SVJEDOČANSTVO O VJERSKOM ŽIVOTU U DELNICAMA »Sretna sam kad u crkvi vidim novo lice«

Verica Injić, pastoralna vijećnica iz Delnica

Snimila: T. Baran | Verica Injić: »Nedjelja bez mise bila bi mi propali dan, propali tjedan, osjećala bih se izgubljeno«

Jedna od najistaknutijih vjernica župe sv. Ivana Krstitelja u Delnicama je Verica Injić, pastoralna vijećnica, zborašica, čitačica misnih čitanja, predana pastoralna suradnica koja je na raspolaganju župniku i župi za sve što je u delničkoj vjerničkoj zajednici potrebno. Aktivna je vjernica od malih nogu jer je tako naučila u svojoj rodnoj Bosni.

Rast i zrelost u vjeri dosegnula je u Delnicama kamo je povedena udajom i zasnivanjem obitelji. Nakon prerane smrti otca i supruga, a uz potporu svoje djece, vjerskim se sadržajima daje još više, rado svjedoči vjeru i nastoji da vjerske blagodati osjete svi do kojih Verica može doprijeti vlastitom zauzetošću i primjerom.

Baza je u Delnicama

Rođena je 15. lipnja 1960. u selu Paklarevu kraj Travnika. Majka joj je Ana, djevojački Babić, a otac Ivo Barišić. Oboma im je Paklarevo bilo rodno selo. Ana je bila domaćica, danas živi u Delnicama, a Ivo radnik u industriji obuće, pokojni je gotovo 25 godina. Njih su se dvoje u rodnom selu našli, vjenčali i osnovali obitelj. Smjestili su se s Ivinima, živjeli su tamo do Domovinskoga rata. Tada su izbjegli u Delnice jer je Verica u tom gradiću živjela od ranije. Zato je Ivo i pokopan u Delnicama, a Ana živi u domaćinstvu s Veričinim sinom. Osim Verice kao bračni su par bili blagoslovljeni s još petero djece. Najstarija Nevenka rođena je 1954. Radila je u industriji obuće, pa u Njemačkoj, sada je s obitelji u Paklarevu, ima supruga i troje djece. Finku su dobili 1957., ali je djevojčica umrla sa samo devet mjeseci. Božo je na svijet stigao 1962. Sa suprugom je u Njemačkoj, radi kao domar, u Hrvatskoj im je baza u Delnicama, a dvoje im djece studira u Zagrebu. Mijo je rođen 1964. Zaposlen je u proizvodnji aluminija u Njemačkoj, u Hrvatskoj mu je dom u Podravskoj Slatini, ima suprugu i dvije kćeri. Najmlađa Delfa, rođena 1970., također je u Njemačkoj, radi u pekarnici, ima supruga i dvoje djece. Sva su braća povezana, u lijepom su kontaktu, susreću se za blagdane, kad uspiju i češće.

»Sto posto smo odgajani u vjeri«

»U majci smo oduvijek imali jako dobru osobu, veliku vjernicu«, pripovijeda Verica. »Otvorena je, druželjubiva, voli razgovarati, ljudi je baš vole i poštuju, radišna je bila, energična, bila je stroga, ne prestroga, a tata je po naravi bio blaži. On je imao dobru dušu, uvijek je imao razumijevanja, suosjećao je s drugima, bio je društven, samouki električar pa je kao prijatelj pomogao svakomu, voljeli su ga, prema nama djeci bio je jako dobar. Mama je bila stup obitelji, hrabrija za pothvate, a tata bi radije išao na sigurno, promišljenije, sporije. Njih su se dvoje jako dobro slagali, imali su lijep brak kakav bih mogla poželjeti svima, učili smo se od njih braku, sretnoj obitelji, imamo puno divnih obiteljskih uspomena. Osobno sam s tatom imala poseban odnos, i po izgledu i po naravi slična sam njemu.

