Nisu pavlini tek tako izabrali Lepoglavu da bi se u njoj smjestili, oni su uvijek znali izabrati najljepša mjesta za svoje samostane, pa kada su nakon više od tri stoljeća boravka za ukinuća reda morali napustiti Hrvatsko zagorje, zasigurno im nije bilo lako. No ostao je od 1786. godine niz tragova koji do danas nadahnjuju Lepoglavčane i čine ih ponosnim stanovnicima u podnožju planine Ivanščice. Iako na prvi spomen Lepoglave mnogima u misao dođe najveća hrvatska kaznionica ili uznički dani bl. Alojzija Stepinca i hrvatskih proljećara, poput Vlade Gotovca, Dražena Budiše ili Franje Tuđmana, susret s malim gradom i njegovim stanovnicima nudi mnogo više…
Grad čipke i čipkarstva, bogate kulturne povijesti, prirodnih ljepota i nalazišta poludragoga kamena ahata – svim tim epitetima turistički znalci pokušavaju »ublažiti« povezivanje Lepoglave uz kaznionicu, ali čim se uđe u taj gradić, mnoge druge asocijacije isplivaju na površinu. Nije potreban dug boravak da se upozna drugačije, vedrije lice toga zagorskoga kraja. Ako je i bio prisutan, strah od zatvora brzo iščezne u okruženju lijepe prirode i susretljivosti tamošnjega stanovništva. Iz Lepoglave se odlazi s lijepim slikama, ne bez praznih ruku i uma, a rado će domaćini poslužiti i svoje delicije – popularne zagorske štrukle, ali u ovo zimsko doba i mnogo kaloričnije svinjsko meso iz banjice – koje se rado kuša i u župnoj kući.
U tom ispreplitanju kulture, povijesti i gastronomije neizostavan dio mozaika jest i lepoglavska župa Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 600 godina stara istoimena crkva te blago koje čuvaju ne samo u svojim povijesnim riznicama, nego i vjernicima koji obogaćuju župnu i društvenu svakodnevicu toga gradskoga središta. S osmijehom na licu dočekuje nas župnik mons. Andrija Kišiček, rodom iz obližnjega mjesta Klenovnika, koji se nije pobojao one biblijske rečenice: »Nije nitko prorok u svom zavičaju« kada mu je prije petnaest godina povjerena ta župa s dugom tradicijom.
»Došao sam u lepoglavsku župu sa željom da neke stvari organiziram kao što sam prakticirao u ranijim župama: u Novoj Gradiški i Brdovcu. Htio sam pokrenuti molitvene zajednice i okupljanja vjernika. Lepoglava me uvijek privlačila zbog brojnih patnja ovdašnjega stanovništva, a i blaženoga Stepinca cijenim. On je ovdje puno trpio pa mi je stalo do ovoga mjesta«, kaže 70-godišnji župnik Kišiček, drugi nasljednik glasovitoga župnika Mate Repića koji je nakupio čak 53 godine svećeničke službe u lepoglavskoj župi te je s narodom proživio teške prilike komunističkoga režima. Više je ljudi nakon Drugoga svjetskoga rata stradalo jer nisu htjeli prihvatiti komunizam, pa je cijelo mjesto – kako svjedoči župnik Kišiček – bilo »na poseban način stavljeno pod pasku komunizma jer nisu htjeli prihvatiti režim, nego su se držali svojega pogleda na svijet«.
»Dobro sam bio primljen od prvoga dana kada sam došao ovdje iz Zagreba sa službe duhovnika u bogosloviji. Kad sam ujesen 2002. godine došao u Lepoglavu, bilo je 4000 stanovnika, no u posljednjih 15 godina zasigurno je petstotinjak ljudi manje. Brojni su umrli, neki otišli tražeći posao u veće gradove i inozemstvo pa su stare roditeljske kuće pretvorene u vikendice. Imamo samačkih domaćinstava, kao i starijega stanovništva, posebice u okolnim selima odakle vjernici ne mogu pješice doći na misu, nego ih njihove obitelji dovezu u župnu crkvu«, kaže župnik i objašnjava kako većina djece ide na vjeronauk u školi te primaju sakramente prve pričesti i krizme, ali se onda javlja problem neprakticiranja vjere. U Lepoglavi je taj problem još i izraženiji jer nakon osnovne škole mnogi obrazovanje nastavljaju u Ivancu ili Varaždinu, pa su mladi – prema župnikovim riječima – u Lepoglavi »prolazna kategorija«, koja se Crkvi ipak vraća u srednjim godinama života.
