Dana 11. listopada 1992. godine papa Ivan Pavao II. naredio je, apostolskom konstitucijom »Fidei depositum« (»Polog vjere«), objavljivanje prvoga izdanja Katekizma Katoličke Crkve, opsežnoga dokumenta (više od 900 stranica) koji na sažet i cjelovit način iznosi temeljni sadržaj katoličke vjere. Dvadeset i peta obljetnica protekla je podosta nezapaženo, ali ne posve. Točno 25 godina nakon objavljivanja apostolske konstitucije, u srijedu 11. listopada, papa Franjo je primio sudionike skupa koji je organiziralo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije te se u toj prigodi osvrnuo na Katekizam. U prvom dijelu ovoga priloga donosi se opsežan prikaz Papina govora, a u drugom naglasci iz intervjua koji je bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn u povodu srebrnoga jubileja Katekizma dao austrijskoj agenciji Kathpress. Kardinal Schönborn, tada već kao zapaženi teolog, bio je tajnik posebne komisije sastavljene od kardinala i biskupa koja je vodila izradu Katekizma.
U svojem je govoru sudionicima spomenutoga skupa Sveti Otac podsjetio na temeljnu nakanu kojom se vodio projekt Katekizam Katoličke Crkve. Počeo je od pape Ivana XXIII. koji je već na otvorenju Koncila poželio da »Crkva konačno dođe do toga da s obnovljenim govorom predstavi ljepotu svoje vjere u Isusa Krista«. Papa Franjo aktualizirao je nakanu svojega prethodnika: »’Čuvati’ i ‘nastaviti’ nešto je što spada na Crkvu po samoj njezinoj naravi, kako bi istina koju je Isus utisnuo u navještaj evanđelja prispjela svojoj punini sve do kraja vjekova. To je milost dana narodu Božjemu, ali je jednako tako i zadaća i poslanje za koje snosimo odgovornost, kako bismo na nov i potpuniji način svojim suvremenicima naviještali evanđelje koje je oduvijek. S radošću koja dolazi od kršćanske nade i opominjani ‘lijekom milosrđa’, približimo se stoga muževima i ženama našega vremena kako bismo omogućili da otkriju bogatstvo koje je u osobi Isusa Krista«, rekao je Papa.
Sveti je Otac citirao i spomenutu apostolsku konstituciju Ivana Pavla II. prema kojoj katekizam »mora voditi računa o tumačenjima nauka što ih je Duh Sveti nadahnjivao Crkvi tijekom vremena«, »ali je također nužno da pomogne osvijetliti svjetlom vjere nove prilike i probleme kojih u prošlosti nije bilo«. Tim je riječima papa Franjo dao snažan misionarski pečat. »Ovaj je Katekizam, stoga, važno sredstvo ne samo da bi vjernicima predstavljao vječni nauk kako bi rasli u razumijevanju vjere, nego i nadasve jer želi približiti naše suvremenike, s njihovim novim i različitim problemima, Crkvi koja se trudi prikazati vjeru kao znakovit odgovor za ljudsko postojanje u ovom osobitom povijesnom trenutku. Nije stoga dovoljno pronaći novi govor kako bi se izrekla vjera koja je oduvijek; potrebno je i hitno da Crkva, s obzirom na nove izazove i perspektive koje se otvaraju pred čovječanstvom, izrazi novosti Kristova evanđelja koje, premda se nalaze u Božjoj riječi, još uvijek nisu izišle na vidjelo. To je blago ‘staroga i novoga’ (Mt 13, 52; izraz rabi i Ivan Pavao II. u ‘Fidei depositum’) o kojem je Isus govorio kad je pozvao svoje učenike da poučavaju novinu koju je on donio ne zanemarujući staro«, rekao je papa Franjo.
Da bi uveo u dio govora u kojem je izrekao ono po čemu će se on vjerojatno pamtiti, a to je želja da se ponovno razmotri nauk Katekizma o smrtnoj kazni (Katekizam u br. 2266 ističe pravo i dužnost zakonite vlasti da određuje »kazne razmjerne težini zločina, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu«, kasnije ipak preporučuje da se, ako je ikako moguće, pribjegava »nekrvnim sredstvima«), papa Franjo je citirao br. 25 sadašnjega Katekizma. Tekst je, međutim, doslovce preuzet iz Rimskoga katekizma (koji je plod Tridentskoga koncila), što jasno ilustrira kontinuitet nauka. »Sva bit nauka i poučavanja mora smjerati k ljubavi koja nema kraja. Doista, bilo da se izlaže ono što treba vjerovati, ili nadati se ili činiti, uvijek i u svemu treba isticati ljubav našega Gospodina, da se shvati kako svi čini savršene kršćanske kreposti mogu izvirati samo iz ljubavi i da im je ljubav konačni cilj«, stoji u navedenom broju.
