Sa željom da potaknu susret i komunikaciju domaćega stanovništva te osoba koje su dobile ili traže azil u Hrvatskoj, Isusovačka služba za izbjeglice – koja je koordinirala cijeli projekt božićnoga ručka s izbjeglicama – povezala je one koji »oskudijevaju« blizinom i zajedništvom te obitelji spremne svoju blagdansku trpezu podijeliti s neznancima.
Iako se Kristovo rođenje obično slavi u obiteljskom okruženju, nije bilo teško pronaći Hrvate katolike koji su se spremno odazvali pozivu Isusovačke službe za izbjeglice upućenomu početkom prosinca da otvore srca i vrata vlastitoga doma izbjeglicama i migrantima koji su u Hrvatsku došli u potrazi za sigurnošću i zaštitom.
Čim je na televiziji vidjela najavu da se može ugostiti izbjeglice za svojim božićnim stolom, obitelj Dugi iz Sračinca kraj Varaždina spremno je uspostavila kontakt s Isusovačkom službom za izbjeglice i stol proširila kako bi se uz roditelje i dvije kćeri pronašlo mjesta i za još jednu osobu. Kći Janja Dugi (30) koordinirala je cijelom akcijom božićnoga ručka u svojoj obitelji. Nakon prijave bila je upućena u sve detalje o različitostima i posebnostima gosta islamske vjere koji im stiže u obitelj, no kako je osobno studirala religijske znanosti te putovala u muslimanske zemlje, već je bila upućena u kulturološko-religijske razlike.
Jedino se kao tehnički problem postavilo pitanje prijevoza do Varaždina iz Zagreba, iz hotela »Porin« gdje je njihov gost smješten, čiji identitet ne žele otkrivati. »Tridesetogodišnji mladić, po struci stomatolog, doputovao je u božićno jutro na našu inicijativu da provede cijeli dan s nama. Željeli smo da upozna grad, cijelu tradiciju Božića. Dan smo započeli kod nas doma, gdje ga je oduševio čaj od đumbira jer je raširen i u njegovu rodnom kraju Iračkom Kurdistanu.
Ručak je protekao u ugodnom, obiteljskom ozračju, a tijekom ispijanja popodnevne kave otvorili smo kartu Hrvatske te nas je impresioniralo njegovo znanje o kulturi i povijesti naše zemlje. Naše i njegove informacije samo su se nadopunjavale. Popodne smo ga odveli u zajednicu ‘Cenacolo’ koja uprizoruje žive jaslice da naš dragi gost i na taj način doživi srž i bit Božića, a ostalo je i vremena prošetati gradom«, ispripovijedala je Janja Dugi o dugom božićnom danu koji je tražitelj azila u Hrvatskoj od 2016. godine proveo sa svojom »privremenom« obitelji u baroknom gradu.
Osim da se iskaže dobrodošlica i gostoprimstvo, ideja cijeloga projekta ručka s izbjeglicama bila je među ostalim razbiti predrasude te u povjerenju, bez zadrške i straha primiti neznanca u vlastiti dom. Osjetili su to i u obitelji Dugi svi članovi: i roditelji koji ne govore engleski, pa su jezičnu barijeru premostili govorom tijela i osmijehom. »Drago mi je da smo kroz tu mogućnost primanja i davanja osjetili pravi duh Božića – otvaranje srca. Bilo mi je drago i zbog moje obitelji te susjeda.
