Još do demokratskih promjena nedjeljne mise u župnoj crkvi sv. Marije Magdalene u Čazmi pohađalo je od 50 do 70 vjernika, a župna crkva i dvor bili su u prilično jadnom stanju. Danas se na euharistijsko slavlje u nedjelju okupi između 500 i 600 vjernika, a školski vjeronauk u osnovnoj školi u Čazmi i okolnim područnim školama pohađa oko 700 učenika. Vjerski je život raznovrstan i dobro organiziran s brojnim skupinama i voditeljima, a materijalna je obnova vidljiva na svakom koraku.

Čazma se u starim dokumentima spominje g. 1094. kada je ugarsko-hrvatski kralj Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju i za njezino uzdržavanje dodijelio joj posjede Ivanić, Dubravu i Čazmu. Ono po čemu je grad nadaleko stoljećima poznat je Zborni kaptol po čemu se i danas naziva njegov središnji dio. Za čazmanski je kaptol vezan i povijesni početak današnjega grada. Naime, zagrebački biskup Stjepan II. Babonić iz Stare je Čazme, današnje Ivanjske, prenio sjedište Čazmanskog arhiđakonata u novosnovano naselje i u njemu g. 1232. utemeljio Zborni kaptol s dvanaest kanonika.

Za ona mjesta, gradove i sela, u kojima su sačuvani ostaci starih zdanja, obično se kaže kako su u njima isprepleteni sadašnjost i prošlost, suvremenost i povijest. U svijetu suvremenih tehnoloških dostiguća, ona pomažu čovjeku da ne upadne u oholost i samodostatnost zbog svepristnog napretka, jer mu poručuju da sadašnjeg stanja ne bi bilo bez bogate povijesne baštine predaka i tolikih plodova njihova uma i duha. Osim toga, često puta povijesno daleki umjetnički, građevni ili znanstveni vrhunci još uvijek su nedostižni suvremenom čovjeku, koji bi stoga trebao biti i skroman i zahvalan minulom vremenu i njegovim ljudima. Upravo se to mirno i s puno razloga može reći za današnje Čazmance i njihov gradić u sjeverozapadnome dijelu Hrvatske, na obroncima Moslavačke gore uz rijeku Česmu. Oni su ponosni na svoju sadašnju Čazmu ali jednako se tako s puno poštovanja, nije pretjerano reći čak i topline, odnose i prema prebogatoj povijesnoj Čazmi. Da to nije puka retorika, svakom će namjerniku to zorno pokazati već samo središte mjesta. Do njega se dolazi uzbrdicom, i tamo na vrhu, na središnjem Trgu čazmanskoga kaptola, stambene katnice s uredima i prodavaonicama u prizemlju na lijevoj strani, predstavljaju suvremeni dotjerani hrvatski gradić. S desne strane glavne ceste blista njegovo »drugo« povijesno lice: popločani prostor s brižno odabranim svjetiljkama, obnovljeni župni dvor i drevna župna crkva sv. Marije Magdalene, čije će zidove uskoro prekriti žbuka i pomno odabrana boja stručnjaka restauratora. Sve to čini, dakako, jedan gradić - skladnu, pitomu, doista lijepu pomalo čak i idiličnu Čazmu. No, cijeloj toj priči o povijesti, zdanjima, sadašnjosti, gradnjama, obnovama, parku, crkvi, muzeju i galerijama život udahnjuje i daje joj smisao oko 3800 susretljivih, miroljubivih i gostoljubivih stanovnika, od kojih je, prema zadnjim brojidbenim podacima, 96% katolika.