»Na tom misaonom obzoru«, zašao je Papa u sam problem, »drago mi je da se mogu osvrnuti na temu koja bi u Katekizmu Katoličke Crkve trebala naći primjereniji prostor, i dosljedniji u odnosu na te ciljeve koji su iskazani. Mislim, doista, na smrtnu kaznu. Taj se problem ne može svesti na puko sjećanje na povijesni nauk a da se ne istakne ne samo napredak nauka po djelu posljednjih prvosvećenika (papa), nego i promijenjena svijest kršćanskoga puka, koji odbacuje odobravajuće stajalište u odnosu na kaznu koja teško krši ljudsko dostojanstvo. Treba snažno naglasiti da je osuda na smrtnu kaznu neljudska mjera koja ponižava, na koji god način bila izvršena, osobno dostojanstvo. Sama je u sebi suprotna evanđelju jer se slobodno odlučuje ugasiti ljudski život koji je uvijek svet u očima Stvoritelja i kojemu je u konačnici jedino Bog sudac i jamac. No ni jedan čovjek, ‘ni ubojica ne gubi svoje osobno dostojanstvo’, jer Bog je Otac koji uvijek iščekuje sina koji, znajući da je pogriješio, traži oprost i započinje novi život. Nikomu se stoga ne može uzeti ne samo život, nego ni sama mogućnost moralnoga i egzistencijalnoga iskupljenja da se vrati u korist zajednice.«
»U proteklim stoljećima«, osvrnuo se Sveti Otac, »kad se suočavalo s oskudicom sredstava za obranu, a društvena zrelost još nije upoznala svoj pozitivni razvoj, utjecanje smrtnoj kazni činilo se logičnom posljedicom primjene pravednosti koje se valja držati.« Potom je nastavio: »Nažalost, i u Papinskoj se Državi posezalo za tim krajnjim i nehumanim sredstvom, zanemarujući prvenstvo milosrđa nad pravednošću. Preuzmimo odgovornost za prošlost te priznajmo da su ta sredstva bila plod mentaliteta više legalističkoga negoli kršćanskoga. Briga da se cjelovitima očuvaju moći i materijalna bogatstva dovela je do toga da se precijeni vrijednost zakona, ne dopuštajući da se ide u dubinu u razumijevanju evanđelja. Ipak, ostajanje danas neutralnima pred novim zahtjevima za potvrdu ljudskoga dostojanstva učinilo bi nas više krivima.«
Nakon tih riječi Papa se osvrnuo na načelno pitanje ophođenja s pologom vjere, koje se izravno tiče reinterpretacije nauka o smrtnoj kazni (ali ne nužno i po sebi samo njega). »Ovdje nije prisutno nikakvo proturječje s naukom iz prošlosti jer obrana dostojanstva ljudskoga života od prvoga časa začeća do naravne smrti uvijek je u naučavanju Crkve pronalazila svoj dosljedan i vjerodostojan glas. No skladan razvoj nauka zahtijeva da se napuste stajališta u obrani argumenata za koje se čini da su već otvoreno protivni novomu poimanju kršćanske istine«, rekao je Sveti Otac. Citirao je pritom monaha i crkvenoga pisca iz 5. stoljeća sv. Vinka iz Lerinsa: »Možda netko kaže: u Kristovoj dakle Crkvi više nikada ne će biti napretka u vjeri? Svakako će biti, i to velikoga. Uistinu, tko će biti taj čovjek tako zle volje, protivan Bogu, da bi to nastojao spriječiti?« Potom se Sveti Otac vratio smrtnoj kazni, zaključivši: »Stoga je nužno još jednom naglasiti da je, kako god težak bio počinjeni zločin, smrtna kazna nedopustiva jer ugrožava nepovrjedivost i dostojanstvo osobe.«
U zaključku svojega govora Papa je u tri navrata citirao br. 8 koncilske konstitucije o božanskoj objavi »Dei Verbum«, koji govori upravo o predaji. Prvi je citat: »Tako Crkva u svojem naučavanju, životu i bogoštovlju postojano održava i svim naraštajima prenosi sve što ona jest i što vjeruje.« – »Ne samo u ‘naučavanju’, nego i u ‘životu’ i ‘bogoštovlju’ daje se vjernicima sposobnost da budu Božji narod. Slijedom glagola dogmatska konstitucija… izražava dinamiku po kojoj se događa proces: ‘Ta predaja… napreduje… raste… neprestano teži k punini božanske istine, sve dok se u njoj ne ispune Božje riječi’«, rekao je Papa uvrstivši i drugi citat.
»Tradicija je«, zaključio je, »živa stvarnost i samo parcijalno viđenje može misliti o ‘pologu vjere’ kao o nečem statičnom. Božja se riječ nikada ne može konzervirati u naftalinu kao da se radi o starom prekrivaču koji treba štititi od parazita. Ne. Božja je riječ dinamična stvarnost, uvijek živa, koja napreduje i raste jer je usmjerena prema ispunjenju koje ljudi na mogu zaustaviti.« Opet je, govoreći o tom »zakonu napredovanja«, Papa upotrijebio riječi sv. Vinka iz Lerinsa, u latinskom izvorniku: »Annis consolidetur, dilatetur tempore, sublimetur aetate« (»S godinama se /nauk/ učvršćuje, širi se s vremenom, a s većom dobi postaje uzvišeniji«). Takav zakon napredovanja »spada u osobitu narav objavljene istine u njezinu prenošenju po Crkvi, i nipošto ne znači promjenu nauka«, rekao je Papa.
Unoseći i treći citat iz »Dei Verbum«, Papa je zaključio: »Ne može se očuvati nauk a da mu se ne dopusti da napreduje niti ga se može čitati na krut i nepromjenjiv način a da se ne ponizi djelovanje Duha Svetoga. Bog… ‘neprekidno razgovara sa Zaručnicom svojega ljubljenoga Sina’. Taj smo glas pozvani primati u stavu ‘posluha vjere’, kako bismo crkvenomu životu dopustili da napreduje, s istim zanosom kao u početcima, prema obzorima do kojih nam Gospodin želi dati dospjeti.«