Sto posto smo odgajani u vjeri. U obitelji se molilo svaku večer, poslije je bila večera, mama je bdjela nad nama, upućivala nas, svaku smo nedjelju bili na misi u župi sv. Mihovila u Ovčarevu. Do tamo nam je od našega sela bilo pola sata hoda. Tamo smo išli i na vjeronauk, tamo sam se i udala. Vodili su nas fratri, bili su oduvijek s narodom i za narod. Uz crkvu sam navikla i ne znam drugačije. Nedjelja bez mise bila bi mi propali dan, propali tjedan, osjećala bih se izgubljeno.«

»Baš sam se voljela obrazovati«

»U selu nam je bilo jako lijepo, živjeli smo složno. Svi smo bili Hrvati katolici, među nama se osjećalo veliko zajedništvo, puno smo se družili, osobito su nam bila lijepa druženja ispred crkve. Ljudi su međusobno bili rodbinski povezani, posjećivali su se, vezani su bili uz Crkvu, običaje, svi su imali puno djece koja su se rado družila.

Živjeli smo od poljoprivrede i tatine plaće. Imali smo njive, stoku, pomagali smo mami. Voljela sam učiti, ali nam je škola, zbog posla u domaćinstvu, morala biti usput. Svejedno sam cijelo vrijeme bila odlična učenica. Prva četiri razreda osnovne škole polazila sam u selu, a od 5. do 8. razreda svakodnevno smo pola sata pješačili u Turbe, mjestašce u predgrađu Travnika. Za srednju sam izabrala ekonomsku u Travniku, putovala sam autobusom, i tamo sam bila odlična i oslobođena mature. Baš sam se voljela obrazovati. Dodatno sam išla na folklor. Zbog udaljenosti i putovanja nisam se, na žalost, mogla uključivati u neke druge izvannastavne aktivnosti. Maturirala sam 1979. I odmah sam se udala.«

»Sve je bilo nomadski«

»Za supruga sam izabrala Žarka Injića iz našega Paklareva, rođenoga 1956. Bavio se šumarstvom. S tatom je radio u šumi u delničkom kraju. Svejedno je u Paklarevo često dolazio. Upoznali smo se u selu tijekom moje srednje škole. Vjenčali smo se 1980. I preselili se u Delnice. Meni je to bio i izazov i nepoznanica. Živjela sam s mužem po šumskim nastambama, sve dok djeca nisu krenula u školu. Tek smo se tada skrasili u Delnicama. Te su nastambe bile u delničkoj okolici, bez struje, vodu smo imali u bunaru, sve je bilo nomadski. Danas bi to bilo nezamislivo, ali sam bila mlada, zaljubljena, bili smo skupa, sretni, zadovoljni pa nam ništa nije bilo teško. Nismo imali ništa, premda smo puno toga željeli. Svejedno smo bili zadovoljni. A danas imamo svašta, ali nema zadovoljstva. I što više imamo, to imamo i više brige. Godine 1988. u Delnicama smo unajmili kuću. Nakon godine dana kupili smo svoju kuću, koju smo poslije prodali i izgradili novu, u kojoj smo i danas, u delničkom novom naselju. U međuvremenu smo izgradili i kuću u Paklarevu. U Domovinskom je ratu bila porušena pa smo je obnovili. Sada je prazna, tamo odemo povremeno. Blizu je Vlašić, a djeca rado idu na skijanje pa imaju gdje biti.«

I nakon požara u pilani – ne odustaju

»Dobili smo troje djece. Bruno je rođen 1981. Završio je srednju školu za informatičara, vodi pilanu u kojoj je radio s tatom, a vodi i kafić u centru Delnica. Oženjen je, ima ženu i dvoje djece. Kristinu smo dobili 1983. Ona je završila hotelijerski menadžment u Opatiji, udala se, ima jedno dijete. Žive u Rijeci. Radi u knjigovodstvu firme koju vodim od 1994. Najmlađa Martina rođena nam je 1993. Lani je završila studij novinarstva u Zagrebu, radi na Otvorenom radiju u redakciji vijesti, udala se lani. Žive u Zagrebu, ali nam dođu u Delnice. Zadovoljna sam djecom, jako. Svi su zdravi, pomažemo si, nadopunjujemo se. Imamo obiteljski obrt u koji uskačemo svi prema potrebi, i sve štima. Godine 2014. izgorjela nam je pilana, koja se još obnavlja. Sin zato dvije godine radi u unajmljenom prostoru. Vjerujem da ćemo ove godine našu pilanu vratiti u funkciju. Sva su djeca praktični vjernici, što je meni jako važno. Jer kad je u životima Bog, onda nema straha ni od čega. Za blagdane smo svi na okupu, to su nam posebni trenutci.«

