Nakon znakovitih četrdeset dana trpljenja u bolnici, u petak 10. prosinca 1999. umro je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Umro je kao vjernik, što je na misi zadušnici spomenuo i kardinal Franjo Kuharić.
Tijekom dvaju mandata svojom politikom Tuđman je omogućio u duhu demokratskih sloboda punu slobodu vjere, a između Hrvatske i Svete Stolice potpisana su četiri ugovora. Više je puta snažno očitovao svoju privrženost kršćanskim moralnim i socijalnim načelima. Tijekom rata nastojao je da bude što manje žrtava, ne dopuštajući osvetu i zločine. Kada su Srbi raketirali Banske dvore, kardinal Kuharić napisao mu je pismo potpore, a on mu je odgovorio: »Mi nikada nismo željeli rat, nego, i na račun vlastita ponosa i dostojanstva, pravedna rješenja i za nas i za druge! Nismo posezali ni za čim što nam ne bi po pravdi pripadalo, nego želimo da se ostvare vjera i nada u pobjedu pravde, slobode i ljubavi.« Iako je »vlak mira« kojim je 1997. pohodio Vukovar kamenovan, govorio je o oprostu kao zalogu mira, da ne bude novih zala. U Belom Manastiru iste godine tamošnje je Srbe i hrvatske povratnike pozvao da pronađu političke mudrosti i razboritosti i »Božje primisli da je ljudski praštati radi života, radi djece i unuka, da se više nikada takva zla ne ponove«. Želio je dakle da se Hrvatska gradi na kršćanskim temeljima. Za njegova doba Sveti Ivan Pavao II. posjetio je Hrvatsku 1994. i 1998. godine.
Ostaje nam djelo i riječ predsjednika Tuđmana: »Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što.« Kamo sreće da to češće imamo na umu. (L)
