Cijela jedna iseljena Hrvatska živi izvan Hrvatske. Mnogi se tamo rađaju i umiru. U tekstu u Jutarnjem listu koji potpisuju Matija Boltižar, Tena Šarčević i Vid Barić iseljenici pokazuju da su dobro došli i da su se već uklopili u novoj sredini.
Jedna mlada majka ispričala je: »’Tamara je rođena u Münchenu, bilo je to predivno iskustvo. Ovdje nema klasičnih rađaonica u kojima su žene kao u boksevima, već svaka ima svoju sobu sa sobnim lampama i opuštajućom glazbom koja svira u pozadini. U svakom trenutku uz mene su bile liječnica i medicinska sestra. Kupaonica je puna higijenskih potrepština, sve što ti treba je tvoja vlastita odjeća.’ Martina Pušeljić Grgić (39) dulje od četiri godine sa suprugom Antom (33) živi u njemačkom Dachauu. Majka je troje djece, Karla (14), Rebeke (10) i Tamare (4) koja je rođena u Njemačkoj dva mjeseca nakon što se obitelj Grgić trajno preselila u novu domovinu. Malena Tamara samo je jedna od sve većeg broja malih Hrvata i Hrvatica rođenih u Njemačkoj. Demograf dr. Ivan Čipin, voditelj Centra za longitudinalne populacijske studije, obradio je podatke njemačkog Federalnog statističkog ureda i otkrio kako je nakon ulaska Hrvatske u EU od 2014. godine njihov broj počeo dramatično rasti. U zadnjih pet godina brojka je skočila za 60 posto, a samo 2017. u Njemačkoj su hrvatske državljanke rodile 4000 djece. Grgićevi, inače iz malog slavonskog sela Kruševica, kao i većina drugih obitelji tamo su se odselili iz ekonomskih razloga. Martina, inače diplomirana novinarka, prije preseljenja bila je nezaposlena. Suprug Antun također dugo nije mogao naći posao u Hrvatskoj, pa je prvi otišao za Njemačku, gdje je boravio oko godinu dana prije no što mu se pridružio ostatak obitelji. Danas Antun ima svoju tvrtku koja se bavi elektroinstalacijama, a Martina mu je tajnica«, stoji u tekstu u kojem je sugovornica pojasnila da je osim ekonomskih razloga jedna od motivacija obitelji Grgić za preseljenje bila i vjera u to da će im sin, rođen s teškom srčanom manom, imati bolju zdravstvenu skrb.
Život s druge strane u Večernjem listu opisuje Vedran Balen, koji je susreo stanovnike sela Ruševa, koje se nalazi na cesti Slavonski Brod – Našice. Njihova je poruka da ne vrijede ni kuća ni zemlja ako djeca odu. »Bračni par Sanja i Željko Emić imaju ovce, konje, krave, svinje, ribnjake, pokušavaju se baviti seoskim turizmom, ali okolnosti im ne idu na ruku. ‘Nekad su mještani obrađivali svoje voćnjake i šljivike, ali otkako je uveden porez na kotlove za rakiju, više nitko ništa ne obrađuje. Država ne smije dopustiti da Slavonija odumre. Ne vrijede nam ni kuće ni zemlja ako naša djeca odu odavde’«, citirao je novinar sugovornika Emića. Nadu da će se njihovi mladi vratiti podupro je i Mato Veić koji je kupio kuću i darovao je, a imaju i udrugu koja nastoji da iseljavanje stane i da njihovo malo mjesto postane ogledni primjer za druga slavonska sela. Uredili su oronulu zgradu bivše općine u kojoj žele postaviti zavičajnu galeriju. Organiziraju brojne manifestacije, umjetničke kolonije, osnovali su planinarsku sekciju. U planu je i Forum demokracije, veliki skup u koji žele uključiti cijelu Hrvatsku; žele izgraditi ceste i kanalizaciju i učiniti svoje selo dostojnim življenja. Želja im je da se u mjestu u kojem je između dva svjetska rata poslovalo četrdesetak obrtnika, tri zadruge i pogon za proizvodnju alkoholnih pića i u kojem je sve vrvjelo od života, opet sve digne na noge. »Cijeli život promoviram Hrvatsku, ne želim sada pod stare dane da čekam smrt ispred televizora«, rekao je jedan od najagilnijih članova udruge Kruno Kaić koji dugi niz godina živi u Danskoj. Unatoč svim problemima u udruzi smatraju da stanje u kojem se danas nalazi Ruševo nije bezizlazno i da se može i mora krenuti dalje. Žele iskoristiti potencijale koji već postoje, a to je još uvijek nezagađeno zemljište na koje treba posaditi kulture koje će opravdati ulaganja, s naglaskom na organsku proizvodnju. U tom smislu već su uspostavili kontakt s Veleučilištem u Požegi, od kojega očekuju pomoć savjetodavnoga i edukacijskoga karaktera. »Ne možemo se uzdati da će nas iz ove situacije izvesti politika, jer ona nas je i dovela u nju«, rekao je potpredsjednik udruge Ivan Brkanović.
