Sveto pismo Novoga zavjeta objavljuje čovjeku svakoga vremena radosnu poruku koja glasi: Bog je u Isusu Kristu pomirio svijet sa sobom tako da nijedan čovjek, nijedan narod bilo koje kulture nisu izuzeti od toga dara pomirenja s Bogom, svojim stvoriteljem i Otcem. Bog je to učinio iz ljubavi, koja pripada cijelomu svijetu i čitavu čovječanstvu. Od čovjeka pak Bog traži samo jedno: vjeru u Isusa Krista. Tu vjeru naviješta zajednica onih koji vjeruju u Isusa Krista Sina Božjega i Otkupitelja svijeta.
Ta zajednica, to zajedništvo je Crkva. Nju je sam Isus Krist osnovao kao živu i vidljivu instituciju u kojoj ljudi svakoga vremena mogu naći mjesto susreta s Kristom, preko sakramenata, molitvenoga života i liturgije u zajedništvu vjernika. Tu misao izriče apostol Pavao u poslanici Rimljanima: »Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen… Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga za koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?« (Rim 10, 13-15). Tim je riječima na najkraći način rečeno ono što se događalo od prvoga časa nakon Kristova uskrsnuća: nastajanje i oblikovanje institucionalno objektivne prisutnosti Krista u mističnom tijelu imenom Crkva. Bit evangelizacije i misionarske naravi Crkve kroz povijest čovječanstva jest u tome da svim ljudima i narodima naviješta da po vjeri u Isusa Krista mogu postati zahvalni primatelji darova otkupljenja i konačno najvećega dara ljubavi Božje: vječnoga života u domu Otca, Stvoritelja svijeta i čovjeka.
No svijest o tom poslanju nije ostala samo kao ideja ili kao neki teoretski projekt. Isusovu zapovijed: »Idite k svim narodima« apostoli su oblikovali u konkretne, objektivne strukture s jedinstvenim sustavom služba, sa specifičnim sustavom moralnih i idealnih vrjednota. Drugim riječima, apostoli su stvorili društvenu instituciju kao vidljivu i učinkovitu stvarnost naviještanja i ispunjenja Isusove zapovijedi. Ta stvarnost nosi od početka ime Crkva, Tijelo Kristovo, narod Božji, grad na gori, svjetlo u tami, lađa spasenja, mjesto svetosti, prebivalište Božje.
Apostoli, njihovi nasljednici biskupi, svaki vjernik kao član Božjega naroda znadu da ih je Krist poslao u svijet da naviještaju evanđelje, radosnu vijest spasenja, i da svjedoče za Krista – svjetlo svijeta. U tu svrhu Crkva posjeduje punomoć i autoritet da odlučuje i radi u Kristovo ime. O tome piše evanđelist Marko: »Isus ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle« (3, 14 s). Isus se identificira s njima riječima: »Tko vas sluša, mene sluša« (Lk 10, 16). Time je ustanovljena objektivna trajna punomoć Crkve koju mogu vršiti oni koji su pozvani i zaređeni sakramentom svetoga reda da služe Crkvi, tj. biskupi i svećenici. Podjela na takozvanu nevidljivu Crkvu svetaca i vidljivu Crkvu služba ili staleža u Crkvi nema temelja u Svetom pismu, nego je naknadna konstrukcija teologa. Nešto slično je i s podjelom između vjere i djela po vjeri.
Čovjek po svojoj naravnoj konstituciji ima potrebu za sigurnim, vjerodostojnim i trajnim mjestom gdje su pripremljeni preduvjeti za jačanje njegove spremnosti da čini dobro i za otvaranje ljudskoga duha prema Istini. Tu zadaću i tu ulogu Isus je povjerio svojoj Crkvi utemeljenoj na apostolima i biskupima, njihovim nasljednicima, sa svim institucionalnim strukturama koje čine Crkvu vidljivom za tjelesne i duhovne oči čovjeka. Neka »nevidljiva« Crkva ne može ispuniti tu zadaću. Stoga je činjenica da od prvih dana kršćanstva postoji zajedništvo (»communio«), Crkva, vidljiva u sakramentima, u prvom redu euharistiji, te u juridičkom vodstvu.
