U srpnju je kiparu Kuzmi Kovačiću u Rimu uručena ugledna međunarodna rimska nagrada 35. Premio Internazionale »Fontane di Roma«, koju dodjeljuje »Accademia La Sponda« iz Rima, pa smo ga zamolili za razgovor.
Kipar Kovačić rođen je u Hvaru 6. lipnja 1952. kao treće dijete u katoličkoj obitelji otca Vinka i majke Jele rođene Novak. Od 1978. u braku je s Barbarom Domančić te ima sina i kćer. Nakon završene gimnazije u Hvaru na studiju kiparstva na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1976. Oblikovao je brojna javna kiparska djela (sakralna i spomenička), kao što su vratnice hvarske katedrale (1990.), oltar hvarske katedrale (1993.), oltar hrvatskoj domovini (1994.), spomenik papi Ivanu Pavlu II. u Selcima na Braču (1994.), Posljednju večeru u Rami (2000.), spomenik dr. Franji Tuđmanu u Škabrnji (2001.), spomenik hrvatskoj slobodi u Čapljini (2003.), oltarni reljef »Vječna proslava« u zagrebačkom svetištu sv. Mati Slobode (2005.), kip bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu (2006.), oltar i ambon na Bleiburškom polju (2007.), spomenik Gojku Šušku u Širokom Brijegu (2008.), oltarni reljef »Slava hrvatskim mučenicima« na Udbini (2015.), reljef sv. Ivana Pavla II. u Nadbiskupskoj palači u Splitu (2016.) i drugo.
Redoviti je profesor kiparstva u trajnom zvanju na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu, a predaje i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Redoviti je član družbe »Braće hrvatskoga zmaja«, član je Upravnoga odbora Hrvatskoga kulturnoga vijeća i predsjednik ogranka Matice hrvatske u Hvaru. Za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2012. Vitez je papinskoga viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskoga od osnutka Hrvatske delegature toga reda 2017.
Priredio je šezdesetak samostalnih izložaba, a njegova retrospektivna izložba bila je 2013. u Modernoj galeriji u Zagrebu. Izlagao je na više od 200 skupnih izložaba u domovini i inozemstvu. Djela mu se nalaze u nacionalnim galerijama i muzejima, u privatnim zbirkama, kao i u Papinskoj zbirci u Vatikanu. Dobitnik je većega broja nacionalnih i stručnih nagrada i priznanja, kao i nekoliko međunarodnih nagrada.
KOVAČIĆ: Ta izložba i nagrada nije samo moja, nego se odnosi i na našu umjetnost i, mogu slobodno reći, na položaj i ulogu umjetnosti u današnjem svijetu. Napravio sam tu izložbu za Božju stvar i na radost i čast hrvatskoj domovini. Samostalna izložba u Rimu, za koju sam dobio uglednu međunarodnu nagradu »Fontane di Roma«, pothvat je koji u sebi spaja sva moja nastojanja. Naziv te izložbe »Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić« govori o njezinu sadržaju i cilju, a Danteovih stihova s ganućem sam se sjetio u svom govoru na otvorenju izložbe. Izložba je održana pod pokroviteljstvom Papinskoga vijeća za kulturu kojemu predsjeda kardinal Gianfranco Ravasi, a otvorio ju je u ime Svete Stolice kardinal Dominique Mamberti. Supokrovitelji su bili Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb. Organizatori su bili naše Veleposlanstvo pri Svetoj Stolici i Muzeji Ivana Meštrovića, a izložba je priređena u prostoru muzeja San Salvatore in Lauro – Muzej Umberta Mastroiannija, u središtu Vječnoga Grada. Opremljena je bila lijepim bogatim katalogom na talijanskom jeziku s nadahnutim predgovorom Milana Bešlića i Radoslava Tomića te talijanske kritičarke Mare Ferloni. Izložba je bila izvrsno posjećena, a tako i primljena u stručnim i crkvenim krugovima. Posjetio ju je i kardinal Bozanić s rektorom i prorektorom Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu. Rezultat svega je i nagrada koju Rimska akademija »La Sponda« već 35 godina dodjeljuje zaslužnima na polju umjetnosti, kulture i humanističke solidarnosti iz čitavoga svijeta, među kojima dosad i devetorici kardinala, kiparu Giacomu Manzuu, glumici Claudiji Cardinale i tolikim slavnima. Ta nagrada potvrda je moje slutnje da je hrvatska umjetnost živa i da čini jednu od glavnih niti suvremene umjetnosti, kojoj može biti u mnogočemu uzorom. Poslije ove izložbe možemo reći da takva tvrdnja nije više samo naša lijepa želja, nego kristalno jasna stvarnost. Možda nije primjereno da ja o tome govorim pa bih podsjetio da je o tome ovih dana nadahnuto pisao Hrvoje Hitrec. O tome je također pisao i prije izložbe Milan Bešlić u monografiji o mojem kiparstvu 2013., koju smo 2014. predstavili u Rimu u Zavodu sv. Jeronima.