Za posjetitelja i njegove probleme i pitanja vremena će u župnome dvoru imati, razumije se, tko drugi nego domaćin tj. župnik. No, 44-godišnji Josip Vavrik, možda, malo »odskače« od uobičajnog tradicionlanog poimanja župnika jer, uvjetno rečeno »njegov«, župni dvor je doista i u pravome smislu riječi »stan svih župljana«, tako da u Čazmi župni dvor imaju župljani. Tamo rado odlaze, u njemu se okupljaju, tamo se osjećaju »doma«, u njemu sa župnikom raspravljaju o brojnim župnim problemima i planovima,... ukratko - župni je dvor usprkos ploči pored ulaznih vratiju s ispisanim radnim vremenom uvijek otvoren svima. Netko bi, možda, mogao reći kako spomenuta tvrdnja nije baš najpreciznija, jer je upravo suprotno - »odskaču« oni župnici koji su ponašanjem i odnosom prema župljanima oko župnoga dvora sagradili nevidljivi međuljudski Kineski zid. Kolikogod se ta primjrdba može uvažiti, ona svejedno ne umanjuje u očima čazmanskih vjernika posebnost njihova župnika Vavrika. Rođen je g. 1961. u Rovišću, gdje je završio osnovnu školu, a sjemenišnu gimnaziju na zagrebačkoj Šalati. Nakon završenih teoloških studija za svećenika je zaređen g. 1987. i njegova je mlada misa bila prva nakon 85 godina u rodnoj župi. Odlazi potom za kepelana u Sv. Martin na Muri a nakon tri godine u hrvatsku župu u Hamilton u Kanadu, gdje ostaje godinu dana. Četiri je godine zatim bio u Torontu, pa se vraća nazad u Hrvatsku u rodno Rovišće. Godinu je dana bio i u Vojnome ordinarijatu, pa četiri u Kaniškoj Ivi a prije tri godine dolazi u Čazmu. U prilično »burnom« i zanimljivom svećeničkom životu snalazio se i prilagođavao bez velikih poteškoća, iako, ističe, trebalo je »progurati« prvu godinu nakon povratka iz Kanade jer su razlike između crkvenoga života u toj državi na sjevernoameričkom kontinentu i u Hrvatskoj poprilične. Odmah je prionuo materijalnoj, ali i duhovnoj obnovi župe, u kojoj ne zaboravlja spomenuti i plodove njegovih prethodinika.

Zbog niza povijesnih okolnosti između dva svjetska rata ali i nakon drugoga, vjerski život u Čazmi nije bio na zavidnoj razini. Još do demokratskih promjena nedjeljne je mise pohađalo od 50 do 70 vjernika, a župna crkva i dvor bili su u prilično jadnome stanju. Danas se na euharistijsko slavlje u nedjelju okupi između 500 i 600 vjernika, a školski vjeronauk u osnovnoj školi u Čazmi i okolnim područnim školama pohađa oko 700 učenika. Župni je život raznovrstan i dobro organiziran s brojnim skupinama i voditeljima. Povezanost i međusobno povjerenje između župnika i suradnika očiti su i to je ono što se na svakome koraku u čazmanskoj župnoj zajednici osjeća: obostrano zadovoljstvo i zajedničko htijenje za što boljim vjerničkim napretkom.

Župnikovi suradnici, iako je svatko zadužen za »svoje« područje, mogu se opisati kao jedinstvena, ali i otvorena zajednica. A radosni su što vrlo konkretno i opipljivo gotovo svaki dan osjećaju blizinu, iskrenost, razumijevanje i spremnost za pomoć svih ostalih suradnika, što nije zanemarivo u današnjem otuđenom svijetu. Nakon nekoliko sati provedenih u njihovome društvu čovjek jednostavno poželi ostati s njima! Za školski vjeronauk brinu se tri čazmanske ljepotice: Suzana Mahmutović, Luca Čakarić i Tanja Antunović, koje su diplomirale na zagrebačkom Katehetskom institutu. One su dokaz sklada fizičke ljepote (osobe) koja progovara o metafizičkoj ljepoti (Božje poruke), koje Stvoritelj na (meta)estetskoj razini nije htio suprostaviti već nadopuniti. Osim Čazme „pokrivaju« i škole u Vrtlinskoj, Mikloušu i Grabovnici a s njima surađuje i Darko Juras župnik iz susjednog Draganca. Svi četvero su uspjeli vjeronauk približiti djeci, zainteresirati ih i obogatiti ga nizom popratnih sadržaja, među kojima svakako spominju sudjelovanja na Vjeronaučnim olimpijadama gdje su postigli i zapažene uspjehe.