Crkvi Kristovoj pripada samo onaj tko prizna to zajedništvo biskupa i vjernika. Mjesna Crkva je Crkva Kristova samo u zajedništvu sa svim drugim mjesnim Crkvama. Krist je osnovao jednu Crkvu, a ne više Crkava; jedno zajedništvo – communio – sakramenata i vjere, a ne više ili mnogo zajedništva. Što to konkretno znači vidi se iz dokumenata o životu mlade Crkve. Tu čitamo da Crkva piše Crkvi (Pismo Klementa iz 1. st.), da biskup piše Crkvi ili da biskup piše biskupu (Ignacije, poč. 2. st.) i slično. Sve to dokazuje da postoji svijest o zajedništvu, svijest da su u jedinstvu jedne vjere i sakramenata svi vjernici članovi jedne Crkve kakvu je Isus htio i ustanovio. Ako je pokoji biskup učio neku herezu, drugi su biskupi nakon opomena i neuspjeloga pomirenja prekinuli s njime svaku vezu, dakle zajedništvo s njime. Odlučujuću riječ o ekskomunikaciji imao je rimski biskup koji je posjedovao »predsjedništvo u ljubavi«.
Princip primata rimskoga biskupa historijska je činjenica. Taj princip u stvarnosti je postojao prije nego što je nastalo njegovo teološko opravdanje i obrazloženje. Stoga je gotovo sporedno pitanje je li rimski biskup, papa, počeo oblikovati svoj primat i iz njega izlazeća prava na način koji je protiv Duha evanđelja ili protiv duha zajedništva. Tu se radi o pitanju zloporabe punomoći, a ne o pitanju prava na primat, odnosno o pitanju načela primata rimskoga biskupa. Primat je stvarno postojao od početka kao temelj jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Princip primata rimskoga biskupa ostaje za sva vremena kao jamstvo jedinstva u duhovnosti i u nauku Crkve. Petar i njegovi nasljednici, rimski biskupi, stoje na čelu Crkve po volji Isusa Krista. Oni svojim postojanjem utjelovljuju Isusovu želju »da svi budu jedno«. Postojanje vidljive i institucionalne Crkve trajno je potvrđivanje istine da Božji spasilački plan spasenja svijeta ne može ostvarivati pojedinac, nego katolička, to će reći sveobuhvatna Crkva Kristova.
Kroz povijest Crkve bilo je i bit će pokušaja razaranja jedinstva Crkve. Raditi protiv jedinstva Crkve izravno je nijekanje Božjega plana spasenja i nepriznavanje bogočovječje stvarnosti Isusa Krista. Nitko i ništa ne može uništiti jedinstvo Crkve. Stoga je neispravno govoriti o raskolu Crkve. Crkva kao božanska duhovna (metafizička) stvarnost ne može biti u sebi »raskoljena« ili rastavljena na dijelove. To je proturječje. Iz Crkve Kristove htjeti stvoriti mnoge Crkve na osnovi principa slobode Duha Svetoga, ili na principu slobode čovjeka kršćanina, ili na principu individualnih karizma, protiv je Kristove volje.
Htjeti, primjerice, stvoriti savez reformiranih evangeličkih Crkava, u kojem bi Katolička Crkva bila jedna od članica toga saveza, i taj savez promovirati kao jednu, svetu, katoličku, apostolsku Crkvu, proturječno je pojmu Crkve koju je utemeljio Isus Krist. To vrijedi također za model koncilijarnoga crkvenoga zajedništva svjetskoga vijeća Crkava, kao i za model pomirene različitosti luteranskoga svjetskoga saveza i za druge slične modele. Ti modeli »nove ekumenske Crkve« ne sadržavaju, među inim, jednu od bitnih značajki Crkve po Kristovoj volji, a to je hijerarhijsko zajedništvo (communio) sa službom Petra na čelu.
Prema Svetom pismu Petar – papa – predstavnik je i glas ostalih apostola. On kao prvi svjedok uskrsnuća (Mk 16, 17; 1 Kor 15, 5) ima zadaću jačati svoju braću u vjeri (Lk 22, 32), biti temeljna stijena na kojoj je izgrađena Crkva (Mt 16, 18), vrhovni pastir vjernika (Iv 21, 15 sl). Drugim riječima: papinska, Petrova služba je središte, temelj i princip jedinstva od prvih dana postojanja Crkve. Petrova je služba jamstvo da Crkva Kristova bude jedna kroz sva vremena. Ona nije neka zamjenljiva funkcija, nego je vitalna služba, poslanje i temelj identiteta svete božanske ustanove: Crkve. Nijedan ljudski autoritet nema punomoć mijenjati bit papinske službe. Nitko od ljudi nema legitimitet tražiti ukidanje papinstva. Katolička Crkva ispovijeda na II. vatikanskom koncilu kao dogmatsku istinu: »Očevidno su, dakle, po premudroj Božjoj odluci, Sveta predaja, Sveto pismo i crkveno učiteljstvo tako uzajamno povezani i združeni te jedno bez drugih ne može opstati, a sve zajedno, svako na svoj način, pod djelovanjem Duha Svetoga uspješno pridonosi spasenju duša« (Dei Verbum 10).