Zanimljiv je komentar Dijane Jurasić o slobodi govora. Objavljen je u »Večernjem listu« povodom intervjua ministrice Nine Obuljen Koržinek u kojem je rekla »da se nedopušteni sadržaji često dijele anonimno, a sloboda mišljenja i govora je sloboda s imenom i prezimenom«. »I hrvatski i europski problem je što se sadržaji koji se mogu podvesti pod govor mržnje, koji potiču netrpeljivost, nasilje, često iznose anonimno na internetu. Može li se taj problem riješiti ako se sloboda govora ograniči na osobe s imenom i prezimenom i je li to moguće?« Donijela je i izjavu politologinje i komunikologinje dr. Smiljane Leinert-Novosel: »Mogu samo zdravorazumski reći da svi koji su na internetu nemaju dokazani identitet jer se možete pod bilo kakvim imenom registrirati i raditi što hoćete. Problem i je što se na internetu gubi veza s konkretnom osobom i možete u nečije ime i u ime ne znam čega raditi što hoćete. Niste na društvenim mrežama uvijek pod svojim imenom i prezimenom. Što ako niste? Onda možete pisati nedopuštene sadržaje! Velike svinjarije i nastaju jer ljudi više ne osjećaju odgovornost, jer su se skrili iza krinke anonimnosti. Tada počinju neugodne komunikacije.« Sociolog Krešimir Krolo smatra da iza izjave ministrice možda stoji dobra namjera, ali da posljedice mogu biti problematične. »Ako želimo dignuti kvalitetu javne rasprave o javnim politikama, čini mi se kvalitetnija mjera, o kojoj sam negdje čitao, da čitatelji ispune test jesu li s razumijevanjem pročitali tekst i tek ga onda mogu komentirati. Ako pripadate dominantnoj kulturi i političkom spektru, s imenom i prezimenom se osjećate sigurno nešto reći, ali ako ste dio manjinske priče, to je nezgodno jer možete biti izloženi javnom progonu, uznemiravanju. Treba odvojiti individualno od političkog kad je riječ o komentiranju pod imenom i prezimenom jer može doći do autocenzure u komentiranju javnih politika.« Ustavnopravni stručnjak Mato Palić smatra pak da nema pravnoga uporišta za tezu da je sloboda govora samo sloboda osoba s imenom i prezimenom. »Sloboda izražavanja temeljno je pravo, zajamčeno Ustavom i međunarodnim dokumentima, i proizlazi iz činjenice da se netko rodio kao ljudsko biće. Ako ministrica smatra da to pravo imaju samo oni pod imenom i prezimenom, a ne pod nadimkom ili izmišljenim imenom, trebala bi reći koji je opravdani razlog za to i zašto ih se dovodi u drukčiji položaj u odnosu na ostale«, rekao je.
»’Ratno stanje’ u šumi«, naslov je teksta u Slobodnoj Dalmaciji u kojem Sandi Vidulić piše o najriskantnijim radovima do sada u Splitu – čišćenju park-šume Marjana, čija stabla crv potkornjak uništava iz dana u dan. Prema procjenama, na terenu je potrebno 300 ljudi čija je zadaća do 1. travnja izvlačiti drvene mase. Na taj način bit će Marjan očišćen do 1. travnja ako vrijeme posluži, a s obzirom na to da je 30 posto terena nepristupačno, spominje se angažman konja. Marjan je višestruko poznat ne samo kao šetnica, nego i po stoljećima starim simbolima, uključujući crkv(ic)e: Gospe od Betlehema, Gospe od Sedam Žalosti, sv. Jurja, sv. Nikole, crkva sv. Jeronima (špilja), pa ga mnogi zovu i sveto brdo Marjan.
