Ustav i pravda, reforme i afere, dostojanstvo i kultura – brojne teške riječi i slabe misli posljednjih dana odjekuju hrvatskim medijskim prostorom, što je i očekivano na vrhuncu predizborne kampanje. No umnogome je neočekivano da među svim tim krilaticama i snohvaticama izostane – savjest. Do čega, uostalom, uopće može dovesti politika lišena savjesti? Ili, još važnije: do kakve politike dovodi savjest lišena vjere? Odgovore na ta pitanja potražili smo kod istaknutoga američkoga pravnoga stručnjaka Stevena D. Smitha, koji u svojoj posljednjoj knjizi propast modernoga Zapada pripisuje upravo – rasapu savjesti. Osim što je rastumačio suvremene vjersko-političke polarizacije, profesor Sveučilišta u San Diegu za Glas je Koncila ocrtao i zabrinjavajuće obzore budućnosti priziva savjesti.
Iako mi se ta tvrdnja dopada, ona nije moja. Prvi ju je izrekao znameniti povjesničar Jacques Barzun, koji je opisao razvoj mnogih temeljnih opredjeljenja naše civilizacije: emancipacije, sekularizma, individualizma… Barzun je podastro prilično dobru rasudbu da su se te vrijednosti nakon veličanstvene trke iscrpile te sada podrivaju sebe, ali i čitavu našu civilizaciju. Osnova je takva zaključka čvrsta, ali ja ga ne podupirem; nastojim ostati agnostikom spram njegove istinitosti.
Jer povijest nije determinirana. Ne bismo smjeli prihvatiti povijesnu putanju stvari kao neizbježnu sudbinu. Budućnost tek valja stvoriti, a mi tomu trebamo pridonijeti.
Teško je s izvjesnošću odgovoriti na takva pitanja, ali čini se da je savjest i uzrok i odraz povijesnih zbivanja. Posvećenost savjesti u žarištu je naše kulture, stoga je bila i ključnom sastavnicom mnogih procesa, posebice u pravu. A različita značenja koja je savjest poprimila i dalje pridonose promjenama u suvremenom svijetu.
Čak se i unutar određenoga doba pojam savjesti rabi u različitim značenjima – a kamoli u različitim dobima. Ta su značenja povezana i donekle neprekinuta, ali ipak mogu biti oprječna, kao što to biva danas. Ne sumnjam da bi nam Toma More – kada bi mogao posjetiti naše doba – rekao isto što bi rekao svojemu suvremeniku Martinu Lutheru: »Kada rabite riječ ‘savjest’, vi zapravo ne govorite o savjesti!«
Ponajprije moderno značenje osluškivanja vlastite savjesti kao vjernosti sebi i autentičnosti može se nazrijeti u pojmu savjesti koji su rabili čak i ljudi poput Tome Morea. Ipak, to je značenje u izvjesnom smislu potpuno oprječno onomu što je More smatrao savješću.
Primjerice, transcendentna osnova savjesti – dužnost da se čini ono što Bog želi – bila je ključna za dvojicu povijesnih protivnika, Tomu Morea i Martina Luthera, ali danas ta osnova uopće nije dijelom standardnoga shvaćanja savjesti. Od 20. stoljeća naovamo društvo tolerira mogućnost da vjerska uvjerenja oblikuju savjest pojedinca, ali ono ta uvjerenja više ne smatra bitnima za savjest.
Nemoguće je točno odrediti trenutak kada je sve pošlo po zlu, djelomično zato što u samom pojmu savjesti kakav je rabio čak i netko poput Tome Morea postoji nešto što je pospješilo takav razvoj događaja. More se nije slagao s Lutherovim subjektivnim, individualističkim poimanjem savjesti. Za njega je savjest bila stvar dioništva, sredstvo usklađivanja sa suglasjem kršćanâ tijekom stoljeća, za razliku od Luthera, koji je svoj slavni govor na Wormskom saboru zaključio riječima prkosa institucionalnomu kršćanskomu autoritetu: »Ovdje stojim! Drugo ne mogu!« Ipak, čak ni More nije mogao izbjeći individualističkomu vidu savjesti – osobnoj prosudbi.
Upravo je savjest navela Luthera da razdriješi kršćansko suglasje na koje se More oslanjao, prokrčivši tako put religijskomu pluralizmu. A upravo je religijski pluralizam omogućio razvoj modernoga poimanja savjesti, toga izopačenja nutarnjih svojstava savjesti kojemu se More težio oduprijeti. Stoga bi se moglo reći da je sama predanost savjesti već sadržavala njezin rasap.
Njezina najočitija »nevoljnost« bila je u tome što ga je ustrajnost da slijedi vlastitu savjest sukobila s gotovo svim važnim ljudima Engleske u to doba: s kraljem, s vladom, pa čak i s vlastitom obitelju. Ono što je smatrao savješću dovelo je do njegove smrti; ali postoji i manje očita »nevoljnost« njegova poimanja savjesti. U njemu je bilo sjeme izdanka koji će potkopati kršćanstvo koje je More pokušavao obraniti. Autentičnost i ekspresivni individualizam ugrađeni u savjest ispostavili su se nagrizajućima za čitavu našu civilizaciju.