Čazma se, nažalost, uklapa u opće-hrvatsku poražavajuću demografsku situaciju, te je veliki broj staračkih domaćinstava. Brojidbeno joj nije pomoglo ni doseljavanje hrvatskih katolika iz Bosne, pa je i prošle godine, kao i u proteklim godinama, broj sprovoda veći nego krštenja. U cijeloj je župi kojoj osim središta - Čazme pripadaju i sela: Bosiljevo Čazmansko, Cerina, Dereza, Donji Dragičevac, Donji Lipovčani, Grabik, Grabovnica i Milaševac, prošle godine bilo 52 sporovoda, 45 krštenja i 13 vjenčanja. Puno je starijih osoba s minimalnim mirovinama i slabim primanjima napušteno i prepušteno sebi, čak i od njihovih najbližih. Teško je dokučiti razloge te nebrige, koja se doimlje kao karcinom zla, i koje razara i šteti ne samo onomu tko je zaboravljen nego i onomu koji zaboravlja. Za sve nemoćne, stare i bolesne u mjestu skrbi se župni Caritas pod vodstvom 43-godišnje Delfe Jelić-Balte, koja je tu dužnost preuzela g. 2000. Petnaest aktivnih članova posjećuje, obilazi, pomaže i dijeli najpotrebnijima, i što je također važno, razgovara s njima i sluša ih. Voditeljica, inače upravna referentica u MUP-u, ističe kako isključivo sami župljani daruju i materijalno pomažu Caritasov rad.

Čazmanski glazbeni »stereo«

Čazma je raspjevani grad usprkos činjenici da je dugogodišnji sinonim za gospodarski jaku tvrtku, tamošnji »Čazmatrans« pod stečajem, da je nezaposlenost zabrinjavajuća, te da pojedinci putuju na posao u Bjelovar, Zagreb i druga okolna mjesta. Čazmanci pjesmom prkose svagdašnjim poteškoćama a glazbeni »stereo« jednako se čuje i u KUD-u i u crkvi. Za glazbeni život u župi zadužena je prof. Nikolina Brajković, te glazbenici Vladimir Deveđija i Željko Živica, koji su svojedobno imali i vlastiti »band«. Redovito svakoga tjedna održavaju probe i dječji i odrasli župni zbor. I jedan i drugi broje dvadesetak članova, a o njihovoj harmoniji ne samo tonova nego i međusobnih odnosa govori ustaljeni redosljed pjevanja na nedjeljnim misama, što znači jedne nedjelje nastupa dječji zbor a sljedeće odrasli. Odrasli posebno ističu vokalistice Sanelu Varga iz Đeletovaca u Srijemu i Mariju Roketinac iz Rame u Bosni. Čazmanska župa može biti model i uzor u iskrenom i življenom zajedništvu između starosjedilaca Moslavaca i doseljenika iz svih hrvatskih krajeva te iz Bosne i Hercegovine. Kod njih nije tek puka fraza - prihvatiti drugoga i različitoga jer je to najbolji put međusobnog obogaćenja. Biblijskim rječnikom za njih se bez pretjerivanja može reći da su »jedno srce i jedna duša«! Da glazba premošćuje sve okvire, pa i one između strogo crkvenih i svjetovnih, pokazuje i Gradski zbor koji zajedno sa župnim nastupa za veće crkvene blagdane, te limena vatrogasna glazba koja sudjeluje u tijelovskoj procesiji.

