Današnje stanje u svijetu, a posebice u vezi s terorizmom, dozivlje u sjećanje razmišljanje »dobroga pape« svetog Ivana XXIII. (1958. – 1963.) »o miru svih naroda što ga je utemeljiti na istini, pravednosti, ljubavi i slobodi u svijetu«, a koje je dao u povijesnoj enciklici »Pacem in terris« (Mir na zemlji), čija 55. obljetnica pada u travnju. Zanimljivo je da je objavljena dva mjeseca prije njegove smrti.
U toj enciklici Ivan XXIII. izriče i danas aktualnu poruku: »Nasilje nije nikada činilo drugo nego obaralo, a nikako podizalo; raspaljivalo strasti, a ne stišavalo ih; gomilalo mržnju i ruševine, a ne bratimilo zavađene; survalo je ljude i stranke u krutu nuždu da polagano, poslije bolnih iskustava, iznova grade na razvalinama što ih ostavi nesloga.«
Smatra se da je enciklika »Pacem in terris«, uz enciklike »Rerum novarum« pape Lava XIII. i »Fides et ratio« (Vjera i razum) pape Ivana Pavla II., jedna od najvećih papinskih enciklika napisanih u 20. stoljeću. Ta je enciklika imala i velik utjecaj na odvijanje Drugoga vatikanskoga koncila pod vodstvom pape Pavla VI. nakon smrti pape Ivana XXIII. Središnja je tema enciklike poziv na poštivanje skupa socijalnih, ekonomskih, političkih i religijskih ljudskih prava, ali i odgovarajućih obveza koje iz tih prava proizlaze. Ta su prava i obveze, upozorava Ivan XXIII., temelj za svjetski mir.
Zbog opširnoga govora o ljudskim pravima enciklika »Pacem in terris« donosi veliku evoluciju u razvitku katoličkoga socijalnoga nauka jer je proširila njegov djelokrug. Prije te enciklike Katolička Crkva izbjegavala je službeni govor glede ljudskih prava. »Prvi put je u Katoličkoj Crkvi jasno, bez ‘ako’ ili ‘ali’, službeno rečeno«, kako kaže kardinal Reinhard Marx u knjizi »Kapital – pledoaje za čovjeka«, »da su ljudska prava temelj mirnoga suživota naroda.« Moralna teologija usredotočena na definiranje i ograničavanje rata okrenula se sad teologiji mira usmjerenoj na primjenu govora na gori. Usto, prvi je put jedna papinska enciklika upravljena, osim »katoličkomu svijetu«, i svim ljudima »dobre volje«.
Izvrstan sažet prikaz enciklike »Mir na zemlji« dao je papa Ivan Pavao II. 2003. godine tijekom propovijedi na misi povodom Svjetskoga dana mira: »S dubokim pronicanjem koje ga je karakteriziralo, Ivan XXIII. identificirao je temeljne uvjete za mir kroz četiri zahtjeva za ljudski duh: istina, pravda, ljubav i sloboda. Istina će izgraditi mir ako svi pojedinci iskreno priznaju ne samo njihova prava, nego i svoje dužnosti prema drugima. Pravda će izgraditi mir ako svi mi u praksi poštujemo prava drugih i ako ispunimo svoje obveze prema njima. Ljubav će izgraditi mir ako ljudi osjete potrebe drugih kao svoje vlastite te ako ono što imaju dijele s drugima. Sloboda će izgraditi mir, i činiti ga plodnim, ako ljudi budu u izboru sredstava za taj cilj djelovali u skladu s razumom i ako budu prihvatili odgovornost za vlastito djelovanje.«
Papa Benedikt XVI. je, pak, u poruci Papinskoj akademiji za društvene znanosti u travnju 2012. poručio: »Enciklika pape Ivana XXIII. bila je, i jest, snažan poziv za uključivanje u stvaralački dijalog Crkve i svijeta, vjernika i nevjernika, dijalog koji je Drugi vatikanski koncil želio promovirati. Ona nudi temeljitu kršćansku viziju o čovjekovu položaju u svemiru, s vjerom da pruža poruku nade svijetu, koji je nje gladan, poruku koja može odjeknuti kod ljudi svih uvjerenja, jer je istina dostupna svima.«
Katolička vizija mira, koju obrazlaže papa Ivan XXIII., sastoji se od četiri čimbenika: ljudskih prava, razvitka, solidarnosti i svjetskoga poretka. No pritom mir na zemlji nije samo odsutnost rata, odnosno uspješno izbjegavanje rata, nego je istinsko ostvarenje ljudskoga dostojanstva na cijelom planetu. Zanimljivo je da je enciklika »Pacem in terris«, doduše samo u nekim dijelovima, objavljena čak i u tadašnjem SSSR-u u časopisu »Za Rubezan« te da su ju u cijelosti objavile, Crkvi inače vrlo nesklone, novine »New York Times«. Nikad kasnije nije više u tim novinama objavljena neka katolička enciklika.
