Evo me, moj svijete, na raskršću
I tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez Boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada, zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li si, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut, razapet, mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
Iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete, uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski naviru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen, usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga, slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje…..
Moj križ svejedno gori

Josip Pupačić