KOVAČIĆ: Hvar, drevni grad na istoimenom Jadranskom otoku, u mojem djetinjstvu bio je drugačiji. Miran, puno ljepši nego što je sad. Od kada je »napredovao«, sad je ipak neizmjerno ljepši jer se nad njime vije hrvatski barjak i u njegovu luku ulaze brodovi s našom zastavom.
U rodnom gradu proveo sam djetinjstvo i prvu mladost, gimnazijske dane. Bio je to za mene blagoslov. Vrijeme takoreći predokus nebeske sreće. Tada najjasnije, jer smo čisti, osjećamo Božju prisutnost, a taj osjećaj otvara naša srca za puninu koja može zapaliti stvaralačku iskru. Katedrala je bila mjesto prvih susreta s umjetnošću, u njoj sam kao ministrant upijao tajne koje vjeru otkrivaju ljepotom umjetnosti. U crkvi, u katedrali susreli smo i čuli riječ. A uz katedralu u starom Hvarskom kazalištu čuli smo hrvatsku književnu riječ dok smo govorili riječju svakodnevnoga našega govora. Naš je naraštaj živio zadnje dane toga staroga Hvara koji je zatim nestao u nekoliko desetljeća komunizma i vremena njegova, pa evo, još živa repa, za koji kao da se ne zna kojoj glavi pripada. Taj stari Hvar – naše obitelji, crkva, naši živi i oni koji su otišli pred nama darujući nam bogatu baštinu – bio je čvrsto sidro našega vjerničkoga i nacionalnoga identiteta nasuprot razarajućoj komunističkoj izdaji, laži, nasilju.
KOVAČIĆ: Ujesen 1971. upisao sam studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bilo je to vrijeme velikoga poleta, probuđenih nacionalnih osjećaja i volje za slobodu. Došavši u Zagreb i započevši studij, uskoro smo doživjeli strahote nasilja koju su nad Hrvatskom proveli jugoslavenski komunisti u službi srpskoga šovinizma okupatora. Sudjelovao sam u štrajku i studentskim prosvjedima. Kad je represija komunističke vlasti došla do vrhunca, na ondašnjem Trgu Republike (Trg bana Jelačića) zapalio sam onaj »novi očišćeni« »Vjesnik«. Zatim su i drugi donosili novine i bacali ih u plamen te je nastala prava lomača. Uskoro je milicija gasila domoljubni požar svim raspoloživim sredstvima tukući pendrecima studentice i studente i loveći ih po trgovinama i ulicama pomoću velikih komunističkih pasa. U toj strci, nas nekoliko brucoša iz Hvara, susreli smo našega profesora povijesti na hvarskoj gimnaziji, koji nas je tješio da će ta velika nevolja donijeti uskoro i dobroga ploda.
Profesor kiparstva (modeliranja) na prvoj godini, a ta je najvažnija, bio mi je posljednji Meštrovićev učenik Želimir Janeš. Slikarstvo nam je predavao Ivo Šelebaj, crtanje Ferdinand Kulmer i zatim Ivan Lovrenčić, metodiku Branko Ružić, a povijest umjetnosti Matko Peić – sve sami prvaci naše umjetnosti. To su bili glavni predmeti. Humanističku naobrazbu trebao nam je predavati Vlado Gotovac, ali to se nije dogodilo jer je već bio progonjen i uskoro uhićen. Nakon tih potresnih događaja, pada hrvatskoga proljeća, bilo je posvuda, pa i na akademiji, pretresa i uhićenja te je zavladao ponovno strah i tjeskoba, no naši su profesori štitili svoje studente. Počela je ponovno nastava i ja sam se potpuno posvetio studiju u čvrstoj volji da jednom svojim kiparstvom nastavim svjedočiti za ideje koje nam je zločinačka komunistička vlast htjela zgaziti.
