AGRONOM ADAM ŠEB ODLIČNO SE SNALAZI NA – ŽUPNOM POLJU »Kad bi se više ljudi u crkvi osjećalo kao ja!«

Snimila: T. Baran | »Uz sve moje aktivnosti u župi bolje se osjećam, nešto pridonesem zajednici, učinim da nešto bude ljepše, darujem talent koji sam dobio i razvio zajednici vjernika kojoj pripadam.«

Župa i svetište sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima velika je i iznimno aktivna župa Zagrebačke nadbiskupije. Vjernici se u vrlo lijepu broju odazivaju na brojne sadržaje koji su organizirani u župi, a veći je broj i angažiranih laika, vjernika koji svoje slobodno vrijeme žele darovati župi prema svojim talentima. Jedan od njih je mladi župljanin Adam Šeb, pastoralni vijećnik i voditelj župnoga zbora »Anima Una«. U župi je rođen, u njoj je odrastao i u njoj djeluje i danas, kao oženjen i zaposlen čovjek sa završenim fakultetom. Posebno dobro surađuje sa svojim župnikom Antunom Senteom starijim, ali i s drugim župnim pastoralnim suradnicima kojih u župi uistinu ima.

Adam je rođen 30. studenoga 1988. u Zagrebu. Mama mu je Lidija, djevojački Popinjač, iz Zagreba, spremačica zaposlena u Centru za odgoj i obrazovanje u Dubravi, po struci je završena krojačica. Adamov tata je Željko Šeb, rodom iz Svetoga Petra Čvrsteca kraj Križevaca, završio je srednju školu »Ruđer« u Zagrebu, a bavi se knjigovodstvom u vlastitom knjigovodstvenom servisu. Dodatno se bavi stolarijom i iznajmljuje apartmane na Krku. Željko je došao u Zagreb na srednjoškolsko obrazovanje i postao je podstanar u Lidijinoj obitelji. A onda i Lidijin muž. Vjenčali su se u Svetom Petru Čvrstecu. Najprije su živjeli s Lidijinima u Trnovčici, a onda su kupili gradilište u Sesvetskoj Selnici, gdje su izgradili kuću u kojoj žive i danas. Dvije godine nakon Adama dobili su sina Davida. On je nedavno završio studij solopjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Traži posao, pjeva po sprovodima. Neoženjen je, ima curu.

Od najranijih dana vezan uz župu

»O našoj mami mogu reći sve najljepše«, ističe Adam. »Ona je brižna žena, otvorene je naravi, društvena je, ima puno prijateljica, dobro nas je odgojila. Nikada joj nismo smjeli lagati i uvijek smo morali ići na misu, nedjeljom obvezno. Tata nam je u nekim situacijama bio baš strog. Brat i ja smo bili veseli dječaci pa je pokatkad trebalo intervenirati. Vraćao nas je na pravi put i zajedno je s mamom od nas, mislimo, izgradio dobre osobe. Tata je društven čovjek, voli se opustiti, otvoren je, s njim se može razgovarati o svemu. Izravan je. Vrlo je marljiv, baš jako voli raditi. Naši se roditelji odlično slažu. Ako se rijetko i posvađaju, to odmah riješe. Skladan su bračni par i dobar su nam primjer. Lijepo je bilo odrastati uz njih. U vjeri su nas odgajali tradicionalno, katolički. Išli smo u crkvu, na vjeronauk, slavili smo blagdane. Otkad pamtim, pripadam župi Sesvetska Sela. Sjećam se svećenika Antuna Sentea mlađega. On je bio s nama taman kad sam ja počeo ministrirati, u trećem osnovne. Bio mi je odličan. Volio se s nama šaliti, vodio nas je na sladoled. Imao je dobre propovijedi, uvijek je imao neku pričicu za nas djecu, što dobro pamtim. Kratko je bio s nama. A onda nam je došao Božo Tenšek. I njega pamtim po dobru. Sjećam ga se i kao kasnijega povjerenika za mlade u nadbiskupiji. Onda su nam došli Vlado i Ivo Hren. Župnika Vladu nisam odmah doživio, nego tek poslije u srednjoj školi, kad sam se uključio u zbor mladih. A njegov brat Ivo imao je baš dobre propovijedi. Rado sam ih slušao kao ministrant. Sve to skupa znači da sam od najranijih dana vezan uz Crkvu, župu.«

