U Hrvatskoj nema mnogo suvremenih arhitektonskih zdanja koja istodobno rese i tradicija i modernost, i međunarodna priznanja i ponos mještana. No ostvarenja zadarskoga arhitekta i akademika Nikole Bašića nesumnjivo su takva zdanja, zasnovana na komunikaciji, kontinuitetu i kontekstu. Takvu ocjenu potvrđuje i nedavno mu dodijeljena nagrada »Viktor Kovačić« za životno djelo. No Deklaracija o hrvatskom prostoru koju je s kolegama ove godine objavio pokazuje i da je riječ o arhitektu koji u prostoru ne vidi samo najvažniji hrvatski resurs nakon ljudi, nego i iznimnu duhovnu vrjednotu. Stoga se naš razgovor s njim dotaknuo upravo duhovnih kriza vidljivih u prostoru: kriza koliko arhitektonskih toliko i – crkvenih.
Današnji je trenutak arhitekturu doista stijesnio. S jedne se strane zbog tehničkoga usložnjavanja građenja arhitektonska autonomija rasula na mnoštvo dionika; s druge se strane i sama arhitektura premjestila u područje dizajna, i to potrošačkoga. Nevjerojatno je da je moja generacija, stasala na viđenju arhitekture kao gradnje koja će postati baštinom – možda čak i spomenikom – danas zapela u raljama efemernoga konzumerizma. No ne stradavaju od toga samo arhitekti. Sam prostor i njegovo oblikovanje podređeni su imperativu potrošačke komercijalizacije.
Od arhitekta se danas više ne traži misao o kući, nego samo slika kuće. Uzmite za primjer turizam: naša turistička arhitektura često je samo scenografija koja pruža sve kratkotrajniji ambijent za lažnu sreću. Ali moguće je za primjer uzeti i ključno poslanje arhitekture: dom. Takozvana stambena arhitektura više ne služi stanovanju, nego raznoraznim transmisijama kapitala. I dok nam obala izgara u požaru prekomjerne izgradnje, država ne pokazuje nikakvu zamisao o gospodarenju našim prostorom. A bez njega nam nema budućnosti.
Deklaracija je zapravo vrisak da se kao zemlja koja je ostvarila sve ciljeve integracije u svoj iskonski prostor, Europu, pogledamo u zrcalo i ondje prepoznamo svojega glavnoga neprijatelja.
Već godinama u struci tinja nezadovoljstvo tim stanjem. Kao predsjednik Akademijina Znanstvenoga vijeća za turizam i prostor više sam puta pokušavao u javnosti otvoriti tu temu. Znanstveni skupovi, prigodna priopćenja… Ništa nije donijelo većega društvenoga i političkoga odjeka. Stoga smo i pokrenuli Akademiju arhitektonskih znanosti i umjetnosti, da na sebe kao arhitekti preuzmemo brigu o sudbini našega prostora. Ne samo zato što je lijep ili zato što je naš, nego zato što se i naša ključna ekonomija temelji na prostoru.
Turizam je fenomen koji nastaje u prostoru i razrješava se u prostoru. No kada se ta dva prostora poistovjete – kada izvorni prostor postane samo prostor turizma – gubi se i motivacijska osnova turizma. Drugim riječima, uništavamo prostor koji nas je afirmirao kao svjetsko turističko odredište.
Prostor nije samo površina. Uzmite jastoga, raščepite ga i očistite pa će vam na tanjuru ostati ljuštura koja samo nalikuje na jastoga. Nama će zbog ovakvoga turizma od našega prostora ostati samo ljuštura. A nju nemamo kamo baciti.
Više je načina. Govorimo li o turizmu, treba umjesto rasta inzistirati na procvatu turizma, koji je nemoguć bez smanjenja kvantitete i rasta kvalitete. Od stabla koje je visoko sto metara, a ne daje plod, bolji je i bonsai! U tom smislu moramo naučiti svoj prostor rabiti kao scenu turizma poštujući sve njegove osobitosti, bez izobličavanja.
Dobar su primjer razvili u općini Pašman. Umjesto da oštre kamene obale otoka bagerom jednostavno samelju u plaže, osmislili su škraping – adrenalinski šport koji za hodanje i trčanje rabi upravo te kamene obale. Prostor se tako ne troši, nego ostaje onakvim kakvim smo ga od predaka primili.
Svakako, ali će nam trebati javni dogovor o postojanoj regulaciji prostora. Zato smo u Deklaraciji i tražili da se prostor zaštiti Ustavom.
