Kršćani ne mogu ostati ravnodušni kad se radi o smrtnoj kazni jer taj problem zadire u temeljne vrednote koje se izravno odnose na kršćansko poimanje života. Poznato je naime da je kršćanska misao kroz svu svoju povijest općenito prihvaćala i opravdavala smrtnu kaznu. Počevši od Drugoga vatikanskog sabora Crkva sve dublje upoznaje najaktualnija i najtemeljitija pitanja današnjega svijeta i mijenja svoje stavove, npr. o smrtnoj kazni. Svjedoci smo znakovitih promjena. Već smo u prošlom broju spomenuli nadopunu unesenu u izdanje Katekizma Katoličke Crkve iz 1998. (za razliku od izdanja iz 1992). I nedavno objavljeni Sažetak Katekizma Katoličke Crkve zadržava isti stav. Određena kazna treba biti razmjerna težini prijestupa. »Danas, imajući u vidu mogućnosti kojima država raspolaže za kažnjavanje zločina čineći krivca bezopasnim, slučajevi apsolutne nužnosti smrtne kazne jako su rijetki, ako ne naprosto praktički ne postojeći. Kad su nekrvna sredstva dovoljna, vlast će se zadovoljiti tim sredstvima jer bolje odgovaraju stvarnim uvjetima općega dobra i sukladniji su s dostojanstvom ljudske osobe.« A krivcu se ne oduzima definitivno mogućnost da se iskupi i popravi.

Kršćanstvo smatra nepromjenjivom istinom da ljudski život pripada samo Bogu. Bog je izvor života. A sv. Pavao uči da »nema vlasti doli od Boga; koje postoje, od Boga su postavljene«. Crkveni su oci iz toga rijetko izvodili da politička vlast ima pravo osuditi na smrt. Ponekad su u neodlučnosti skloniji milosrđu. Tako npr. sv. Augustin piše kršćanskom sucu da krivcima, unatoč težini čina za koje priznaju da su odgovorni, zbog kršćanske ljubavi dosudi neku drugu kaznu te izbjegne smrtnu kaznu. No, na drugom mjestu sv. Augustin ističe da vladarima pripada »pravo mača«, da se na taj način kazni zlo i pravednicima omogući miran život. A i strah od smrtne kazne može poslužiti u odgojne svrhe i sprečavanje zločina. Poznato je da su kršćani u prvim stoljećima odbijali službe koje su vodile prema prolijevanju krvi (sudac, vojnik) i izazivale u kršćana prigovor savjesti.

Svakako, vrlo složenom pitanju kao što je smrtna kazna treba pristupati vrlo razborito i odmjereno, i nepromišljeno se ne pozivati na biblijske tekstove ili na sv. Tomu. Crkveno učiteljstvo svoj stav donosi objavljivanjem Katekizma Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. u više je navrata zatražio od predsjednika država pomilovanje za osuđenike na smrt (sjećamo se dobro i njegova atentatora Ali Agçe). A u svome naučavanju, kojim se opirao kulturi smrti suvremenih društava, osuđivao je ono što je protiv dostojanstva ljudske osobe, a tu spada i smrtna kazna.

Često se u raspravi o problemu smrtne kazne navodi da se je crkveno učiteljstvo »opredijelilo za učenje sv. Tome Akvinskoga« te da je »sv. Toma nagovijestio ono što je postalo naukom Katoličke Crkve sve do sredine 20. stoljeća i objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve«. Naime, Toma Akvinski donosi vrlo jasan sažetak tradicionalnoga učenja o smrtnoj kazni. On zagovara da vlast ima »pravo mača« kako bi očuvala opće dobro kojem je život podređen, žrtvujući ono što je nesavršeno radi onoga što je savršeno. Naime, sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (13, 4) piše da je vlast »Božji poslužitelj« i vodi na dobro. »Ako li zlo činiš, strahuj! Ne nosi uzalud mača! Božji je ona poslužitelj: gnjev njegov iskaljuje na onome koji zlo čini«. Uostalom i papa Pio XII. u susretu s katoličkim pravnicima 13. veljače 1955. ističe da »taj redak ima trajnu i opću vrijednost«. Isti papa tri godine prije izjavljuje da je javnoj vlasti pridržano »osuđeniku za okajavanje njegovoga zločina oduzeti dobro života, budući da je on već izgubio svoje pravo na život preko zločina«.

Toma Akvinski u Sumi teologije piše da smrtna kazna nije primjena zakona osvete nego ostaje uvijek pitanje javnoga dobra koje nadilazi zakonitu obranu. Radi se o društvenoj pravdi: država treba ukloniti zlo i zaštiti društvo (to je tzv. ljekovita, uzorna i popravna značajka). Stoga se u želji da se sačuva opće dobro vlast može pogubiti onoga koji je opasan za društvo i koji ga kvari grijehom. Istina je da čovjek ne smije uništavati ono što je Bog stvorio na svoju sliku i svojom krvlju otkupio te ne smije skraćivati vrijeme koje je svakome stvorenju potrebno za njegovo spasenje. No, istina je da je i pitanje smrtne kazne kompleksan problem koji zahtijeva promišljanje o ljudskoj slobodi, moralnoj odgovornosti i životu u društvu.

Inače sv. Toma dopušta da sudac može iz ljubavi osuditi prijatelja na smrt; samo zakonita vlast može nekome dosuditi smrtnu kaznu; smrtna kazna je opravdana kad su štete nepopravljive i kad se radi o iznimno teškom slučaju; nije nepravedno ubiti zločinca ili neprijatelja države. Ukoliko smrt zločinaca i državnih neprijatelja nije nepravda, javna vlast može slobodno primjenjivati i mijenjati taj pozitivni zakon. Kazna mora biti razmjerna društvenoj šteti ili naravi zlodjela. Svrha je kazne okajavanje zlodjela i očuvanje društvenoga poretka. Kao kaznu za ubojstvo čovjeka može se, smatra Toma Akvinski, primijeniti i doživotni zatvor ili izgon. Tomino učenje o smrtnoj kazni ostaje nepromijenjeno, iako se politika može promijeniti. No, njegova primjena ovisi o vremenu, o psihološkim, društvenim i političkim uvjetima ali i o vjeri koja uključuje vječni život kao konačni cilj.

Svakako, vrlo složenom pitanju kao što je smrtna kazna treba pristupati vrlo razborito i odmjereno, i ne se nepromišljeno pozivati na biblijske tekstove ili na sv. Tomu. Crkveno učiteljstvo svoj stav donosi objavljivanjem Katekizma Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. je u više navrata zatražio od predsjednika država pomilovanje za osuđenike na smrt (sjećamo se dobro i njegova atentatora Ali Agçe). A u svome naučavanju kojim se opirao kulturi smrti suvremenih društava, osuđivao je ono što je protiv dostojanstva ljudske osobe, a tu spada i smrtna kazna.