Školovanje uz hrvanje i bugariju

»Uvijek mi je lijepo bilo u župi. A i u Selnici. U kvartu ima prirode, mogućnosti je za igru bilo do mile volje, nije bilo previše prometa, bila je to prava milina. Bilo je i društva. No brat i ja se nismo mogli previše igrati jer smo imali puno obveza, posebno u glazbi i športu. Išao sam u osnovnu školu u Sesvete. Do tamo sam ima petnaestak minuta pješice. Kad sam se s društvom vraćao doma, trebalo nam je sat i petnaest. Što znači da nam je bilo dobro zajedno. Profesori su bili u redu, prolazio sam s vrlo dobrim, uzorno sam se ponašao. Dosta nas je u razredu bilo koji smo išli u župu pa su to bila dvostruka prijateljstva. Dodatno sam išao u Glazbenu školu Zlatka Grgoševića u Sesvete. Svirao sam gitaru kod profesora Jakova Pavića. Bio je strpljiv, odličan motivator. Zaintrigirao me pa sam vježbao. Nisam išao po natjecanjima, ali sam nastupao uokolo, motivirao sam drugu djecu. Išao sam na hrvanje u Hrvački klub Sesvete. Tako i brat. Nisam bio uspješan hrvač, više je to bilo rekreacije radi. Premda sam odlazio na treninge tri puta tjedno. I tako tijekom cijele osnovne škole. Sve skupa bilo je mnogo obveza. Roditelji su nas povezli tu i tamo, većinom smo pješačili. Za srednju sam školu izabrao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Tamo mi je krenuo prijatelj iz župe pa sam pošao i ja. Bilo mi je predobro. Vratio bih se tamo odmah kad bih se mogao vratiti. Tada sam već bio ozbiljna osoba. Djelomično izgrađena. Ali sam se dao još jako dobro formirati. Puno je toga u toj školi bilo jako dobro. Vjera se vidjela u svemu. Odgoj je bio divan. Sve što smo u toj školi stekli, bilo je predivno. Prolazio sam s vrlo dobrim uspjehom. U to smo doba brat i ja išli u KUD Sesvetska Sela. Bilo nam je jako veselo. Išli smo po turnejama u Europi, Rusiji, nema gdje nismo bili. Divno je to vrijeme bilo. Svirao sam bugariju. A brat je svirao i gajde, i violinu, sjajan je bio, i još uvijek je. Dobro se slažemo nas dvojica, uvijek smo bili povezani, znali smo se i počupati, onako malo, bratski.«