Većina pripadnika moje generacije ostvarila je poslije vrijedne umjetničke opuse vjerojatno i zato što smo prošli kroz te nevolje i dozreli veoma rano u kušnjama. Već na Akademiji napravio sam prve ozbiljne skulpture, svojevrsne »kiparske pjesme«, kako sam ih nazvao. Svjestan tadašnjega duhovnoga stanja u umjetnosti, jalovosti »ideja« i »projekata« koji su umjetnost otisnuli daleko od obala kiparstva i slikarstva, svjestan i praznoga prostora nastaloga nakon odlaska s pozornice one starije generacije sjajnih naših umjetnika, počeo sam sanjati o potrebi obrane i pokušaju nove obnove kiparstva, te stare i vječno mlade umjetnosti koja je u hrvatskoj povijesti odigrala prevažnu ulogu – obnove, dakle, na temeljima bogate kiparske tradicije, posebno prebogate hrvatske baštine.
KOVAČIĆ: Kip, skulptura, ima svoje tijelo i bez njega ne postoji. Zato je tvorivo kipa, materijal, presudno u kiparstvu i čini bitni dio bića kipa. Zato se uostalom i ne može od svakoga tvoriva napraviti svaki kip, nego od onoga koje najbolje nosi značenje odnosno smisao upravo toga oblika, toga kipa. Kipar to osjeća. Osjećanje materijala je poput sluha u glazbi i sluha za pjesničku riječ. Vjerojatno sam se zbog toga i koristio tolikim različitim tvorivima u svom kiparstvu. Ali hvala Bogu završilo je dobro, što kao mladi kipar »u prvoj bitki« nisam mogao očekivati. Kasnije sam napravio diljem domovine brojna sakralna kiparska djela.
Povezivanjem kiparskoga oblika napravljenoga u odgovarajućem tvorivu i riječi naslutio sam, vjerujem, nove mogućnosti kiparstva. To jest njegove prave mogućnosti jer time drvo, kamen ili bronca postaju dio poetske zbilje te mogu na se preuzeti sve mogućnosti koje u pjesništvu ima riječ. Tako su nastale »Kiparske pjesme«, koje sam oblikovao na samom početku i evo činim to i sada. No ista forma tvori i one moje kipove drugačijega, figurativnoga izričaja. Stoga ne nazivam svoje kipove nazivima što ih sami opisuju, nego onima koji označuju da kiparstvo jest ta stvarnost. Nije to dakle nepotrebna literarnost u likovnosti, stvarnost izvan stvarnosti oblika (nalijepljeni naslov), nego je to punina doživljaja i stvarnost oblika i punina smisla određenoga djela.
KOVAČIĆ: Posebno emocije prate me u oblikovanju spomeničke skulpture. Spomenici su savjest društva, otkrivanje i utvrđivanje istine neke zajednice. Kipar »govori« u ime mnogih, u čast stvaranja i obrane države Hrvatske. Osjećao sam uvijek da u takvim djelima sudjelujem u obrani stvaranja i obrani države Hrvatske, osjećao sam uvijek da u takvim djelima sudjelujem i u obrani našega naroda. Kad se pokazala potreba za tim, pokazala se i potreba za obnovom naše spomeničke skulpture. S tom mišlju i ljubavlju radio sam Oltar hrvatske domovine, kip pape Ivana Pavla II., predsjednika Tuđmana… kao i hrvatski novac – kune, lipe, za koje se nadam da nikada ne će biti zamijenjene eurom te na to pozivam naše vlasti i našu javnost.
KOVAČIĆ: To je glavni spomenik ove Hrvatske, autentični, identitetski znak podignut u vrijeme stvaranja i obrane države. Znamo dobro, ali treba uvijek ponavljati, da je to spomenik svima koji su se kroz povijest žrtvovali za slobodu domovine, a posebno braniteljima u Domovinskom ratu, i po tome je jedinstven i nezamjenjiv. Predsjednik Tuđman svoj je posljednji državnički čin zadnjim svojim snagama učinio upravo posjetom Oltaru hrvatske domovine i poklonom svim žrtvama i junacima iz naše povijesti. A otkrivanju toga spomenika s radošću je nazočio i kardinal Franjo Kuharić.
Ne mogu shvatiti da su se već nakon šest godina političari poput Mesića i Račana usudili osporiti tu zbilju i donijeti odluku o napuštanju spomenika (Medvedgrad), odluku za koju se može mirno reći da je s hrvatskoga državnoga i općeljudskoga stajališta potpuno izvan pameti. Skulptura je čitava izložba na otvorenom. Ona simbolički obuhvaća hrvatski prostor, vrijeme, nebo i zemlju i krv prolivenu za hrvatsku slobodu – čitavu domovinu sve do Jadranskoga mora i nosi ih u svoje spremište. To me vodilo u stvaranju te ambijentalne skulpture i mislio sam da će taj spomenik biti u svojoj funkciji do sudnjega dana. Uz pomoć Božju bit će tako, jer istinski spomenici stvaraju povijest, s njom se rađaju i s njom žive.