Ni demografska slika nije baš pozitivna, o čemu svjedoči i župna statistika: prošle su godine bila 33 krštenja, a u maticu umrlih lepoglavske župe upisano je 49 pokojnika. Svake godine bude 30-40 prvopričesnika i krizmanika, a u 2016. zabilježen je nešto veći broj vjenčanja – njih 15. Za blagoslov obitelji u božićnom vremenu svećenici u župi obiđu oko 930 kuća te manji dio stanova koji se nalaze u zgradi u samom središtu.
Osim redovitih župljana, posebnost Lepoglave su i župljani zatvorenici. Njih je na odsluženju kazne četiristotinjak, a o njihovoj se duhovnosti također brine župnik Kišiček koji ondje nedjeljom slavi misu te je i češće dostupan za razgovor i duhovno vodstvo. »Koliko u gospodarskom smislu kaznionica nekima u Lepoglavi daje kruh i zaposlenje, toliko širi i zarazu. Teško je ići unutra, zaposlenici puno rade, premalo ih je, a moraju po osam sati biti s ljudima koji su napravili puno zala i to udara u glavu, ne može se ostati posve zaštićen od toga. Savjetovao sam stražarima: probaj napraviti zid između sebe i toga zbivanja unutra, kada iziđeš van ništa ne nosi kući, sve ostavi tamo«, kaže župnik, kojemu je igranje šaha »ispušni ventil«, a sigurno i veselim temperamentom lakše podnosi te teškoće.
I karakterno i po mjestu rođenja župniku je blizak njegov prvi suradnik, 27-godišnji župni vikar Branko Horvat, u Lepoglavi od rujna 2016. godine, koji je svoj đakonski praktikum – prije odlaska na postdiplomski studij u Rim – također obavljao u Lepoglavi. Vratio se tako na poznati teren te svoju suradnju sa župnikom ocjenjuje izvanrednom. »Dobro sam se snašao s ljudima, nisam daleko od doma ovdje, mentalitet nam je jako sličan i mogu razumjeti što bi ljudi htjeli ili što im smeta. Tako je i meni lakše ovdje nego što bi mi bilo primjerice u nekom drugom dijelu Varaždinske biskupije. Ljudi su ovdje jako iskreni: ne smeta mi kritika ili pohvala, to je dobar indikator da vidimo gdje smo«, pojašnjava župni vikar Horvat, koji vodi župnu katehezu za prvopričesnike i krizmanike.
Pokrenuo je iznova zajednicu mladih, a točka interesa koja je povezala srednjoškolce i novoga kapelana jest glazba. »Došli su mladi koji imaju poseban interes, u pitanju su dečki koji slušaju metal-glazbu, tako smo se povezali. Njima je bilo zanimljivo čuti da metal-glazba dosta koketira s nordijskim mitologijama, Vikinzima, a ja sam im govorio da svaka osoba ima svoju sliku o Bogu. Netko ga može zamisliti kao hipija koji skače po livadi, drugi ga zamišlja sličnijega Toru. Od početne dvojice sada je na katehezama šestero srednjoškolaca«, govori župni vikar Branko Horvat, koji je svjestan da treba biti strpljiv i stalno prisutan te pratiti rast na temeljima koje je položio u zajednicu mladih, ali i zbor mladih.