Svaka bi župna zajednica poželjela molitvenu skupinu kao što je to čazmanska zajednica »Dobrog Pastira« u kojoj je posebno aktivan Krešo Mihekovec, elektromehaničar zaposlen u HEP-u, otac petero djece. Molitvena skupina bez obzira što je povezana sa sličnim skupinama u drugim župama nastoji djelovati u župi i sa župom. Zato su njezini članovi u svakome trenutku spremni sudjelovati u svim župnim akcijama. Pedesetak stalnih članova molitvene skupine podijeljeno je u biblijsku grupu, koja se sastaje svakoga četvrtka i, što je u crkvenome životu hrvatskih katolika prava rijetkost, mušku molitvenu zajednicu, koja svake subote održava skupove. Osim toga postoji i nekoliko manjih kućnih molitvenih zajednica, tako da je čazmanska župa, izgleda, čvrsto odlučila živjeti glasovito geslo sv. Benedikta »Moli i radi«! Svi članovi čitaju i »Rhemu«, međužupni časopis molitvene zajednice, čiji je član uredništva Čazmanka Vesna Sekulić, profesionalna novinarka.

Liturgijsku župnu skupinu vode Marina Šestak djelatnica u Općinskom sudu i Anuš Matijević, vrlo odgovorno i zahtjevno. Naime, svi su čitači odrasli, te osim što se redovito pripremju za svaku nedjeljnu misu, oni sami sastavljaju zazive za molitvu vjernika i drže predavanja o liturgiji.

Jedna od naveselijih župnih skupina, posebno živa i razdragana, je ministrantska, koju vodi Mirjana Bošnjak pravnica u Policijskoj upravi bjelovarsko-bilogorskoj. Čazmanska bi se župa, očito, mogla natjecati u postotku župnih suradnika, koji su zaposleni u državnim službama, jer još malo pa će svaki drugi biti iz policije ili suda. Dvadesetak muških i ženskih ministranata, osmoškolaca i srednjoškolaca, obvezno dolaze na susrete jedanput tjedno, poneki put i dva puta. No, to je za njih nepodnošljivo malo, jer njima je toliko lijepo skupa da bi oni htjeli barem četiri ili pet puta. Osim pripremanja za mise, oni spremaju priredbe za blagdane i ostale prigode, odlaze na višednevne izlete i kratke piknike i sl.

Nije tomu kraj, jer čazmanska župa ima i službenog dopisnika, u šali je jednom prigodom rečeno »predstojnika ureda za odnose s javnošću župe sv. Marije Magdalene u Čazmi«, što vrlo profesionalno obavlja Vinka Jelić-Balta, knjižničarka u tamošnjoj Gradskoj knjižnici. Oni, kojima ovo silno nabrajanje već prestaje biti zanimljivo, neka se još malo strpe, jer Anita Majer Rebernišak nije kriva što čazmanska župa ima i svoga fotografa. Ne smije se izostaviti ni vrijedna i samozatajna sakristanka Dragica Posavec, koja je posebno ponosna na sina Miju, bogoslova na prvoj godini u Zagrebu. Župnik Vavrik smatra da je to prvo duhovno zvanje u župi od njezina postanka. I jedna je djevojka iz župe izabrala duhovni poziv, Ivana Lučić, koja je kod sestara Kćeri Božje Ljubavi u samostanu u zagrebačkoj Novoj Vesi.

I dakako, »kruna« svih župnih aktivnosti su Pastoralno župno vijeće koje broji dvadesetpet članova i Financijsko s pet. Oni pomno paze, koordiniraju, planiraju, upozoravaju i povezuju sve spomenute zajednice s njihovim posebnostima i razlikama.