KOVAČIĆ: Stvaralački umjetnički rad sam je po sebi istodobno blagodat i tegoba, radost i mnogo puta žalost, jer je nezadovoljstvo ostvarenim sastavni dio takvoga rada, a često je i poticaj. Bogata pak hrvatska kiparska tradicija i baština otvara kiparevoj mašti mnoge prozore, tolike nove mogućnosti. Živjeti dakle doma, u vlastitoj domovini, velika je životna radost. Zato bih rekao da je i stvarati u Hrvatskoj za nas prava blagodat. Konačno domovinski prostor čimbenik je koji određuje umjetnikov identitet same umjetnosti. Druga je stvar to da bi se državna tijela i ustanove morale više i bolje brinuti o potrebama naše umjetnosti i umjetnika te bolje organizirati predstavljanje hrvatske umjetnosti u inozemstvu. Još uvijek, naime, u nas postoji isključivost ideološke i političke naravi (slijeva), koja se prenosi i na polje umjetnosti pa zbog toga umjetnost plaća visoku cijenu. To je teškoća koju nam valja prevladati. A prevladat ćemo je, kao i na drugim područjima života hrvatskoga društva, kad konačno uhvatimo u mrežu onaj još neukroćeni rep što pripada »ribi« iz tame komunističkoga beznađa.
KOVAČIĆ: Hrvatsko je kiparstvo u cjelini neiscrpan izvor uzora, počevši od slavnoga srednjovjekovlja, preko novovjekovlja do kipara moderne i suvremene umjetnosti, od onih brojnih čudesnih bezimenih pučkih majstora do majstora velikih dometa i međunarodnoga ugleda. Ta naša baština meni je uzor, a onda i kipari moderne i suvremene umjetnosti, koji su kiparskim jezikom progovorili autentično na nov način, stavljajući »staro vino u nove mješine«. Na isti način gledam i na europsku kiparsku baštinu, osobito onu mediteranskoga predznaka, na kojem je moderno kiparstvo i niknulo. Sve je to, kako rekoh, zapravo kršćansko kiparstvo, čak i kada se i ne želi tako zvati, jer je kršćanstvo očuvalo vlastitost kiparske umjetnosti i čini je uvijek živom.
KOVAČIĆ: Uz razumijevanje i podršku obitelji sve je bolje i lakše, jer ljubav čini svoje. Moja žena Barbara povjesničarka je umjetnosti, sin Vinko znalac i umjetnik riječi, a kći Petra pošla je putom kojim sam i sam pošao. Odazvala se istomu pozivu u vremenu još složenijem od vremena mojih početaka u tzv. novim izričajima suvremene umjetnosti, koji su plod širokih sloboda, sve do odmaka od likovnoga jezika, kad sve postaje plutajuće, relativno, čak i svrha našega poziva, rada, a to je umjetničko djelo. No tu jasnu svijest o smislu, koja se poglavito očituje u umjetničkoj ljepoti, Petra u svim svojim radovima brižljivo čuva. To sam joj poželio i savjetovao (kao i svojim studentima na Umjetničkoj akademiji u Splitu), a ona je posvjedočila u svojim kiparskim i drugim ostvarenjima.
KOVAČIĆ: Sad je preda mnom velika zahtjevna zadaća: spomenik tvorcu samostalne i suverene hrvatske države, prvomu hrvatskomu predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu. Već je zaista krajnje vrijeme da mu tu zahvalu iskažemo u našem glavnom gradu. Upravo dovršavam konačnu izvedbenu skicu (model) po kojoj ću onda izraditi veliki brončani kip.
A kip blaženomu Alojziju Stepincu napravio sam 2006. i postavljen je u vrtu Vojnoga ordinarijata u Zagrebu. Prije toga u prigodi beatifikacije 1998. godine napravio sam zlatni novac s njegovim portretom, a oblikovao sam i njegov relikvijar, također za tu nezaboravnu prigodu. Kad bude proglašen svetcem Katoličke Crkve, kad se taj čin koji će označiti konačnu sretnu prekretnicu hrvatske povijesti dogodi, svi bi hrvatski umjetnici (i ja s njima, nadam se) trebali svojim najboljim snagama proslaviti svetca.
