Nadahnut pisac biblijske Knjige Propovjednikove oko 3. stoljeća prije Krista unosi u biblijsku cjelinu gotovo sablažnjivu misao da je sve što čovjek postiže i sve što uživa - zapravo ispraznost. "Sve je ispraznost". On iz vlastita životnog iskustva izražava kako ništa nema ni smisla ni opravdanja. Dok čovjek nema, može se zavaravati mišlju da je sreća imati, dok ne uživa, može misliti da je u užitku sreća. Kad postigne jedno i drugo, doživljava gorčinu.

Zar je čovjek za tu gorčinu rođen? I što zapravo znači biti čovjek? "Biti", a ne "imati". Za pisca današnjega prvog čitanja i muka i rad i moć i bogatstvo i ljubav i život, pa i sama mudrost (danas bismo rekli sve zemaljske vrednote), štoviše sav čovjekov život na zemlji, niz su nesuvislih i nevažnih čina što se završavaju bijednom starošću i neizbježnom smrću. Smrt sve izjednačuje: mudrace i luđake, bogataše i siromahe, ljude i životinje.

Iz evanđeoskog odlomka vidimo da nam Isus pokazuje kako su zemaljski problemi relativni. Svakako nisu najpreči. Ima važnijih stvari. Krist žigoše egoizam, tvrdoću srca, pohlepu - tu neutaživu želju "imati uvijek više", što je nerijetko vezano uz drugu manu: "pošto-poto", pa i na račun drugoga. Tako je sročio divnu prispodobu o nerazumnom, ludom bogatašu. Nije zlo u tome što je bogat, nego što je lud, što ne zna pravu vrijednost bogatstva. Sav je usredotočen ponajprije na sebe. Kako li samo sam sebe sokoli: "Počivaj, jedi, uživaj..." Ne samo što se nije sjetio drugih, nego i ne pomišlja na to kako je život kratak i da visi o tankoj niti. Zato ga Isus naziva bezumnikom. U ovom evanđelju nalazimo uputu za pravo služenje bogatstvom: bogataš se darivanjem potrebnih može obogatiti u Bogu.

Valja pravo procjenjivati sve zemaljske vrednote. Stara kršćanska duhovnost ističe kako se čovjek treba služiti stvarima, a ne služiti im. Evanđelje očito ne poriče da ljudi imaju dužnost svojim radom zaslužiti kruh sebi i svojima. Ipak postoji opasnost da čovjek, a često i cijeli naraštaj, preokrene ljestvicu vrednota. Ono što je samo djelomično sredstvo postavlja se kao posvemašnji cilj. I na kraju, što slijedi? Promašen život. Kršćanin je pozvan biti čovjek mudar koji posjeduje zdrave kriterije za odabire u životu. On traži ono što ima trajnu vrijednost, traži vječno. Ne želi se prepustiti kolotečini, rijeci, da ga nosi svojim tokom - jer to je ispraznost.

Josip Koprek