Korupcija u fizičkom prostoru uvijek je posljedica korupcije u političkom prostoru. Investitorima se, recimo, u ime slobode tržišta trenutačno pogoduje na štetu čitave zajednice, narušavanjem najvrjednijih dijelova našega prostora. Ali kada bi barem zajednica zauzvrat imala neke koristi od toga! Za zemlju kojoj je prostor ključni resurs deregulacija u ime tobožnjega slobodnoga tržišta zapravo znači da naše bogatstvo rasipa tko želi.
Već dugo uz demografski pad svjedočimo uzletu nekretninske izgradnje. Primjerice, broj stranih nekretninskih ugovora samo je u 2022. porastao za 30 posto u odnosu na prethodnu godinu. Brojni vlasnici tih nekretnina nikad nne borave u Hrvatskoj, a zna se da ih često iznajmljuju na crno. Tako je u čitavoj Šibensko-kninskoj županiji u 2021. godini račun izdao tek jedan strani rentijer. Kako se onda čuditi što se Jadran pretvara u linearnu betonsku distopiju? Mi smo sami pristali na to.
Prije svega urbano smo planiranje stigmatizirali kao ideološki relikt socijalizma iako ono postoji otkako je civilizacije. A onda smo ga i pretvorili u shemu za podjelu interesa. Naši planovi više ne promišljaju organska naselja s njihovim javnim sadržajima. Oni se bave samo određivanjem gdje se može, a gdje ne može graditi. To je neodvojivo i od graditeljske euforije,u kojoj rasprodajemo nasljedstvo kako bismo se odali potrošnji iznad svojih standarda.
Nitko se više ne odriče iskorištavanja prostora do ruba okvira upravo zato što je prostor postao potrošnom robom. Možda nam baš zato i manjka volje da ga zaštitimo iako smo uz turizam uvelike postali svjesni posebitosti našega prostora. Riječ je o svojevrsnoj monokulturnoj gospodarskoj ovisnosti o turizmu u kojoj poput narkomana poznajemo štetnost svoje droge, ali je se ne možemo odreći niti želimo o njoj razgovarati. Osim kada dođe do incidenta.
Svi smo skloni grijehu. Ali arhitektura je samo projektor socijalnoga stanja u fizički prostor. Društvo režira film koji ona projicira. Zato arhitekti i nisu oni koji mogu riješiti čitav problem.
Moderna je doista uvjerila arhitekte da su oni avangarda, što je notorna glupost. A hrvatski su arhitekti pravi manijaci moderniteta. Ako u nas tko ne želi biti arhitektonskim marginalcem, ono što se nosi u svijetu prelijepit će ovdje i potvrditi svoju suvremenost. Ali ne može na svakom mjestu rasti svako stablo. Zbog takvoga mi stajališta prigovaraju da sam zatucan i konzervativan, ali uvjeren sam da arhitektura mora biti ukorijenjena u vlastiti prostor i vlastitu kulturu. Ona to ostvaruje onom semantikom kojom se obično građenje prevodi u umjetnost.
Osobno me uzbuđuje rad mladih arhitekata koji otkrivaju da im nitko ne može oduzeti arhitekturu kao kulturu građenja, društveno odgovornu arhitekturu udaljenu od lažnoga sjaja prodaje i potrošnje, arhitekturu čednosti. Slično kao što je i odgovor na seksualnu revoluciju bila nova čednost, nakon trenutačne razuzdanosti svijeta dolazi trenutak kada klatno kreće u drugom smjeru. Taj se trenutak približava arhitekturi i budi nadu da bismo mogli izići iz ludila.
Kanon moderne arhitekture, koji je tražio čistu funkcionalnost na tragu Miesa van der Rohea i nestanak svakoga ornamenta na tragu Loosa, protokom je vremena jednostavno razbijen. A nakon njega nastupio je gotovo eklektički, postmodernistički pristup arhitekturi sa slobodom izraza koja je dovela do sveopće kakofonije. Sve je postalo dopušteno, kako u društvu tako i u arhitekturi. Imao sam čast biti u auditoriju kada je papa Benedikt XVI. u zagrebačkom HNK-u nagovijestio da najveća opasnost za suvremenu ljudsku civilizaciju dolazi od posvemašnje relativizacije. Danas više ne znamo koji smo spol ni rod, pa nije čudo što je i arhitektura ostala bez svojih imanentnih svojstava – mjere i reda. Pretvorili smo se u ad hoc interpretatore trenutačnih interesa. Zato stanje u prostoru i jest tako kaotično.