»Živjeli smo u savršenom braku«

»Suprug Žarko, na žalost, više nije među živima. Imao je tumor na mozgu, borili smo se dvije godine, umro je taman nakon što nam je izgorjela pilana. Ranije je Žarko uvijek bio zdrav. Eto što je život. Imala sam snage, volje, boriti se za njegovo zdravlje, vjerovala sam u njegovo ozdravljenje, knjigu bih mogla napisati što smo sve prošli, svi smo bili uz njega, ali Bog je odredio drugačije. Imao je samo 59 godina. U te dvije godine borbe držala me samo vjera. Molila sam, molila i molila, vjera me držala da ne potonem. Ranije mi je premlad sa 62 godine od karcinoma pluća umro tata. To sam strašno teško prihvatila, kao da mi je bilo uvertira za kasniju borbu za mužev život. Suprug i ja smo bili jako povezani. Živjeli smo u savršenom braku. Neizmjerno smo se voljeli i međusobno nadopunjavali u svim sferama života, sve smo stvarali zajedno, s djecom je sve bilo odlično. Tvrdoglava upornost vukla je Žarka u život pa je hrabro ulazio u nove izazove, koje je Bog nagradio blagoslovom, koji se onda pretvarao u suprugov osobni uspjeh. Imao je čvrstu vjeru i nadu. Nakon svega se dobro držim, sve mi je posloženo u glavi, znam da je bila Božja volja. Imam djecu koja su mi velika podrška, ali im ne bih željela biti teret. Puno sam puta zavapila: ‘Ne razumijem te, Bože, ali vjerujem da radiš dobro.’ Znam da tako mora biti i gotovo. Zahvalna sam što sam 36 godina imala divnoga muža. Danas radim, pomažem djeci, više sam u crkvi nego doma, i to me hrani. Crkva mi je kao druga kuća, a tako se i ponašam.«

»U župi sam kao Katica za sve«

»S dolaskom u Delnice otišla sam u župu, ali nisam mogla biti redovita jer sam živjela u šumi. Nadoknađivala sam molitvom i čitanjem Biblije. A kada sam nakon dvije, tri godine položila vozački ispit, na misu sam dolazila redovito. Kad smo se preselili u Delnice, s crkvom i župom sam se sasvim stopila. Otada sam, sve moje delničke godine, pastoralna vijećnica, pjevačica u crkvenom zboru, čitačica misnih čitanja, u crkvi sam skoro svaki dan. Dolazim na sve sadržaje, na pobožnosti, na klanjanja, hodočašća. Upuštam se u čišćenje crkve, ukrašavam, brinemo se za okoliš, župni dvor, za uređenje sakristije, da liturgijsko ruho i sve što pripada liturgiji bude u redu. U tome nisam sama, pomažu i drugi. Uključena sam i u Caritas, pomažemo ljudima u potrebi, prikupljamo, dijelimo. Prisutna sam za sve što je potrebno, u župi sam kao Katica za sve.«

