupine iz Hrvatske, jednom je netko bratu Rogeru postavio pitanje što učiniti i kako oprostiti. »To je jako teško pitanje«, odgovorio je. I ništa više nije rekao.

Pitanje oproštenja toliko je osobna odluka svakoga čovjeka da nitko nema pravo nekoga na to tjerati. Niti to ima smisla. Jer ako želimo graditi budućnost mira, onda moramo sve učiniti da u sebi nađemo taj mir. A kad ga netko pronađe, smatram da onda iz tog čovjeka mir zrači kao što iz peći zrači toplina. Svi ti ljudi koji su uspjeli u sebi nešto prevladati, oprostiti, dalje voljeti, ne prepustiti se obeshrabrenju - oni će zračiti tom toplinom koja će omogućiti napredak. Vjerujem da će i na okupljanju u Zagrebu doći do nekih susreta, razgovora, da će se u nekim srcima nešto promijeniti, ali to nećemo odmah vidjeti. Možda je i bolje tako. Jer ono što se stavlja na velika zvona, to možda neće opstati. Ali ono što je ukorijenjeno u životnoj odluci vjernika kršćanina, to će zacijelo pridonijeti miru koji je itekako potreban.