Da, pobožni su kršćani još uvijek progonjeni kao što je bio i More – nadajmo se, bez pogubljenja. Ljudi koji se danas sukobljavaju s vlastima zbog prianjanja uz vlastitu savjest u svojem su razumijevanju savjesti vjerojatno bliži Moreu nego prevladavajućemu poimanju savjesti utemeljenu na autentičnosti. Tu se svakako ubrajaju kršćani posve tradicionalnih stajališta koji su postali kulturno nepopularni. Ako se prisjetimo Kristovih riječi da će vlasti mrziti njegove sljedbenike, teško je začuditi se nad njihovim progonstvom.
To osobito vrijedi za Sjedinjene Američke Države, gdje se većina ljudi kroz čitavu povijest opisivala kršćanima. Njihov broj sada možda opada, ali još uvijek tvore većinu. Ipak, ta jednostavna opaska može prikriti dvije važne pojave. Prva je da mnogo ljudi sebe opisuje kršćanima, ali iskazuje uglavnom nominalnu, naslijeđenu privrženost vjeri. Velik postotak ljudi koji se izjašnjavaju kršćanima u SAD-u ne ide u crkvu niti slijedi crkvena učenja.
No nisam prvi koji primjećuje da postoji još jedna skupina ljudi koji se nazivaju kršćanima, ali se tradicionalnomu, pravovjernomu kršćanstvu protive i više nego nekršćani. Zato smatram da se progoni mogu dogoditi čak i na mjestu koje je većinski kršćansko – ali je zapravo donekle kršćansko ili potpuno nekršćansko. Drugim riječima, ako je pogansko.
U Kaliforniji smo 2008. pošli sličnim putom. Izglasali smo prijedlog koji je ciljao zaštititi brak, ali je proglašen neustavnim odmah nakon usvajanja. No čini mi se da bi prevladavajuće stajalište danas bilo suprotno. Osobe koje brane tradicionalni brak kao zajednicu muškarca i žene prikazuju se netolerantnima, čak i zastarjelima.
Reagirao sam time na pojavu uobičajenu u našem pravnom sustavu – kada se sudski osporava kakva ustaljena institucija na temelju pokoje empirijske studije koja »dokazuje« da ta uvriježena tradicija nema nikakvu racionalnu osnovu. Tako se stoljeća tradicije mogu odbaciti kao protuustavna samo zato što plitko pravno gledište potkrijepljeno nekom sumnjivom studijom za njih ne nalazi potporu. Iskreno, mislim da je to suludo.
Jer tradicija nije samo prijenosnik primljene mudrosti, nego i vrijedan oblik života. A učinke njezina podrivanja možemo uočiti posvuda. Društveni i osobni poremećaji koje odražavaju rastuće stope depresije i samoubojstva upozoravaju nas da ljudi više nisu ucijepljeni u održiv oblik života koji bi im pružio svrhu. »Prosvjetiteljstvo« ih je ostavilo bez sidra.
Augustinova prispodoba o dvjema državama u tom mi se pogledu čini veoma poučnom. Država Božja i država zemaljska temelje se na različitim ljubavima: različitim temeljnim opredjeljenjima proizišlim iz različitih temeljnih uvjerenja. One se ponekad mogu međusobno podupirati – tomu kršćani po svoj prilici teže – ali neizbježno će biti u međusobnom ratu. Takvi su kulturni ratovi u središtu moje knjige »Pogani i kršćani u gradu«, a i mnogi drugi mislioci postavljali su slična pitanja, uključujući i vjerske vođe, katoličke i evangeličke.
Kršćanstvo je u kasnoj antici službeno nadvladalo poganstvo, ali to nadvladavanje ni u kojem smislu nije bilo temeljito. Potiskivanje poganstva bilo je važno jer nam je kršćanstvo osiguralo temeljni ideal za razumijevanje svijeta i oblikovanje kulture. Ipak, poganstvo se sve to vrijeme održalo. S nastupom moderniteta prikriveno je poganstvo izbilo na površinu i otada je postalo službenim stajalištem.
S ljudskoga se motrišta ne usuđujem gajiti optimizam, ali ne vjerujem da budućnost ovisi samo o našem ljudskom trudu. Kada su Martina Heideggera u jednom intervjuu upitali što filozofija može učiniti da popravi naše suvremeno stanje, odgovorio je: »Mnogo sam o tome razmišljao i zaključio da nas samo Bog može spasiti.« Dodao bih tomu jedino: kroz Crkvu. Crkva trenutačno možda nije u najzdravijem stanju, a i prije se suočavala s razdobljima kada se činilo da se raspada. Ali njezin je konačni trijumf zajamčen. To ne znači da će Crkva prevladati tako što će riješiti naše trenutačne političke ili društvene probleme onako kako bismo mi to željeli, ali to nam dopušta nadu.