Ta činjenica vjere opravdano implicira pitanje odakle takozvani reformatori u povijesti Crkve uzimaju sebi pravo da odbacuju hijerarhijsko zajedništvo Crkve na čelu s Petrom? Odakle, primjerice, Martinu Lutheru ideja da je papinska služba »djelo đavla«? Ako se pojedini papa svojim životom pokazao nedostojnim svoje svete službe, nelogično je zbog toga tražiti ukidanje službe. Papa je sa svojom službom, u skladu sa Svetim pismom i Tradicijom, nositelj brige za očuvanje jedinstva Crkve. Tko ili što bi trebalo zauzeti mjesto pape u vodstvu Crkve i u održavanju jedinstva u vjeri, u ljubavi i liturgijskom slavlju Boga?
Protestantska reformacija kao povijesni događaj odlaženja ili izlaženja iz jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve ne može se pohvaliti da je stvorila zajedništvo vjernika kršćanskoga savršenstva, bratske ljubavi, jedinstva u vjeri i u čistoći morala. Ne može se pohvaliti da je bez papinske službe ostvarila vrhovni cilj protestantizma: »slobodu kršćanskoga čovjeka«. Prihvaćenjem principa pluralizma i subjektivizma u slušanju i čitanju Božje riječi i ugrađivanjem načela demokracije u oblikovanju života kršćanske zajednice nije porasla osobna sloboda kako iskustvo demokratskoga društva pokazuje. Pogotovo nije porasla sloboda oblikovanja života po kršćanskim načelima. Princip većine u odlučivanju nije jamstvo prave slobode u odlučivanju o pitanjima osobne savjesti.
Isus Krist nije htio princip većine ni konferenciju ni povjerenstvo u odlučivanju o bitnim pitanjima Božjega kraljevstva. Krist je htio crkveno zajedništvo: »A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova… On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova… do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo… svakomu pojedinom dijelu promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi« (Ef 4, 7. 11-16).
U tim riječima nema mjesta za slobodne individue demokratskoga društva, u kojemu svatko po svojoj volji traži zadovoljenje svojih potreba. Ovdje nema mjesta za osnivanje »nove, reformirane, evangeličke, slobodno-crkvene zajednice ili Crkve« kao zamjene za Katoličku ili papinsko-papističku Crkvu. Ovdje, po Božjoj volji, vlada jedan Duh, jedna vjera, jedan zakon ljubavi na dobro sviju zajedno i svakoga pojedinca, na spas svijeta. Što bi ovdje mogla značiti znamenita »sloboda čovjeka kršćanina«? Ništa drugo nego slobodno prihvaćanje volje Božje na onom mjestu na koje me je Glava, Krist, postavio u svojoj Crkvi, sa spremnošću na martirium svake vrste: progona, prijezira, žrtve života. Sloboda kršćana, teološki gledano, čini kršćane slobodnima od pritiska svjetovne vlasti, od pritiska zahtjeva rase i klase, nacije i kulture, duha vremena i ideologija. Oni su slobodni od svega toga jer nepokolebivo vjeruju u jednu Istinu: u Isusa Krista i u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu s Petrom na čelu. To je put k blaženstvu stvarno slobodnoga čovjeka kršćanina.
Na tom su putu »blaženi progonjeni, prezirani, siromašni, ubijani radi mojega Imena«. Na tom se putu ta zajednica Kristovih učenika, ta zajednica biskupa s papom na čelu, ta zajednica svećenika s čitavim narodom Božjim neprestano nalazi u dinamici svakodnevne obnove u traženju Božje istine sadržane u Svetom pismu, naviještane u tradiciji, slavljene u liturgiji i molitvi, ostvarivane u pokori i djelima ljubavi braće i sestara. Ta obnova, ta neprestana reforma Crkve Kristove djelo je zajedništva svih udova Tijela Kristova, a ne djelo umišljenih pojedinaca, ne projekt pojedinih teologa, ne politička igra »farizeja i pismoznanaca«. Samo takva obnova, samo takva reforma u skladu je s Božjom Kristovom voljom i time djelo Duha Svetoga koji je princip života jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Obnovitelj ili reformator Crkve nošen Duhom Svetim ne ruši, ne razdvaja, ne ukida sakramente, ne širi mržnju među pripadnicima Božjega naroda, ne preuzima ulogu jedinoga sudca u pitanjima vjere i morala. Pravi reformator Crkve poslušan je Duhu zajedništva jedne vjere, jedne ljubavi, jedne hvale i slave Boga u Isusu Kristu.