Primjer toga nedavno smo vidjeli u potresima u Turskoj. Ako se ljudi drže istine i reda, grad će ostati čitav. Ako ljudi kradu, lažu i varaju, sve će završiti u prahu. Fizički je prostor oslik društvenoga, pa i duhovnoga prostora.
Bio vjernik ili ne, arhitekt mora vjerovati da postoji nešto izvan materijalnih okvira. Bez duha arhitektura postaje ambalaža.
Moje prvo vjersko iskustvo zbilo se u kompaktnoj otočkoj zajednici; vjeru sam doživio duboko, do spektakularne dramatičnosti. Iako sam postupno prestao biti praktični vjernik, i dalje pripadam toj kulturi. Zato za mene arhitektura, i sakralna i svjetovna, uvijek oblikuje prostor rituala.
Bilo je to vrijeme kada sam gradio prvu svoju crkvu u životu, na Okitu. Vodice su još bombardirali VBR-ovi, a mi smo u nekom obliku ekstaze podizali novu crkvu da pokažemo da smo žilavi i da se ne ćemo prepustiti. Tada smo kao Crkva i narod imali ambiciju da, revoltirani neviđenim obeščašćenjem svetinja, u sakralnoj arhitekturi izrazimo specifičnost vlastite kulture. Međutim, zbog nejasnih polazišta i nejasnih ciljeva bespovratno smo izgubili tu priliku. A moram priznati da sam i ono malo vjere što mi je ostalo izgubio radeći na sakralnoj arhitekturi…
Ne mislim samo na Udbinu. Sličan problem reinterpretacije odabranoga natječajnoga projekta dogodio se, primjerice, i s crkvom sv. Mati Slobode. No to je ipak bio projekt entuzijastične skupine bez velike institucionalne potpore. Udbina je, s druge strane, nacionalna sramota jer iza nje nije stajala samo Crkva, nego i Hrvatski sabor.
Pokojni biskup Mile Bogović isprva je od mene tražio da u suterenskoj etaži izvornoga projekta dodam još jednu dvoranu, što je već iskalo mnogo prepravaka. No kasnije je zahtijevao da promijenim čitav oblik crkve s objašnjenjem da to nije »crkva kakvu hrvatski narod očekuje« – iako je moj projekt jednoglasno izabran na natječaju. Na to nisam mogao pristati te smo se u miru razišli. No tada se prelomila i suvremena sakralna gradnja u Hrvatskoj jer su se po kvazipovijesnoj matrici Udbine počele graditi karikaturalne crkve diljem Hrvatske.
Ne možemo u današnje vrijeme doslovno prenositi prošle oblike jer tako samo stvaramo surogate, a njihovim ih interpretacijama izvan kanona doista karikiramo. Riječ je o razgrađivanju kulture u ime kontinuiteta. Kontinuitet se mora njegovati, ali on se ne vadi iz naftalina. To je postojani hod koji se ostvaruje prepoznavanjem znakova vremena. Crkva je oduvijek unosila novo razumijevanje i vjere i likovnosti, pa i same kulture. Ogorčen sam što je to poslanje danas uminulo.
Razočaralo me i to što su se brojni razgovori o sakralnoj arhitekturi uglavnom ticali prilagođenosti prostora liturgiji, a njegova se otajstvenost i kontemplativnost posve zanemarivala. Crkva nije samo obredna zgrada, nego i mjesto izvanobredne sabranosti i pobožnosti. U tom smislu znala se dogoditi čudna zamjena uloga. Svećenici bi postali oni koji govore o vlažnosti zidova, širini vrata i cijeni prozora, a arhitekti oni koji govore o duhovnosti. A katkada smo više raspravljali o tome kako će izgledati krušna peć u kuhinji uz crkvu nego sam prezbiterij. No nismo ni mi arhitekti u tom nesporazumu nevini.
Bilo je tu arhitektonske bahatosti, ali i neznanja. Neki arhitekti nisu shvaćali da kuća Božja mora biti drugačija i značenjski neupitno prepoznatljiva i onda kada nad njom ne stoji križ. Kako bi onda uopće mogli oblikovati crkve iz supstrata naše kulture? Istodobno struka nije honorirala napore pojedinih arhitekata da se izraze jezikom hrvatske sakralne arhitekture, nego je promovirala trendovske ekshibicije. S potpunim razumijevanjem gledam na otpor Crkve da prihvati te ekshibicije kao vjerske prostore. Ako nešto možemo naučiti iz svoje sakralne baštine, to je da građevina mora izraziti pripadnost mjestu i kulturi u kojoj nastaje. To je istinita arhitektura.