Mi mlađih generacija možemo se lakše razumjeti, no moji roditelji, susjedi i njihova djeca rjeđe imaju priliku vidjeti humanu stranu priče o izbjeglicama«, kazala je ekonomistica i filozofkinja Janja Dugi o susretu koji će pamtiti i po tome što se njihovu gostu iznimno svidjelo bučino ulje, koje je onda u Zagreb i ponio kao dar domaćina. Mnogo su tijekom objeda razgovarali i o njegovoj kulturi, o obitelji od koje je odvojen, mukotrpnom putu koji je prošao od Iraka do Švicarske pa do deportacije u Hrvatsku…
Kad god bi spomenuli svoju namjeru da će za Božić primiti izbjeglicu, često bi u svojem mjestu nailazili na čuđenje i pitanja: »Zašto ulazite u takvo što, jeste li svjesni opasnosti i posljedica?« Mještani su izrazili sumnjičenje, no nakon što se susret dogodio ostali su samo pozitivni odjeci. Dogodio se »klik« između obitelji i gosta te su ostali povezani i nakon jednodnevnoga druženja. »Ostali smo u kontaktu. Majka me svaki dan pita što ima novo kod našega gosta. Često se čujemo, pozdravimo, čestitamo novu godinu. Nama je Božić blagdan u kojem pokušavamo otvorili srce, da budemo još bolji jedni prema drugima. Ono što na Božić doživljavamo – zajedništvo, ljubav i davanje – ovoga smo blagdana ponovno zaživjeli, i otvorili smo srce za druge, a ne novčanike za darove i celofan.«
Krem-juha od bundeve, purica s mlincima, kremšnite i kolači bez svinjske masti – to je bio meni na božićnom ručku u zagrebačkoj četveročlanoj obitelji Roth koja je također ugostila jednoga izbjeglicu. Isusovačka služba uputila je 46-godišnjega Mohameda Baru iz Gane. »Nismo puno razmišljali hoćemo li primiti nekoga za svoj božićni stol, brzo smo se prijavili. No prije njegova dolaska na obiteljski ručak moj se suprug sastao s Mohamedom, pripremili smo i našu malenu djecu za susret s osobom druge rase tako da smo im ranije pokazali sliku. Na objed smo pozvali i širu obitelj – šogora i šogoricu, svekrvu – tako da nas je bilo sveukupno desetak«, prepričava svoje dojmove novinarka Antonia Hrvatin Roth.
Prema njezinim riječima gost se osjećao ugodno na božićnom objedu, ostavio je na njih dojam pristojne i uljudne osobe, a imali su priliku upoznali njegovu zapadnoafričku zemlju i običaje. Mohamed kao musliman ne jede svinjetinu niti pije alkohol, no iako je u Hrvatskoj već 2,5 godine te je dobio status azilanta jer je pobjegao iz svoje zemlje zbog loših životnih uvjeta i sukoba plemena, u našoj ga je zemlji iznenadilo koliko Hrvati piju sokove. »Poštovali smo njegove posebnosti. On ne pije alkohol, nego samo vodu. U razgovoru smo naglasak stavili na kulturološke sličnosti i razlike. Njega je začudilo koliko sokova pijemo«, kaže Antonia Hrvatin Roth.
Djeca obitelji Roth s Mohamedom su komunicirali igrajući se, a ono po čemu će cijela obitelj pamtiti Božić 2016. jest da su intimni trenutak toga blagdana mogli podijeliti s nepoznatom osobom druge rase i vjeroispovijesti. »Iako je postojao mali odmak jer ne može se biti siguran tko dolazi u kuću, sigurnost mi je davala Isusovačka služba za izbjeglice. Nisam imala predrasuda, ali mi je ovo pozitivno iskustvo mnogo značilo.
Nama je uvijek za Božić ručak obilan, imamo više nego što možemo pojesti, ostane komadić mesa i uvijek sam mislila kako bi bilo lijepo pozvati nekoga na ručak jer ima puno potrebitih i onih koji si nemaju što priuštiti. Iako Mohamed nije gladan kruha, nije baš ni u bajnoj situaciji, pa ova gesta koju smo učinili – da mu pomognemo da se ne osjeća samim, za blagdan daleko od obitelji te da vidi kako druge kulture žive – obogatila nas je obostrano«, zaključuje svjedočanstvo Antonia Hrvatin Roth.