Vrijeme je za povratak vjernika u crkvu
O temi laikata od povijesti stvaranja Republike Hrvatske već je mnogo napisano i izrečeno. Svjedoci smo da su nam crkve bivale sve praznije, a redovničkih zvanja sve je manje, pa je trebalo napraviti zaokret, očuvati poklad vjere koji su nam ostavili naši predci i otvoriti Crkvu novim izazovima suvremenoga društva. Vjernicima laicima tako su ponuđene velike mogućnosti sudjelovanja u svim sferama vjerskoga života – od pjevanja u crkvenim zborovima, čitanja Božje riječi, ministriranja, sudjelovanja u župnim proslavama, procesijama i molitvenim zajednicama do brige za bolesne i nemoćne članove zajednice te uređenje crkve.
Obveza je svakoga vjernika da ponudi pomoć u skladu sa svojim mogućnostima i talentima koje smo primili od Boga, no vjernici laici koji su izabrani u pastoralna vijeća župe moraju biti u prvim redovima sa svim ljudima dobre volje u stvaranju bolje budućnosti svoje župe. Uloga svećenika u svemu tome je nemjerljiva. Treba biti otvoren za suradnju, pozivati i ohrabrivati svoje župljane da bi ugradili sebe u zajednicu, bili aktivni sudionici na misnim slavljima, a ne pasivni slušatelji i promatrači.
Moramo u svojim redovima tražiti i poticati vjernike laike koji bi svojom vjerom, životom i radom svjedočili ljepotu kršćanske vjere da bi mladi naraštaji s oduševljenjem prihvatili Kristov nauk. Potrebno je poraditi i na njihovoj izobrazbi, organizirati razne tribine i duhovne obnove kako bi njihovo djelovanje što više bilo usmjereno na povratak vjernika u crkvu na zajedničko slavljenje svetih otajstava, poglavito euharistije kao najuzvišenijega otajstva koje nam je Isus darovao. Hvala Bogu da mogu sudjelovati u otajstvu Kristove Crkve i pozivam sve ljude dobre volje da se pridruže u izgradnji Kristova kraljevstva na zemlji kako bi čiste duše prispjeli u nebesko kraljevstvo.
Crkva se mora koristiti svim tehnologijama, medijima, internetom

»U Delnicama nam je 43 godine župnik bio mons. Stanislav Kovačević, s nama su bile i časne sestre služavke maloga Isusa. Od rujna lani nadbiskup nam je poslao novoga mladoga župnika Tadiju Tomkića, časnih više nema pa su sve obveze na našem mladom župniku. Zato mu moramo pomoći mi laici, trudimo se. Bivši župnik Stanislav bio je jako dobar, skroman čovjek. Zahvalna sam mu na mnogo divnih trenutaka, kao i časnoj sestri Rufini. Oni su mi iskazali čast da služim oko oltara, uz njih sam puno naučila i produbila svoj vjerski život. Lijepo mi je bilo s njima, divno smo surađivali. Župnik je bio čovjek duha, poticao nas je, podržavao u vjeri, ispravljao je naše pogrješke, baš sam mu zahvalna. On je i pokopao mojega supruga, bio mi je velika podrška tijekom bolesti i u žalosti. A novoga smo župnika dočekali otvorena srca. Uzvratio nam je na isti način, baš nas je prihvatio. Dobro smo se povezali, s lakoćom pristupa svakomu od nas, otvoren je, razigranoga duha, rječit, pun entuzijazma. Za njega imam samo riječi hvale, sve nas diže. Uz našu je podršku već organizirao novi dječji zbor, župni zbor redovito pjeva. Bilo bi dobro da je u crkvi više mladih, ali još nismo doskočili problemu ostanka mladih u crkvi nakon krizme. Nešto ih ostane, ali to je preslabo. Vrate se poslije s vremenom, tko kada, samo što nema razloga da uopće odlaze. Crkva se mora otvarati mladima, izazovima, mora se koristiti svim tehnologijama, medijima, internetom. Nadam se da će naša mladost sve više rasti u vjeri.«

»Sretna sam kad u crkvi vidim novo lice«

»Raduje me sve moje u župi. Sretna sam ako mogu pridonijeti svojim radom, riječju, pjevanjem, ako u crkvi mogu obogatiti druge i sebe. Sretna sam kad u crkvi vidim novo lice. Tada ne osuđujem pitanjem gdje je bio, nego izričem dobrodošlicu. Nikada nije kasno vratiti se ili otkriti Boga. Uvijek imam nove snage da još više ulažem u zajedničko dobro. Potrebe u župi su velike, a mi malim koracima idemo naprijed. Voljela bih da je vjerski život u Delnicama snažniji. Htjela bih u tome pomoći, ali ne znam kako. Ne mogu ljude po Delnicama vući za rukav da idu u crkvu. Meni je vjera duševna hrana, jača me, drži, daje mi energiju, daje mi zadovoljstvo. Vjera je tvrd orah, a na nama je da se stalno uspinjemo. Vjera nas pokreće, žao mi je ljudi koji nemaju vjeru. Uvijek se pitam kako se ti ljudi nose sa životom. A meni je Isus prijatelj, njemu mogu reći sve najosobnije, osjećam njegovo milosrđe, blizinu, unutarnju povezanost i njegovo stalno: ‘Ne boj se.’«