Agronom, pjevač, svirač i logističar

»Maturirao sam 2007. i upisao studij agronomije. Oduvijek su me zanimale biljke. Super mi je bilo na studiju. Puno sam naučio. Profesori su bili vrhunski. Preddiplomski mi je bio iz ekološke poljoprivrede, a diplomski iz hortikulture, smjer povrćarstvo. Zanimljiviji mi je bio diplomski studij. Diplomirao sam 2015. iz utjecaja vanjskih čimbenika na prinos paprike u zatvorenom prostoru, u plasteniku. U međuvremenu sam 2009. upisao srednju glazbenu školu za kontrabas u Srednjoj glazbenoj školi Vatroslava Lisinskoga. Završio sam je 2014. Odlično mi je bilo u glazbenoj školi, bio je to dobar potez. Uz to sam radio u privatnoj glazbenoj školi, predavao sam gitaru. A i bavio sam se dječjom animacijom u poduzeću ‘Amicus’ iz Zagreba. Bio sam sv. Nikola i Djed Mraz. Bavio sam se i unaprjeđenjem prodaje za jedno pivo. I u jednom sam skladištu radio. U zboru mladih u župi cijelo sam to vrijeme, punih deset godina, svirao gitaru, do 2013., 2014. A onda sam se lagano zasitio i uključio se u ansambl ‘Kolbe’ na Svetom Duhu. Radili smo mjuzikle ‘Uskrsli’ i ‘Život za život’. To mi je bilo odlično iskustvo, ali mi je do Svetoga Duha bilo daleko putovati. Probe su nerijetko bile svaki dan, i nedjeljom. Zato je bilo naporno. Trajalo je to godinu dana. Ansambl je morao biti velik, zato su se tražili vanjski muški pjevači. Drago mi je na kraju da sam u tome sudjelovao, hvalevrijedno je. Godine 2015. sam diplomirao, zaposlio se u struci u jednoj poljoapoteci. Ubrzo sam shvatio da nisam rođeni trgovac, da ne mogu to raditi, baviti se trgovinom. Nakon toga sam se zaposlio u poduzeću ‘Foreo’ u kojem sam i danas. Bavimo se masažerima za njegu lica. Taj sam posao dobio redovitim putom, preko natječaja. Najprije sam radio u skladištu poduzeća, sada sam u logistici. Pratim narudžbe, diktiram tempo skladištu, pratim stanje na skladištu, dogovaram prijevoz. Na poslu je ugodno, pa se zasad moja agronomija odmara. Ali tko zna što će život sve otvoriti.«

Životna suputnica i zborska pjevačica

»Prije tri sam se godine oženio. Supruga je Katarina, djevojački Mijić. Rođena je 1989. u Metkoviću. Diplomirana je ekonomistica zaposlena u jednoj informatičkoj firmi, zadovoljna je. Upoznali smo se u Madridu na Svjetskom susretu mladih. Ona je mene primijetila odmah, a ja nju zadnji dan. Našli smo se u Zagrebu, malo-pomalo, i zaljubili smo se. Vjenčali smo se u Metkoviću 2015. Katarina je odlučila ostati u Zagrebu pa sam je doveo u Selnicu. Najprije smo bili s mojim roditeljima. Dobro nam je bilo, ali smo se odlučili isprobati samostalni život pa sada živimo kao podstanari u Jazbini. Katarina je super osoba, dobra, strpljiva, sa mnom treba biti strpljiv i svaka joj čast. Znam imati svoje žute minute i ‘fiks-ideje’ koje baš i nisu najpametnije. Dogovorimo se. Supruga je i marljiva, otvorena, društvena. Prihvatila je i pjevanje u zboru. Zato smo zajedno aktivni u župi u Sesvetskim Selima. Katarina je u župi vodila kreativne radionice, a sada pjeva u zboru ‘Anima Una’ koji vodim tri godine. Još sam i pastoralni vijećnik pa za sve župne potrebe doputujemo iz Jazbine. Nije nam teško.«

U župi svi mogu biti »odabrani«
Iz svoje perspektive mogu reći da su laici danas u Hrvatskoj vrlo aktivni. Iako nisu svjesni da na različite načine mogu pomoći svomu župniku. Potrebno je naglasiti da u teološki obrazovanim i u svim drugim vjernicima laicima koji se žele angažirati u Crkvi vidim bogatstvo i prigodu za suradnju, a ne opasnost i bojazan da će svojim djelovanjem naškoditi Crkvi. Hrvatski vjernici laici posjeduju i mogućnosti i načelnu spremnost za suradnju s crkvenom hijerarhijom kod općega dobra u Hrvatskoj, ali i u svojoj župi.
Smatram da vjernici koji dolaze na mise nisu u potpunosti upoznati da mogu na aktivniji način sudjelovati u životu svoje župne zajednice, tj. da smatraju da samo »odabrani« sudjeluju u aktivnijem životu župe poput pjevača, čitača, milostinjara, članova molitvenih zajednica…
Jedan od većih potencijala vidim u mladima koji bi se trebali više poticati, ne od župnika ili župnoga vikara, nego međusobno. Na primjer, vjernici koji su pjevali u mladom zboru i zaključili da priliku treba dati mlađima dobrodošli su u župni zbor svoje župe bez predrasuda da se tamo pjevaju pjesme koje se možda njima u izvedbi starijih članova ne sviđaju. Baš tu potrebno je da zajednice zborova napreduju i rastu, a na voditeljima zborova da iskoriste talente novih, mlađih članova.
I na kraju dobrodošao je svaki talent, isto kao i svaka nova ideja, a i za svakoga se nađe mjesto za aktivnije sudjelovanje u životu župe, tj. da postane laik.