Čazma se u starim dokumentima spominje g. 1094. kada je ugarsko-hrvatski kralj Ladislav osnovao Zarebačku biskupiju i za njezino uzdržavanje dodijelio posjede: Ivanić, Dubravu i Čazmu. Ono po čemu je grad nadaleko stoljećima poznat je Zborni kaptol po čemu se i danas naziva njegov središnji dio. Za čazmanski je kaptol vezan i povijesni početak današnjeg grada. Naime, zagrebački biskup Stjepan II. Babonić iz Stare je Čazme, današnje Ivanjske, prenio sjedište Čazmanskog arhiđakonata u novosnovano naselje i u njemu g. 1232. utemeljivo Zborni kaptol s dvanaest kanonika. Osim toga, on je Novoj Čazmi dao status pomoćnog upravnog sjedišta Zagrebačke biskupije, tj. vjerskog, prosvjetnog i kulturnog središta cijelog Čazmanskog arhidakonata. Otada se grad razvija, dobiva na općedruštvenoj i crkvenoj važnosti jer mu je pogodovala činjenica da je bio biskupski grad, što je u ono doba bila velika povlastica. Biskup Stjepan II. jedno je vrijeme odatle upravljao velikom Zagrebačkom biskupijom a kasnije je znatni dio godine tamo i stolovao. U Čazmi je sagradio prostrani i lijepi biskupski dvor, veći nego što je bio u Zagrebu pored katedrale, te uz njega i crkvu Duha Svetoga.

U ispravi o osnutku Zbornog kaptola zagrebački je biskup opisao kako je izgradio Novu Čazmu i naselio je polodjelcima, što predstavlja početak „svjetovnog života« grada i njegovih mještana. Stjepan II. je također kao zemljoposjednik održavao i predsjedao narodnim skupštinama a naselju je dao, što je također važno istaknuti, status slobodnog mjesta s vlastitom lokalnom upravom. Mjesto je ubrzo „procvalo« na svim razinama jer biskup dovodi redovnike, glasovite propovjednike, teologe i filozofe, dominikance, za koje gradi samostan i crkvu sv. Marije Magdalene. Nakon puna tri stoljeća duhovnog i kulturnog uspona, za Čazmu zbog turskih provala nastupa agonija i borba za golo preživljavanje. Turski paša Ulama g. 1544. provaljuje s vojskom u Moslavinu i iz osvete za pretrpljene poraze na rijeci Uni svoj bijes iskaljuje na Čazmi. Dominikanci su na svu sreću osjećajući pogibelj napustili nekoliko godina ranije čazmanski samostan, što g. 1548. učiniše to i kanonici Zbornoga kaptola. Mjesto se tek počelo oporavljati kad ga je već g. 1552. isti paša ponovno opustošio, ovog puta zbog neuspješne opsade Đurđevca. Netko bi onako u šali mogao reći kako su Čazmanci u XVI. st. bili, „ni krivi ni dužni« česte žrtve turskih neuspjeha i osvete. „Crni« povijesni dani za Čazmu započinju g. 1557. kada Ferhad-beg Desisalić Vuković u Čazmi osniva sandžakat pod nazivom „Začasna«. Kada je kojem turskom vojskovođi u Moslavini netko „stao na žulj«, taj bi se već po običaju osvećivao Čazmi, pa ju je g. 1559. beg-Malkoč ponovno razrušio zajedno s njezinom tvrđavom. Čazmansko je područje napokon g. 1606. oslobođeno turske vladavine ali je u to doba Čazma bila razrušeno i napušeno pogranično mjesto pod vlašću Vojne krajine. Živilo je tek kao tvrđavno naselje a u okolicu su se krajem XVII. stoljeća počeli doseljavati pridošlice iz drugih krajeva.

