Krštenje je temeljni znak pripadnosti kršćanstvu. Njime se u čovjeka utiskuje Božji život, a to na izravan način biva i proklamirano riječima svećenika prilikom obreda krštenja: »Postao si dijete Božje!« Stoga se ne treba čuditi da i Nedjelja krštenja Gospodinova pred vjernika stavlja dva biblijska čitanja u kojima odjekuju riječi kojima se temeljni protagonisti istih čitanja proglašavaju miljenicima Božjim jer na njima se prikazuje novost života koju evidentno jedino Bog može dati.
Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije glasoviti je tekst u kojem se prikazuju odlike Božjega sluge koji ima zadaću na svijet donijeti pravdu. On se rađa i dolazi u liku čovjeka da uspostavi pravednost, odnosno pravilne odnose među ljudima. Te odnose ne uspostavlja silom. Jer očito je da nepravda i dolazi iz silovitosti onih koji ju kreiraju svojim činima. Zato je on onaj koji stijenja što tek tinja i trsku koja je napuknuta ne želi ugušiti, nego svojim nesilovitim pristupom održati na životu. Isti čovjek koji dominira prvim biblijskim čitanjem Nedjelje krštenja Gospodinova jest i onaj koji donosi oslobođenje sužnjima darujući im slobodu. S pravom se čovjek pita: Je li onaj koji takvo što čini uopće čovjek? Može li se od čovjeka očekivati oslobođenje čovječanstva?
Potvrda Isusova mesijanstva
Mnogi će se složiti da je jedini čovjek koji je to sposoban učiniti ujedno Bogočovjek. Samim time biva jasno da prvo liturgijsko čitanje ove nedjelje stoga pripravlja put za shvaćanje evanđeoskoga ulomka u kojem Bogočovjek biva u snazi silaska Duha Božjega u trenutku krštenja na Jordanu opunomoćen i proglašen vlasnim čovjeku donijeti oslobođenje i mir. Onaj koji ga krsti – Ivan – toga je svjestan te i prikazuje kako se snaga u njegova krštenika ne rađa po njegovim rukama, nego ona biva darovana od Boga, odnosno odozgor. To pak biva naznačeno silaskom Duha, odnosno puninom dara duha.
Markov evanđeoski odlomak tako prikazuje Krista kao onoga koji u malenosti svoje ljudskosti silazi u rijeku da bude kršten. Potapa čovještvo kako bi se iz iste vode rodilo bogočovještvo koje će biti sposobno donositi mir i slobodu mnogima. Time se ne želi reći da prije nije bio Bogočovjek, nego da to sada biva javno jasnije očitovano. Jer kao da ljudima uvijek treba biti ponovno pojašnjeno otajstvo nečije osobe i snaga njegova poslanja. Iz toga će razloga mnogi bibličari ustvrditi kako je scena Isusova krštenja prikaz potvrde Isusova mesijanstva, odnosno prikaz potvrde Božjega izabranja Sina da u svijet međuljudskih odnosa unosi mir i oslobođenje; u svijet koji je često ranjen bijedom svakidašnjice te svakojakim nepravdama.
Svijet je to koji često u onom običnom i usahlom teško može prepoznati nešto božansko jer mu se ono čini odveć banalnim i jeftinim. No i tada Krist ga prožima i ne želi da i ono što je često odveć obično i nesuvislo propadne, nego da bude oživotvoreno snagom njegove osobe. Ipak toj istoj snazi bit će potrebno otvoriti vrata jer snaga Krista prodire samo u malenost i krhkost čovještva budući da je i on sam bio takav još od svojega rođenja.
Čovjek Duhom Božjim opečaćen
Iskustva ljudi pokazuju da su tek oni koji su Bogu priznali svoju slomljenost i nesposobnost bivali od Krista i pomilovani i nanovo pridignuti u svojem dostojanstvu. Jer on traži naše prigibanje i našu zgrbljenost kako bi ju uzdigao. Znakovito će biti primijetiti kako je i hebrejska riječ za ponizne upravo anawim. Ta riječ prikazuje zgrbljenost čovjeka, odnosno čovjeka koji je siromašan. Njegovo se siromaštvo može ticati materijalnoga siromaštva, no često mu materijalna neimaština biva i razlogom siromaštva duha.
Ima pak i onih koji unatoč materijalnomu izobilju opet osjete manjkavost svojega bića te na jednak način vape za oslobođenjem. I jedne i druge Krist pridiže i vraća ima dostojanstvo. No to ne će biti moguće ako si čovjek ne obnavlja svijest o vlastitom identitetu koji prima snagom milosti krštenja. Identitetu koji čovjeku uvijek daruje priliku za novi početak budući da Krist svojim obećanjima uvijek ostaje vjeran jer sebe ne može poništiti (usp. 2 Tim 2, 13).
Čini se stoga da će iz netom navedenih razloga uvijek biti važno podsjećati na snagu krštenja u kojem je čovjek Duhom Božjim opečaćen kako bi se stalno rađao nanovo, i to odozgor. Jer upravo će mu neprestana potreba za onim što je dolje, a ne gore, život učiniti teškim i uistinu kompleksnim. Baš zato se čini kako riječi proroka Izaije o oslobođenju koje donosi Mesija, a shodno tomu i u evanđelju Mesija koji je Isus, i danas mogu mnogima donijeti istinsku utjehu i radost. Ipak od čovjeka će se tražiti poniznost i poklonstvo otajstvu Boga ispražnjeno od svake ohole samodopadnosti. Teško ili ne, čini se da je jedini put dolaska do otkrića Boga u svojem životu.
