Drugi svjetski rat i poraće izbrisali su čitav naraštaj mladih hrvatskih književnika, među kojima je bio i pjesnik Ivo Kljajo.
Rođen je Ilićima kod Mostara 19. travnja 1915. (prema drugom podatku, 5. travnja). Pučku školu i nižu gimnaziju pohađao je u Mostaru, a srednju tehničku školu u Sarajevu kao »Napretkov« pitomac. Upisao je studij agronomije u Pragu, koji je nakon godinu dana nastavio u Zagrebu. Uoči rata bio je pozvan na odsluženje vojnog roka i stekao je čin pričuvnoga poručnika. Zarobljen je na albanskoj granici i dva je mjeseca proveo u talijanskom zarobljeništvu. Vrativši se u Mostar, osnovao je i uređivao list »Hrvatsko pravo« i radio kao nastavnik u Tehničkoj školi.
Mobiliziran je g. 1943. u domobranstvo te služio u Zadvarju kod Omiša. U borbi zarobili su ga ranjena partizani pa je neko vrijeme proveo u njihovu zarobljeništvu. Nakon njemačkoga napada na ta područja Zagore partizani su bili raspršeni, a on je lutao po Biokovu, dok nije došao u Drinovce, gdje je bio opet zarobljen jer je bio u partizanskoj odori. Prebačen je u Mostar, gdje je uspio dokazati svoj identitet. Nakon toga upućen je u Sarajevo, gdje je bio zamjenik glavnoga urednika »Novoga lista«.
U domobranskoj odori krenuo je potkraj rata motorom prema Austriji. Nestao je negdje u kovitlacu poratne tragedije kao još jedna žrtva jugokomunističkoga terora, bez obilježena groba i za duga desetljeća zabranjena imena. Kao oporuka danas zvone stihovi njegove pjesme »Majka plače za sinom«:
a znam da ga čekaš svake večeri i jutra
Drhtim, da ti kažem nemam moći,
a ti se nadaš: iako nije došao danas, doći će sutra.«
Prve pjesme objavio je u »Omladini« te, kao i mnogi, u »Luči« 1934., zatim u katoličkim glasilima »Napretkovu kalendaru«, »Glasniku Sv. Ante«, »Obitelji«, »Kršćanskoj obitelji«, a onda i u »Hrvatskoj reviji«, »Hrvatskoj smotri«, »Hrvatskoj misli«, sarajevskom »Novom listu«, »Hrvatskom ženskom listu«, »Svijesti«, »Zborniku hrvatske omladine Herceg-Bosne«, »Glasniku saveza trezvene mladeži«, zborniku »Lirika hrvatskih sveučilištaraca« i drugdje. Osim pjesama, ima eseja, književnih prikaza, novela i prigodnih članaka. U rukopisu je ostala drama »Domaća sredina«, nažalost izgorjela u požaru 15. travnja 1941., kada su četnici spalili njegovo selo Iliće i susjedni Cim.
U njegovoj narativnoj poeziji nalazimo socijalne pjesme, pjesme majci, pejzažne, misaone i religiozne pjesme. Možda ponajbolji primjer njegove socijalne poezije je »Djeca hrane galebove«, pisana slobodnim stihom u tadijanovićevskom stilu:
»Kao i lani, oni su opet došli,
bijeli, vedri galebovi,
da svojim letom pod kamenim mostom
svrate poglede mnogih prolaznika
i čekaju dobre ruke da im bace
komadiće kruha, ostatke od praznika.
Divimo se bijelim galebovima
i slušamo njihov krik.
Na mostu stoje djeca, na povratku iz škole,
s torbama na ramenima i šutke motre
ove bijele ptice, koje tako vole.
Zatim će ostatke svoga crnog kruha,
što im ga je majka u torbama spremila
za čitavi dan, tvrda i suha,
kad ih je jutros u školu otpremila,
bacati bijelim pticama, dragim prijateljima,
da ih prate u letu svojim pogledima.
Kod kuće će svako dijete čekati jedna žena,
tužna i nevesela;
šta će večeras pojesti ta sreća njena?
Djeca, sreća tužnih žena,
bijele su galebove nahranila.«
U vezanu stihu napisana je jedna od ljepših religioznih pjesama »Jutarnja procesija na njivama«:
»Nedjeljno jutro toči iz svog kandila blagoslov proljeća,
kroz koje odzvanja zov zemlje i rađanje u srcima,
što ranom zorom izlaze da pograbe rosom nakvašenu zemlju,
da prignu glavu na molitvu i dotaknu je se svojim licima.
Uske ih staze vode do njihova malena carstva
i čudan nemir zna da sja u tim tihim dušama,
koje danas, sa maslinovim granama u rukama,
traže milost od Vječnosti pred grȁdom, dugim kišama i sušama.
Svaka grana trešnje što je ocvala bijelim beharom
sprema svoj cvijet da donese crveni plod.
Dva su je oka pogledom i vlažne usne dotakle,
dok su grančicu vezale, da donese obilan rod.
Svetački mir ponio je tijela na sve zasijane njive,
i jedni druge su vodili do svog malenog dobra;
jedna srca, jednu nadu nose po istim stazama;
stvorenja ta jutros u svetačkoj ophodnji postaju blaženo hrabra.
Jutarnja procesija na njivama sa maslinovim granama
pronijela je ljubav u saznanju svoje žuljave ruke
i tihe šapate molitava, da ne uznemire buđenje zemlje,
da ona, koja im sve daje, oslobodi ih gladi, te najteže muke.«
»Mnogo se zalagao za bratsku slogu i suradnju s hrvatskim muslimanskim piscima i štovao muslimanski narod. (…) Prijateljevao je i dopisivao se s poznatim i tragičnim pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem. Isticao se u kulturno-prosvjetnom radu u svome narodu. Tako je organizirao razne gospodarske tečajeve i predavanja u selima mostarskog kotara« (I. Alilović). U njegovu nedugu, vjerom i domoljubljem ispunjenu životu iskrenom osjećajnošću prožeto pjesništvo bijaše samo još jedan način služenja vlastitu narodu.
