Ne mogu ostati ravnodušan da ne progovorim o onome što sam vidio i doživio. Ako sam u krivu, neka mi Bog oprosti i rasvijetli pamet. Neki dan sam prisustvovao jednoj molitvenoj zajednici koja je već dosta poznata i raširena u mome mjestu. Bilo je tu stvari koje su mi se svidjele. Na primjer: sam pristup molitvi kroz zahvalu i slavu Bogu pjesmom, čitanje i tumačenje Svetoga pisma, molitva krunice uz prekrasnu meditaciju. Sve mi je bilo dobro dok nije došlo na red polaganje ruku i molitva za iscjeljenje i istjerivanje zlih sila iz osoba koje sprečavaju put k Bogu. Na to sam ostao »paf«. Ljudi su padali, tresli se, jedni su na glas plakali, a drugi jaukali i stenjali. Ja sam se uplašio i nisam dao da na mene polože ruke i mole. Mislim da Isus nije tako radio, da to nije po Duhu Svetom.
Znam da u čovjeku postoji zlo koje ga veže i sputava u njegovu životu, ali ne znam da li se na taj način oslobađa. Kako može polagati ruke onaj koji je možda sto puta gori od mene, kad jedno govori, a drugo radi? Mislim da je vrijeme veoma ozbiljno i da Crkva mora javno progovoriti o tome. Mislim da nije u redu da crkveni poglavari dopuštaju da vukovi razgone stado. Mislim da je đavao već toliko lukav pa se uvukao i u Crkvu pa tobože na neki pobožan način lovi duše. To je taj lažni Antikrist, iscjelitelj (koji čini čuda). To mi se čini slično onim bioenergičarima koji isto tako liječe.
Znam da treba evangelizacije i obnove u Duhu, ali zar je Božji Duh zastario pa ćemo po svojoj mjeri zazvati nekoga novog duha. A gdje je onda križ i trpljenje? Toga više ne bi trebalo, a ja znam da su sveci najviše trpjeli bilo u bolesti ili kroz druge probleme, ali su imali vjeru. Molim vas odgovorite mi jer znam da će to mnogima pomoći.
Stalni čitatelj M. K.
Na temelju onoga što ste napisali u svom pismu ne možemo Vam odgovoriti što bi konkretno trebalo misliti o molitvenoj zajednici u kojoj ste sudjelovali na molitvi i o postupku o kojem pišete, jer ste naveli premalo podataka. No, ne ulazeći u prosudbu te konkretne zajednice ni događaja o kojem pišete, možemo Vam načelno priopćiti neke smjernice koje Vam mogu pomoći u zauzimanju pravoga stava prema pitanjima koja Vas u svezi s tim muče.
Pojava molitvenih zajednica u Crkvi općenito, pa i u našoj Crkvi, svakako je pozitivna pojava koju treba pozdraviti. Takve zajednice redovito okupljaju ljude kojima takav tip zajedništvovanja i takav tip zajedničke molitve odgovara, te i nisu za sve vjernike. Sve vjerničke zajednice, pa i molitvene, redovito imaju neke svoje vlastite posebnosti, što je znak bogatstva karizmi u crkvenoj zajednici. Molitvene zajednice, samo su jedan od brojnih zakonitih mogućih oblika vjerničkih okupljanja u Crkvi, koje bi zbog toga trebale biti otvorene svim vjernicima za ulazak, ali i za odlazak, ako se u njima ne nadu »na svome«. Pripadnost određenog vjernika molitvenoj zajednici, ili bilo kojoj drugoj crkvenoj zajednici, samo po sebi nije jamstvo ostvarivanja pravoga vjerničkog života, premda ta pripadnost, zacijelo, može uvelike poticajno djelovati. Svakako je vrlo važno da svaki vjernik u životu otkrije svoj put na kojem će sazrijevati u vjeri i ljubavi.
Molitvene zajednice, kao i sve druge vjerničke zajednice u Crkvi, i kao svaki član Crkve, dužne su njegovati zdrav crkveni nauk i poštivati crkvene zakone i liturgijske odredbe. U molitvenim zajednicama, kao i u drugim crkvenim zajednicama, moguća su stanovita zastranjena, koja nisu uvijek posljedice neke zle volje nego prije slabosti koje su često neizbježne u sazrijevanju. Stoga je važno da molitvene zajednice, kao i druge vjerničke zajednice u Crkvi imaju određenoga duhovnog asistenta – svećenika koji je dorastao ne gasiti Duha a ipak duhovno usmjeravati zajednicu u zdravoj crkvenoj duhovnosti i prepoznati i ispraviti moguća zastranjenja.
U molitvenim i drugim crkvenim zajednicama moguće su situacije u kojima se stvara posebno ozračje povjerenja, otvorenosti i čak gubljenja kontrole nad vlastitom sviješću. Te pojave mogu biti spontane, što je u redu, a mogu biti vješto i izazvane, što nije u redu nego je stanovita manipulacija. No, takve pojave nemaju tako važno značenje za vjeru i vjerničko iskustvo kakvo im se katkad pridaje. Naime, ljudi koji imaju takvo iskustvo nisu zbog toga zajamčeno zreliji ili bolji vjernici, nego se moraju kao i svi drugi, i dalje truditi na svome putu vjere. Stoga, nije po sebi zdrava žarka žudnja za takvim iskustvima.
Polaganje ruku, o kojem pišete u Vašem pismu, vjerojatno je bilo povezano s molitvom zaklinjanja. Molitva zaklinjanja sastavni je dio crkvene inicijacije te se moli u sakramentu krsta. Neki karizmatski pokreti, i oni u krilu Katoličke Crkve, često je olako primjenjuju, što baš nije uvijek u duhu zdrave crkvene duhovnosti. Naime, izvan priprave za sakramente inicijacije, a to su sakramenti krsta, potvrde i euharistije, molitva zaklinjanja izriče se, po odredbi Zakonika kanonskoga prava, samo u izvanrednim slučajevima, kad se s vrlo visokim stupnjem vjerojatnosti može pretpostaviti da se u nekom slučaju radi o opsjednutošću. Crkveni zakonik u svezi s tim izričito određuje: »Nitko ne može zakonito izricati zaklinjanja nad opsjednutima, osim ako je od mjesnog biskupa dobio posebnu i izričitu dozvolu.« Isti kanon – 1172 – u 2. paragrafu određuje: »Neka mjesni ordinarij dade tu dozvolu samo prezbiteru koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života.« Ne možemo na temelju Vašega pisma biti sigurni da se u slučaju koji ste doživjeli radi o tome no važno je istaknuti da se spomenute odredbe Zakonika kanonskoga prava odnose i na karizmatske pokrete i molitvene zajednice, te da se u molitve zaklinjanja ne bi smjeli upuštati oni koji nemaju odgovarajućega odobrenja mjesnoga biskupa.