Vjernike na dolazak u župu motiviraju brojne skupine: osim dva zbora – župnoga i zbora mladih, tu je i molitvena zajednica Krvi Kristove, a svoj su program za roditelje osnovnoškolaca u Lepoglavi imali iz »Kursilja«. Tu je i ministrantska zajednica koju, pomalo neuobičajeno, vodi osoba koja nikada nije ministrirala, a još je k tomu majka troje djece. Nakon što je sa 22 godine intenzivnije počela ići u crkvu, Renata Čretni Kužir osjetila je potrebu da radi za Gospodina pa ju je župnik poslao na tečaj za animatora i predložio vođenje ministranata. »Volim djecu i uvijek sam imala želju raditi s njima pa sam pristala na župnikov poziv. Sada je od velike pomoći i kapelan, koji odradi liturgijski dio, a na meni je više kreativni dio i stvaranje zajedništva. Za Božić smo radili poklončiće za sve župljane koji su došli na polnoćku. Uvijek nanovo prepoznajem da želim pomagati župi jer to pomaže i momu duhovnomu rastu«, svjedoči 44-godišnja Renata Čretni Kužir, po struci knjigovotkinja, trenutačno na roditeljskom dopustu.
Prvi među jednakima u župnom pastoralnom vijeću, Petar Županić (62), govori da imaju 17 članova, a posebno su velik teret organizacije preuzeli prošle godine kad je upriličena proslava 600. obljetnice posvete crkve. Župnik ih sazove dva puta godišnje, a uvijek se spremno angažiraju u brojnim akcijama – u pripremi tijelovske procesije, korizmenim programima poput čuvanja groba ili organiziranja Stepinčeva križnoga puta, potom u slavlju župnoga blagdana… »Postoji dobra povezanost između grada i župe, obostrano se maksimalno uključujemo. Svima nam je ljepše i ugodnije kad je lijepo uređeno«, govori župljanin Županić, koji se sjeća i razdoblja kad je Lepoglava bila industrijski vrlo jaka, ali to se sada potpuno promijenilo, posebice nakon stečaja tvornice drvnoga namještaja »Lepa«.
Sličnu sudbinu propadanja imala je Industrija građevnoga materijala, tvrtka iz koje je u prijevremenu mirovinu otišla 60-godišnjakinja Dragica Slavnik. Zajedno sa svojim suprugom Vladom 11 godina vršila je službu zvonara – do prije dvije godine odrađivali su sve tehničke poslove: od sakristije do vrha tornja. »Svaki dan sam bio u crkvi. Odustao sam jer sam smatrao da više ne mogu obavljati dužnost kako treba, no kada su veće pripreme, uskočimo u pomoć i angažiramo se«, kaže 67-godišnji Vlado Slavnik. Supruga Dragica sada pjeva u zboru na župnoj misi te je aktivna u Caritasu, a sjeća se i kako je sve počelo prije 15 godina kada je na župi bila redovnica klanjateljica Krvi Kristove. »Mladi za advent rade vjenčiće, novac se prikuplja za potrebite i mi ih dvaput godišnje obiđemo. To su obitelji s više djece i stariji koji žive sami«, napominje Dragica Slavnik.
Lepoglavska snaha Agata Geček (59) doselila se iz obližnjega Klenovnika, članica je pastoralnoga vijeća i uvijek spremna pomoći župniku u pripremi proslava. Posebno je zadužena za gastronomski dio pa su na župnim slavljima neizostavni njezini kolači. »Za Tijelovo pozovemo bolesne i starije poslije mise da se malo družimo. Teško pokretne autom doveze rodbina, a i mi imamo ‘vozače dobrote’. Uvijek se pobrinemo da ih počastimo i lijepo ugostimo da se u župi osjećaju kao doma«, kaže majka četvorice sinova Geček, zaposlena u rodnom mjestu u bolnici.