Enciklika nastaje u posebice osjetljivu političkom trenutku. Ponajprije tada je tek prije dvije godine izgrađen Berlinski zid, simbol »hladnoga rata«, a iste godine dogodila se i neuspjela invazija kubanskih emigranata na Kubu u Zaljevu svinja. Pomalo se počinje i »zakuhavati« stanje u Vijetnamu, kamo sve više odlaze američki vojni savjetnici. Nekoliko mjeseci prije objave enciklike, a u razdoblju kad je započeo II. vatikanski koncil (1962.), dogodila se i tzv. »kubanska raketna kriza« (listopad 1962.), koja je dovela do praga nuklearnoga sukoba između SAD-a i SSSR-a. Ivan XXIII., koji je bio posrednik između dviju svjetskih velesila, objavljuje, dakle, encikliku u doba kad je »hladni rat« na vrhuncu. Od tada je prošlo 55 godina, ali enciklika »Mir na zemlji« i dalje je vrlo aktualna jer je u svijetu, u kojem se vode brojni lokalni ratovi, događaju vojne intervencije, povećavaju teroristički čini i javljaju razne negativne društvene pojave, i dalje ugrožen mir.
Govoreći na kongresu Kršćanskoga radničkoga pokreta održanoga 27. travnja 2013. u Bergamu (Italija), kardinal Peter Turkson izjavio je da je enciklika »Pacem in terris« »dar pape Ivana XXIII., koji je još uvijek vodič za kršćane i sve ljude dobre volje i koji je u današnjem svijetu, koji karakterizira fenomen globalizacije, potrebniji nego prije 50 godina«. Očekivalo se da nakon pada Berlinskoga zida 1989. godine, simbola podjele Zapada i Istoka, odnosno »hladnoga rata«, dolazi novo razdoblje mira utemeljeno na demokraciji i slobodnom tržištu, karakterizirano općom sigurnošću i bez opasnosti od nuklearnoga rata. No pokazuje se da još uvijek ne postoji moralni poredak, koji bi pozitivno usmjerio i održavao gospodarski, politički, kulturni i vojni poredak današnjice. Prijetnja raste do nepredvidivosti budući da je sve više zemalja u posjedu nuklearnoga oružja, koje može doći i u ruke terorističkih skupina. Carl gustav jung davno je to dobro ocrtao: »Samo se gomila odgovarajući materijal, i nepogrješivo će se ono đavolsko ojačati u čovjeku, te s njim krenuti na pohod.«
Na početku enciklike Ivan XXIII. izriče odlučno »udarnu« poruku, koja je sve više u sukobu s današnjim mentalitetom: »Mir na zemlji, za kojim su čeznuli živo svi ljudi svih vremena, može se očito sazdati i učvrstiti samo savjesnim obdržavanjem reda što ga je Bog uspostavio.« Kasnije je to ponovio i papa Ivan Pavao II. u enciklici »Centesimus annus« (Stota godina): »Ako se ne prizna transcendentna istina, tada trijumfira sila vlasti.« Ta dva upotpunjujuća stajališta vjernici bi trebali snažnije i hrabrije izricati i braniti.