Burnu povijest s mjestom je dijelila i tamošnja župa i župna crkva sv. Marije Magdalene. Budući da je tijekom povijesti u mjestu djelovalo nekoliko muških i ženskih redovničkih zajednica, kao dominikanci, ivanovci, premonstratenzi, najvjerojatnije je bilo i više crkava, jer je svaka od njih nastojala sagraditi svoju crkvu. To potvrđuju u popisi župa zagrebačke biskupije iz g. 1334. i 1501. iz kojih je očito da su u Čazmi postojale crkve: sv. Marije, sv. Stjepana, sv. Ivana Krstitelja, sv. Nikole, sv. Duha i sv. Marije Magdalene. Međutim, nakon turskih prodora i pustošenja ostala je samo današnja crkva sv. Marije Magdalene, koja je sagrađena g. 1232. Na njezinim preostalim romaničko-gotičkim ruševinama ona je od g. 1649. podizana i uređivana, a početkom XVIII st. nastala je trobrodna barokizirana crkva s devet vrijednih baroknih oltara. Svojim je križnim oblikom jedinstvena romanička građevina u Europi koja u sebi čuva barokne umjetničke dragulje! Uz oltare svakako je vrijedno spomenuti remek djelo baroknog drvorezbarstva, propovijedaonicu, koju je g. 1752. dao izraditi župnik Ivan Jambreković i orgulje, rad glasovitog bečkog graditelja Johanna Henckea iz g. 1767.

Tijekom povijesti crkva i župni dvor su se povremeno obnavljali ali najtemeljitiji pothvati poduzeti su zadnjih nekoliko godina. Župni je dvor obnovljen i blagoslovljen prosinca prošle godine. Sastoji se od tri dijela: najstarijeg 350 godina starog, drugog starog oko 150 godina i oko stoljeće stare dogradnje, koja je pretvorena u suvremeni pastoralni centar. Župni je dvor funkcionalni spoj modernog i starog s oko 750 četvornih metara župnog i stambenog prostora. Župljani tako danas imaju sve potrebne prostore za raznovrsnu djelatnost.

Župna je crkva također temeljito u pozitivnom smislu „prodrmana« jer je cjelokupni pod dignut radi arheoloških istraživanja i stavljen je novi. Bio je to i pokušaj da se pronađu dokazi o Kolomanovu grobu, koji je prema zapisu staroga kroničara, splitskog arhiđakona Tome, pokopan „u skrovitom mauzoleju samostana braće propovjednika u Čazmi«. Teško je reći koliko će dugo još tajna njegova groba mučiti povjesničare i arheologe, jer je povijesna činjenica da je on g. 1241. kao hrvatski knez otišao s vojskom u Ugarsku da bi svojemu bratu ugarsko-hrvatskom kralju Beli IV. pomogao u ratu protiv Tatara. Hrvatko-ugarska vojska doživjela je tada strahoviti poraz a teško ranjeni Koloman ipak se uspio vratiti u Čazmu, gdje je nakon kraćeg vremena preminuo.

Učinjeni su i drugi veliki obnoviteljski pothvati kao drenaža crkve pod nadzorom Restauratorskog zavoda iz Zagreba, elektirfikacija, novo ozvučenje, a planira se novo krovište i još puno toga.

Nakon svega, nije pretjerano reći kako je lijepo i ugodno živjeti u Čazmi zbog bogate povijesti i obećavajuće budućnosti, jer se oko 250 novih radnih mjesta smješi zbog novih pogona „Elektrokontakta«. No, sadašnjost je ipak najljepša jer se ona doživljava preko ljudi, a oni su, što se lako uvjeriti tko god posjeti Čazmu, otvoreni i iskreni. A imaju u sebi i nešto umjetničkoga! Ne treba se ljutiti na one koji će reći da je ta ocjena ipak malo pretjerana ali takva se misao može nametnuti onome tko bude neko vrijeme sa Čazmancima i nakon toga baci pogled na drevnu župnu crkvu sv. Marije Magdalene. Vrijedi se podsjetiti - ona je jedinstvena, jer je izvana romanička građevina a iznutra barokno uređen prostor. Pa, ako romanika i barok mogu ići skupa, zašto im se onda u crkvi ne bi mogla pridružiti i renesansa, ne po umjetničkim tvorbama, nego po ljudima koji u tamošnji vjerski život unose svagdašnju renesansu? A to je, mora se priznati, također umjetnost!