U vrijeme spomena na vukovarski pogrom i larme oko povorke jedna starovječna mudrost pada na um: možda je najbolje mjerilo domoljublja svota novca uplaćenoga u blagajnu domovine; svakako to nije kvadratura zastave ili iznos decibela pri pjevanju himne. No plaćanje poreza nikad nije bilo popularno, i teško da će to ikada postati, a izmaštanje isprika za eskiviranje erara i kuknjava mudrijaša imaju navijače koji su uvijek vjerni.
Porezna je uprava početkom studenoga objavila ovogodišnji popis najvećih poreznih dužnika, premda se čini da on ne ispunjava u potpunosti svoju funkciju – mnogi su na popisu već niz godina i ne mori ih sram. Ni najmanje. Vragolani su još i vrckavi. Svota koju duguju državi, točnije svojim sunarodnjacima koji imaju ime i prezime, porasla je u proteklih godinu dana za 15 posto, na 1,3 milijarde eura. Jedno je vrijeme kolala teorija da, budući da nisu imali vlastitu državu, i nameti su vazda odlazili u neke blagajne izvan Hrvatske, Hrvati nemaju navadu plaćanja poreza. Stoga je u narodnu (ne)kulturu utkano da je najveća faca onaj tko je najviše prevario (onu tamo tuđu) državu. Bila ispravna ili ne, u posljednjih tridesetak godina ta je teorija morala već ispariti. Postoji najmanje 1,3 milijarde razloga za to.
Velik dio poreznih vragolana nikad ne bi ukrao sto eura iz novčanika školske učiteljice svojega djeteta, iz ladice medicinske sestre koja njeguje njihove roditelje ili iz džepa vojnika koji guli stražu na granici. Upravo ta depersonaliziranost, razjedinjenost od izravnih posljedica čina, distanciranost od izravno oštećenih, čini evaziju tako raširenom. Zajednički je bazen toliko golem da nitko ne će primijetiti ako samo ja ne pridonesem njegovu punjenju. Ali mnogi »samo ja« – »samo ja« – »samo ja«, i gle čuda – u bazenu vode ima jedva do pupka.
Naravno, kad vode u bazenu nema, nastaje sto problema jer oskudica resursa među ribama stvara neprijatelje. Kad je jato bogato, nitko nema ni volje, ni želje, ni potrebe ratovati. Iako se čini da je između vrckave jadranske srdele i oceanskih kitova velik jaz, isti je mentalitet u igri, jer tko nije vjeran u malom, nije ni u velikom. A oceanski kitovi – globalni porezni neplatiše – spleli su si takve proreze u regulativi da im nije problem plivati kroz mrežu iako imaju masu i više milijardi dolara. Zapravo, što su masniji (čitaj bogatiji), to im je lakše provući se kroz proreze, jer su si sami pisali poreznu regulativu po svojoj mjeri. Onaj tko ima, može financirati izborne kampanje i lobiste, a onda ovi potom skroje i spletu mrežu po mjerama naručitelja. Tako se nađemo u situaciji da ovih dana u svjetskim medijima stoje naslovi poput »Milijarderi bi trebali plaćati minimalne poreze«. Čitatelj se zapita – kako sad to »minimalne«?! Odgonetka je u tome što sad ne plaćaju ništa (ili gotovo pa ništa), pa bi skok na plaćanje minimalca već bio senzacija.
Prije koji tjedan objavljen je novi godišnji izvještaj Poreznoga opservatorija Europske unije o poreznoj evaziji u svijetu. Taj je nezavisni istraživački laboratorij dio Pariške škole ekonomije, a cilj mu je pridonijeti razvoju znanja i stvaranju novih konkretnih prijedloga za rješavanje problema poreza i nejednakosti u 21. stoljeću. Objavljuje razne publikacije, među njima i godišnje izvještaje o poreznoj evaziji, a na aktualnom elaboratu radilo je više od stotinu znanstvenika iz cijeloga svijeta, uz participaciju poreznih vlasti.
Joseph Stiglitz, američki ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade, upozorio je u predgovoru izvještaja da je nepravedno oporezivanje jasan rizik za demokraciju: »Ako građani ne vjeruju da svatko plaća svoj pravedan dio poreza – a pogotovo ako vide bogataše i bogate korporacije da ne plaćaju pravedan dio – počet će odbijati plaćanje poreza. Zašto bi predali svoj teško zarađeni novac kad bogati to ne čine? Taj očigledan porezni nerazmjer potkopava ispravno funkcioniranje naše demokracije, produbljuje nejednakost, slabi povjerenje u naše institucije i erodira društveni ugovor.«
O kojem to »društvenom ugovoru« nobelovac piše? Riječ je o sporazumu koji nije ovjeren ni kod jednoga javnoga bilježnika, ali koji svaki građanin neizravno potpisuje: onaj tko želi živjeti u društvu mora sudjelovati u plaćanju troškova društva. Odurna je hipokrizija koristiti se blagodatima koje civilizacija pruža: zdravstvenim, mirovinskim i socijalnim osiguranjem, mirom i redom, obrazovnim sustavom itd. a izbjegavati njihovo financiranje. U domaćem kafiću nastane opći metež kad u društvu treba platiti rundu; to su cijeli rituali nadmetanja tko će počastiti, čupanje računa, folklor naguravanja… Ali kad trebaju sudjelovati u plaćanju troškova širega društva, isti ti ljudi jedu i piju za zajedničkim stolom, a na kraju samo hladno ustanu i odu – neka naivčine i budale plaćaju. A kad je riječ o superbogatašima, tj. supergrebatorima, njihovo je licemjerje onoliko gore koliko su bogatiji od prosječnoga građanina. A nemjerljivo su bogatiji. Prigrabili su šokantnu količinu svjetskoga bogatstva kao rezultat privatizacije, monopola, degradacije propisa, okoliša i radničkih prava dok su svoj novac skrivali u poreznim oazama. No »maloga čovjeka« ne ekskulpiraju muljaže »velikih« – nitko ne može svoju prljavštinu oprati tuđim blatom.