Stajalište je pape Ivana XXIII. da se mir na zemlji može uspostaviti samo ako postoji pravilan poredak između pojedinaca, između država i unutar njih, te između svih ljudi. Ti se odnosi trebaju temeljiti na činjenici da je »svaki čovjek osoba« te da kao osoba »ima pravo i dužnosti koje proizlaze izravno i istodobno iz ljudske prirode«. Promicanje ispravnoga poretka u ljudskom društvu opravdano je djelovanje, a svrha je ostvarivanje zajedničkoga (općega) dobra, koje se može jamčiti samo ako se održavaju prava i obveze osobe. »Kao što ne možemo suditi o općem dobru pojedinih zemalja, tako ne možemo ni o općem dobru svih naroda ne vodimo li računa o ljudskoj osobi.« Opće je dobro, kaže Ivan XXIII., »objektivno spoznavanje, očuvanje i promidžba svih prava ljudske osobe«. No pritom se ne smije zaboraviti iznimno važna činjenica »da se opće dobro odnosi na čitava čovjeka, to jest na potrebe njegova tijela i njegova duha«.
U »Pacem in terris« Ivan XXIII. sustavno navodi i opisuje niz ljudskih prava. Ponajprije to je pravo na život i s tim u vezi pravo na odgovarajući životni standard. Nadalje, važna su prava glede ćudoredne i kulturne vrjednote: »Čovjek po naravnom pravu zahtijeva da ga se poštuje, da se cijeni njegov ugled, da smije slobodno istraživati istinu i, poštujući ćudoredni poredak i sveopću korist, iznositi, širiti svoje mišljenje, gajiti bilo koje umijeće; konačno, da o javnim zbivanjima bude po istini obaviješten.« Ivan XXIII. navodi i pravo u području religijskoga djelokruga: »Među čovjekova prava valja ubrojiti i to da smije i štovati Boga prema ispravnom zahtjevu svoje savjesti i, privatno i javno, ispovijedati svoju vjeru.« Posebno je naglašeno pravo vezano uz obitelj, »koja se zasniva na ženidbi« te koju, što je najvažnije, »treba smatrati prvom i naravnom klicom ljudskoga društva«. Posebno se u enciklici naglašavaju prava na rad te prava koja iz njega proizlaze: »Ne ćemo prešutjeti da radniku pripada plaća odmjerena prema zahtjevima pravednosti koja (…) mora omogućiti način života pristao čovjekovu dostojanstvu.« Na žalost u razvijenim industrijskim državama milijuni ljudi koji bi željeli raditi danas ne mogu naći posao.
Enciklika također potvrđuje pravo okupljanja i udruživanja, pravo na organiziranje društva prema cilju članova, kao i pravo na organiziranje skupine za svrhu osiguranja dobra koje pojedinac ne može sam postići. Očito je, dakle, da se to odnosi i na pravo osnivanja sindikata. Papa Ivan XXIII. potvrđuje i »pravo na privatno posjedovanje dobara«, ali ističe i činjenicu da »pravo privatnoga vlasništva ima u sebi socijalnu ulogu«. Pravo na privatno vlasništvo za Ivana XXIII. nije, dakle, »bezuvjetno i neograničeno pravo«, kao što će to kasnije naglasiti papa Ivan Pavao II. u enciklici »Radom čovjek«.
Nije potrebno previše dokazivati da se u Hrvatskoj često ne poštuje opća namjena privatnoga vlasništva, a najbolje to oslikava afera »Agrokor« te mnogi slučajevi stečaja. Konačno, u enciklici »Pacem in terris« naglašavaju se i politička prava, ponajprije da čovjek »aktivno sudjeluje u javnom životu i pridonosi općoj dobrobiti građana«, a zatim i pravo na pravnu sigurnost, odnosno pravo »na konkretan pravni prostor zaštićen od svakoga samovoljnoga napada«. Ivan XXIII. posebice staje uz pravo žena da »sudjeluju u javnom životu« i podržava da »zahtijevaju prava i dužnosti dostojne ljudske osobe kako unutar obiteljskoga doma tako i u javnosti«.
Posebnu pozornost Ivan XXIII. posvećuje odnosima između naroda (država) koji »moraju biti usklađeni s istinom, pravdom, zdušnom solidarnošću i slobodom«, odnosno »isti naime naravni zakon koji ravna načinom života pojedinih građana treba ravnati i uzajamnim međudržavnim odnosima«. Na žalost, ustanovljuje Ivan XXIII., postoji nastojanje da se mir u svijetu pokušava očuvati proizvodnjom i gomilanjem oružja. Stoga upućuje apel da utrka u naoružanju treba prestati »jer se istinski i čvrsti mir među narodima ne sastoji u ravnoteži oružja, nego u međusobnom povjerenju«. To iziskuje da se »umjesto vrhovnoga načela na kojem danas počiva mir postavi sasvim drugo, koje bi odredilo da čvrstina pravoga mira među narodima nije u jednakoj oružanoj snazi, nego jedino u uzajamnu povjerenju«.
