Zakon o doplatku za djecu propisuje da je doplatak za djecu novčano primanje kojim se koristi roditelj ili druga osoba radi potpore uzdržavanja i odgoja djece. Dakle to je pravo nekoga drugoga (roditelja, uzdržavatelja i sl.), a ne pravo djeteta. Na to upućuje i sam zakonski izraz »doplatak za djecu«.
Djeca nisu korisnik prava, nego su samo jedan od pravnih preduvjeta da bi netko drugi ostvarivao to pravo. Zato se u Hrvatskoj pravo na doplatak za djecu stječe i ostvaruje ovisno o drugim dodatnim uvjetima, a to su broj članova kućanstva, broj djece i zbroj ukupnoga dohotka svih članova kućanstva te drugi uvjeti utvrđeni zakonom. Skreće se pozornost da se ne govori o članovima obitelji, nego o članovima kućanstava, što je naslijeđe bivšega poretka.
Od postojanja naše države, dakle već tridesetak godina, i preko ove rubrike upozoravani su naši političari da po uzoru na neke zapadne države pretvore »pravo na doplatak za djecu« u »dječji doplatak«, što bi pravno značilo da je taj doplatak izravno pravo svakoga djeteta, bez ikakvih imovinskih uvjeta svih ostalih članova kućanstva, koji često nisu ni članovi obitelji, odnosno da se svakomu djetetu priznaje pravo na dječji doplatak prema njegovu svojstvu »djeteta«. Nažalost takav prijedlog kod političara nema odjeka pa i dalje prihodi članova kućanstva odlučuju tko će za neko dijete ili djecu ostvariti pravo na doplatak. Nadalje, sadašnji zakon propisuje da je doplatak za djecu osobno pravo korisnika, što zvuči kao pojačanje sigurnosti toga prava. Međutim, bilo bi bolje da se to »osobno pravo korisnika« pretvori u »osobno pravo djeteta«.
Dokle god je taj doplatak »osobno pravo korisnika«, dotle se to pravo može uvjetovati brojem članova kućanstva i ukupnim mjesečnim i godišnjim prihodima (plaće i drugi dohodci) svih članova kućanstava.
Dakle, ni obitelj kao temeljna zajednica društva nije mjerodavna kod odlučivanja o pravu na doplatak za djecu. Zato »igra« s dohodcima i drugim primanjima daje široku mogućnost izigravanja i zloporaba kod ostvarivanja prava na doplatak, ali i kod određivanja pripadajuće visine mjesečnoga doplatka.
Političari, većinom pravno neuki, neovisno o tome jesu li na poziciji vlasti ili u oporbi, pozivaju se na svoje tobože stručne timove, zapliću se u detaljima (kao što je univerzalni doplatak, slično kao i s mirovinskim pravima), a problem bi trebalo riješiti onako kako je prema legendi gordijski čvor mačem prerezao Aleksandar Makedonski. Taj »mač« je donošenje novoga zakona kojim bi se priznavalo pravo na »dječji doplatak« u istoj svoti svakomu djetetu koje ima prebivalište u Hrvatskoj i hrvatsko državljanstvo. Daljnje buduće financiranje dječjih doplataka trebalo bi riješiti uvođenjem posebnoga doprinosa, koji bi plaćali svi zaposlenici, slično kao i za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Takvo rješenje bilo bi u duhu proklamirane demografske i pronatalitetne politike. Smanjila bi se svake godine ponavljanja nepotrebnih administriranja i prikupljanja raznih potvrda o plaćama i prihodima iz prethodne godine, kao i izjava o zajedničkom kućanstvu. Statistika bi se svela na broj djece korisnika prava i broj obitelji s djecom. Smanjila bi se i potreba broja zaposlenika koji rješavaju pitanja ostvarivanja prava na doplatak za djecu.
U tom slučaju naši državljani ne bi prigodom odlaska na rad u inozemstvo odvodili sa sobom svoju djecu radi spajanja obitelji, nego bi planirali povratke, što bi povoljno utjecalo i na njihova investiranja u kupnje stanova ili gradnje kuća. O tome bi mogli više govoriti i naši ekonomski analitičari. Na eventualne prigovore na tu ideju kao što je pitanje tko će to sve platiti odgovaramo: platit ćemo svi mi, a najviše roditelji i djeca koji će ostajati u domovini. Usporedbe radi, podsjećamo političare da nitko nije postavljao problem financiranja i plaćanja »nacionalnih mirovina« za sve hrvatske državljane koji su stariji od 65 godina i borave u Hrvatskoj najmanje 10 godina. Broj takvih korisnika svakoga mjeseca raste, a rast će i ubuduće. Ako možemo za stare, trebamo i za djecu, koja su budućnost naše domovine.