Koji su ključni uvidi iz navedenoga izvještaja? Prvo, s pozitivne strane, smanjila se utaja poreza u inozemstvu od strane bogatih fizičkih osoba (u analizi valja razlikovati pravne i fizičke osobe i njihove operacije u inozemstvu i tuzemstvu). Zahvaljujući međunarodnomu sporazumu o automatskoj multilateralnoj razmjeni bankovnih podataka potpisanomu 2017. godine, procjenjuje se da se utaja poreza u inozemstvu smanjila za oko tri puta u posljednjih deset godina. To pokazuje da se može postići napredak u borbi protiv utaje poreza ako za to postoji politička volja. Drugo, globalni minimalni porez od 15 posto na multinacionalne tvrtke u bitnome je umanjen jer su veći prorezi u propisima najmanje dvostruko smanjili njegove očekivane prihode. Treće, sve je češća utaja poreza u tuzemstvu, uključujući utaju u sivoj zoni, na granici zakonitosti. Milijarderi su praktično obvezani na porezne stope od 0 % (nula posto!) do eventualno 0,5 %, a to je zato što se koriste fiktivnim tvrtkama (en. shell companies) koje im služe za izbjegavanje oporezivanja dohotka. Nije učinjen nikakav ozbiljan pokušaj rješavanja tih aranžmana koji prijete društvenomu miru jer građani sigurno ne će vječno mirno gledati kako bogati ne plaćaju poreze dok se njih ovršuje za sitne iznose.
Ekonomski promatrano, globalizacija je donijela mnogo dobroga, ali je isto tako omogućila nepravedno porezno rasterećenje pojedincima i kompanijama koje se seljakaju po zakutcima globusa, bježeći iz domaćega okruženja u kojem uživaju blagodati demokracije i uređenih sustava u jurisdikcije koje im nude skrivanje novca od poreznih vlasti i bijeg od pravnih posljedica nepoštovanja radničkih prava i obveze zaštite okoliša. Izvještaj donosi šest ključnih preporuka kako pomiriti globalizaciju s poreznom pravdom:
1) Reformirati međunarodni sporazum o minimalnom oporezivanju poduzeća kako bi se primijenila stopa od 25 posto i uklonile rupe u zakonima koje potiču poreznu konkurenciju.
2) Uvesti novi globalni minimalni porez za milijardere koji bi iznosio 2 posto njihova bogatstva godišnje. Taj bi porez obuhvatio manje od tri tisuće ljudi u svijetu, a donio bi oko 250 milijardi dolara godišnje.
3) Uvesti mehanizme za oporezivanje bogatih koji su dugotrajno živjeli u jednoj zemlji i potom odlučili preseliti se u drugu zemlju s vrlo niskim porezima.
4) Provesti jednostrane mjere za naplatu dijela poreznih deficita multinacionalnih kompanija i milijardera u slučaju da se globalni sporazumi o tim pitanjima ne realiziraju.
5) Započeti proces stvaranja globalnoga registra imovine za borbu protiv utaje poreza.
6) Ojačati primjenu regulative o sjedištu ekonomskoga interesa i pravila protiv njegove zlouporabe. Riječ je o tome da multinacionalne tvrtke imaju sjedište ekonomskoga interesa u razvijenim, zapadnim zemljama i ondje ostvaruju većinu prihoda, ali porezno-računovodstvenim akrobacijama knjiže ih ne u zemljama u kojima prihode ostvaruju, nego ondje gdje su porezi najniži, odnosno nepostojeći.
Izbjegavanje plaćanja poreza je poput vožnje brodom koji propušta, a putnik ne želi sudjelovati u zajedničkoj akciji izbacivanja vode, i još se žali posadi što je brod spor. Mudar čovjek ne žali zbog plaćanja svojih dugova jer dajući svoj dio, on ulaže u temelje i infrastrukturu svoje zajednice – ako već ne za mrske mu susjede, onda za svoju djecu. Cijena stabilnoga i održivoga društva mora se plaćati, i tu nema vrzmanja. U porezima valja naći nit koja veže društvo; svi moraju pridonijeti tkanju općega dobra.