Za promidžbu univerzalnoga općega dobra potrebno je, smatra Ivan XXIII., izgrađivati međunarodne ustanove, tako da se razlike između ljudi i naroda mogu rješavati pregovorima i sporazumima. No »taj svesvjetski autoritet, kojemu bi vlast vrijedila po cijeloj zemlji i koji bi pogodnim sredstvima vodio k sveopćemu dobru, valja ustanoviti sporazumom svih naroda, a ne nametnuti ga silom«. Njegova bi dužnost bila »razmatranje i pronalaženje rješenja za ekonomske, socijalne, političke i kulturne probleme koji utječu na univerzalno opće dobro«. Globalni autoritet o kojem govori Ivan XXIII. trebao bi biti reguliran načelom supsidijarnosti, na »tom svjetskom nadleštvu nije da ograničava ni da sebi pridržava čine koji spadaju na javnu vlast pojedinih zemalja«. Razvitak takvoga nadleštva »iz prirodne nužde« treba se odvijati postupno »jer se u ljudskim ustanovama ništa ne može dovesti nabolje ne radi li se iznutra korak po korak«. Tu se Ivan XXIII. poziva na svoga prethodnika Pija XII.: »Spas je i pravda ne u revoluciji, nego u sređenoj evoluciji.«
Ivan XXIII. zagovara dijalog između ljudi koji se ideološki razlikuju te suradnju u uzajamno korisnim pothvatima »između svih ljudi dobre volje«. Zanimljivo je da papa ne spominje komuniste, nego govori o ljudima koji zastupaju »kriva filozofijska shvaćanja prirode, podrijetla i svrhe svijeta i čovjeka«. Ipak skreće pozornost vjernicima da treba »lučiti zabludu od onoga koji je u zabludi«, odnosno da »čovjek, naime, koji je upao u zabludu ne prestaje biti urešen čovještvom, niti ikada gubi svoje dostojanstvo osobe, o čemu valja uvijek voditi računa«. Štoviše, katolici »ljudima koji u Krista ili ne vjeruju uopće ili ne vjeruju pravo, jer su u zabludi, mogu pružiti zgodu ili poticaj da prijeđu k istini«.
Proročka vizija Ivana XXIII. utjecala je na globalna pitanja promicanjem ljudskih prava i vladavine prava. Izazovi navedeni u enciklici ostaju, međutim, i dalje. O miru ne može biti govora bez razvitka i bez pravde. Te su teme kasnije razmatrali papa Pavao VI., Ivan Pavao II., Benedikt XVI. te sadašnji papa Franjo, koji je pozvao crkvene čelnike da iziđu na ulice i u svijet »koji razdire nasilje… koji je i dalje podijeljen pohlepnom potragom za lakom zaradom, ranjen sebičnošću koja ugrožava ljudski život i obitelj te sebičnošću koja nastavlja s trgovinom ljudi, najizrazitijim oblikom ropstva u ovom 21. stoljeću«. A jedini »duboki izvor iz kojega ljudsko društvo, pravilno sazdano, plodno i pristalo ljudskomu dostojanstvu, može uistinu crpsti život« jest Bog. Svi pokušaji koji to ne uzimaju u obzir ne će uspjeti. »Pravi se mir može naći samo kod dobrih ljudi i u vezi s pravim vrjednotama«, kaže sv. Toma Akvinski.
Završna misao enciklike »Pacem in terris« glasi: »Red pak koji je na snazi u ljudskom društvu sav je moralne naravi: zasniva se naime na istini; treba ga ostvarivati prema zahtjevima pravednosti, iziskuje da ga oživljuje i dovršuje uzajamna ljubav i, najzad, ima se urediti, ne kršeći slobode, na danomice sve ljudskijoj jednakosti.« No »mir je prazna riječ«, kaže Ivan XXIII., »ako ne počiva na poretku koji je u glavnim crtama predočen u ovoj enciklici«. A usto mogu se samo dodati Isusove riječi: »Blago mirotvorcima oni će se sinovima Božjim zvati« (Mt 5, 9).