U župi je aktivna u mnogim područjima Danijela Marković (40), učiteljica razredne nastave. »Trideset godina čitam u crkvi. Unazad 2-3 godine više sam angažirana otkad su otišli zvonari. Sadašnjem pak zvonaru pomažem oko aranžiranja cvijeća i dekoriranja, održavanja crkvenoga ruha – pa sam tu obvezno četvrtkom i subotom, ali i druge dane jer se uključujem u organizaciju gotovo svih projekata. Volim ovdje pomagati, imam volje i slobodnoga vremena. Živim sama pa me dolasci u župu ispunjavaju«, kaže Danijela Marković i napominje da se tamošnjoj djeci nudi mnogo toga. Postoje brojni športski sadržaji, tamo je Dom kulture, a mlade se naraštaje također želi naučiti čipkanju.
U tom populariziranju lepoglavske čipke važno mjesto ima i međunarodni festival koji se jednom godišnje održava upravo u prostorima župe, u uređenom dijelu nekadašnjega pavlinskoga samostana – koji je župi vraćen 2001. godine – i uvijek rado otvara vrata za očuvanje te kulturne baštine. Dio toga prostora još uvijek čeka uređenje, a sve ide prema tomu da se uredi duhovno-pastoralni centar Varaždinske biskupije, ideja koju je još imao pokojni biskup Marko Culej.
Otvorenje toga centra vjerojatno će dočekati djeca Marija Jarnjaka (28), mladoga otca koji uređuje župni listić. »Kada smo se prije tri godine doselili u Lepoglavu, došli smo do našega župnika i pitali ga kako možemo pomoći. On je samo rekao: ‘Budite tu, budite uz mene, budite podrška.’ Supruga i ja smo osjećali da smo puno toga dužni dati župi, uključili smo se u zajednicu mladih, onda smo u došašću 2015. godine odlučili pokloniti vjernicima tjedno izdanje župnoga listića«, kaže Mario Jarnjak, po struci magistar agronomije, zaposlen u obiteljskoj tvrtki u Petrijancu, aktivan u »Kursilju«. U razgovoru spominje da Lepoglava ima velik potencijal, no često u mladih – slijedom podjela u društvu – osjeća, kaže, dijeljenje na crvene i plave, na katolike i ateiste. »Dosta sam u kontaktu sa svojom ekipom od prije: oni cijene moje vjersko opredjeljenje i način života, ja cijenim njihovo, no kod drugih vidim da nema respekta na toj razini«, kaže Mario, čiji su stariji sugrađani sa župnikom prošli i kroz zajednicu bračnih vikenda.
Drugačiji put životnoga ostvarenja izabrao je Alen Husnjak (16), sjemeništarac u Zagrebu koji je u Lepoglavi pohađao osnovnu školu. »Odlučio sam otići u sjemenište. Bog me pozvao da krenem putom svećenstva. U župi sam bio aktivan, ministrirao sam, imali smo susrete za mlade, kateheze, većinom su to vodili đakoni ili kapelani, a razgovarali smo o životnim temama«, kaže Alen.
Lepoglavska župa, kako se vidi, ima raznolike pastoralne sadržaje, a središte svih okupljanja tri su nedjeljne mise koje se slave u župnoj crkvi, u arhitektonskom biseru Hrvatskoga zagorja – barokiziranoj gotičkoj građevini, čija je unutrašnjost bogata namještajem, oltarima i freskama. Čim se uđe u crkvu, pogled privlači barokni oltar iz 18. stoljeća, djelo pavlina Alekseja Königera. Mnogo poznatije ime koje se veže uz umjetnost u Lepoglavi jest ono Ivana Rangera – baroknoga slikara koji je zidove i svod župne crkve oslikao freskama, a svoj je potpis ostavio i u oslikanim kapelama sv. Jurja u Lepoglavskoj Purgi te sv. Ivana na Gorici.
Lepoglava je i kolijevka školstva. Prva javna gimnazija otvorena je upravo u okrilju pavlinskoga samostana još 1503. godine te prvo sveučilište za sjeverni kraj. »Tu su bili velikani koji su nas zadužili poput leksikografa Ivana Belostenca i književnika Hilariona Gašparotija, a četvorica su pavlinskih priora bili zagrebački biskupi«, zaključuje župnik Kišiček vodstvo po lepoglavskoj povijesti i sadašnjosti.