 

»U župi se uz njega osjećamo kao doma«

»Zbor je krasan, sastoji se od krasnih ljudi. Znam doći na misu ili na nastup i biti jako skeptičan kako će sve skupa ispasti, a onda me zbor ugodno iznenadi. Pjevamo na nedjeljnoj misi u 11, a probe su nam ponedjeljkom u 20 sati. Ima nas 25 do 30. Članovi imaju više od 30 godina, a najstariji zboraš ima 82 godine. Moja supruga i ja smo najmlađi članovi. Orgulje svira Ivana Milković. Zboraši me slušaju, mislim da imam autoritet. Pjevamo pučke liturgijske pjesme, moderne ne forsiram jer je ekipa tvrđa za moderne stvari. Osim nedjeljne mise, pjevamo i na pobožnostima sv. Antunu, na obredima Velikoga tjedna. Ima nas ne dekanatskim susretima, smotrama, odemo na hodočašća. Lijepo nam je u zboru. Župnik nam je Antun Sente stariji. S njim surađujemo bez ikakvih problema, što god nam treba, učini nam. Samo mu treba reći. Ima smisla za ljude, jako je dobre naravi. Zato je na župi svaki čas neka fešta. U župi se uz njega osjećamo kao doma. Član sam i pastoralnoga vijeća. Na sastanke redovito dolazim. Sastanemo se nekoliko puta godišnje, dogovorimo planove. Sve to u vijeću ima smisla. Iako se svi mi neslužbeno vidimo i svakoga tjedna. Uz sve moje aktivnosti u župi bolje se osjećam, nešto pridonesem zajednici, učinim da nešto bude ljepše, darujem talent koji sam dobio i razvio zajednici vjernika kojoj pripadam. I moj brat ponekad zapjeva s nama, ali on je angažiran u zagrebačkoj katedrali, tamo je redovit.« 

»Uživamo u pjevu božićnih pjesama«

»Drago mi je da mogu pridonijeti i kao pastoralni vijećnik. A onda i iz prve ruke, iz bliže perspektive, doznam što se događa u župi. Vjera u Boga mi jako puno znači, zapravo mi znači sve. Znam da Bog svemu daje razlog, Bog daje odgovor i smisao. U vjeri sam oduvijek, vjera mi je i način života. Supruga je također vjernica pa se razumijemo, sve nam je jednostavnije. Roditeljima je također drago. Podržavaju me od prvoga dana. Dođemo im često, posebno nedjeljom. Želja mi je da ostanem aktivan u župi, Crkvi. Lijepo mi je, osjećam se ispunjeno. Bilo bi dobro kad bi se više ljudi u crkvi osjećalo kao ja, bilo bi nas onda, vjerojatno, još više aktivnih. U ovim božićnim danima mi koji smo vezani uz crkvenu glazbu posebno uživamo u pjevu božićnih pjesama. Divne su nam, ali prebrzo nam to božićno razdoblje prođe. Takav je život. Božić mi je primarno obiteljski blagdan. Velik je za Crkvu, svima nam je drag. Ali naš ključni blagdan je Uskrs. Samo nam s Uskrsom Božić ima smisla.«

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2018.
Prethodni članakZEMLJA U DUŽNIČKOM ROPSTVU (Po)trošiti ili (pre)živjeti
Sljedeći članakŽUPNA CRKVA U UGLJANU PAMTI 155 SVEĆENIKA GLAGOLJAŠA Izgrađena na groblju, a živi