O tome sam najviše pisao u trećem poglavlju svoje knjige posvećenu Williamu J. Brennanu, vjerojatno najutjecajnijemu američkomu sudcu u posljednjih pola stoljeća, koji je osobito utjecao na usvajanje podjele na privatnu i javnu osobu, ali i na uvođenje toga razdora u ustavno pravo.
U toj rascjepkanoj perspektivi privatna i javna osoba trebaju djelovati prema različitim normativnim scenarijima: u privatnoj se sferi navodno može djelovati prema vlastitim uvjerenjima, ali ne bi ih trebalo prenositi u javnu sferu. Gotovo kao da su javna i privatna osoba dvije različite osobe. I tako osoba postaje nalik glumcu koji glumi dva različita lika u dva različita filma, iako u istom tijelu. Mnoge ljude – ponajprije one koji ozbiljno nastoje živjeti svoju vjeru – ta oštra napetost dovodi do osobnoga rasapa. A kada se ta napetost unese u ustavno pravo i nametne cijeloj zemlji kao pravno pitanje, proizvest će društveni razdor.
To je kao narod u sebi podijeljen. Iako »mi, narod« u nejavnom smislu može gajiti čitav niz uvjerenja, »mi, narod« u javnoj ulozi izražava drugačija uvjerenja. Opći bi pregled, međutim, ovisio o povijesti pojedine zemlje. Sve do šezdesetih SAD se bez ustručavanja javno očitovao kršćanskim. Zabrinutost zbog »bezbožnoga komunizma« Istoka u pedesetima je navela SAD da kao nacionalno geslo usvoji »U Boga vjerujemo« i da u Zakletvu vjernosti unese izraz »pod Bogom«. Čak i ako je ta »pobožnost na Potomacu« bila plitka, barem se činila vjerskom. Ali u sljedećem desetljeću sve je to izmaknulo prema vjerski neutralnomu sekularizmu. Pojedina su očitovanja državne religije izbačena iz našega ustava; mnoga su druga očuvana pod izlikom da su izgubila svoje vjersko značenje. Ali konačni je ishod istinska povijesna podjela.
Osvrnu li se Amerikanci na najdublje izjave o naravi svoje zemlje, poput Deklaracije o neovisnosti ili Lincolnova drugoga inauguracijskoga govora, zamijetit će njihovu vjersku narav; u Lincolnovu je slučaju cijeli tekst duboko teološko razmatranje. No takve su izjave prema suvremenim ustavnim standardima protuustavne pa ih moderni zagovornici sekularnoga režima drže nespretnima i kušaju ih opravdati.
Ali takve su »sramotne« izjave u prošlosti bile sveprisutne. I tu podjela postaje očita: ili ćemo poreći prošlost i zanemariti je ili ćemo je proglasiti neustavnom, priznajući da smo dva stoljeća kršili vlastite ustavne odredbe sve dok šezdesetih konačno nismo otkrili njihovo pravo značenje.
Postoji ozbiljna polarizacija, najteža u novijoj povijesti, što djeluje paralizirajuće na vladu i na politiku. Ali mislim da se taj raspad zrcali i u manjku integriteta naših političkih stranaka. Sukob je uokviren pojmovima progresivizma i konzervativizma, i premda će konzervativci tvrditi da cijene religiju, mnoštvo je razloga da se njihovim vođama više od iskrene pobožnosti pripiše cinizam. Što se tiče sigurnosnih prijetnja, smatram da je scenarij građanskoga rata prilično nevjerojatan jer suprotna uvjerenja danas nisu regionalno raspoređena, za razliku od stajališta prema ropstvu uoči građanskoga rata. Ali kada bi svi konzervativci živjeli u zapadnim državama, a svi progresivci u istočnim državama, malo bi toga moglo spriječiti rascjep zemlje.
Hanna Arendt napisala je da ne samo da je autoritet nestao iz modernoga svijeta, nego je s njim nestalo i razumijevanje onoga što autoritet uopće jest. Kult autentičnosti i ekspresivnoga individualizma – najistaknutiji moderni proizvod savjesti – gotovo je antiteza nestalomu autoritetu: za čovjeka ne može biti nikakva autoriteta osim njega sama. To dokazuje i nagli pad povjerenja u institucije, vladu i poduzetnički svijet.
Sklon sam u Crkvi vidjeti izvor veće nade za rješavanje tih pitanja. No pod Crkvom ne mislim samo na Katoličku Crkvu, nego na čitavu kršćansku zajednicu. Ta Crkva možda nije svjetionik kakav je bila u prošlosti, ali možemo je pročistiti ponovnim otkrivanjem solidarnosti koja može zamijeniti naš atomistički individualizam, izgradnjom svojih lokalnih zajednica u nadi da će steći snagu pokazati put onima koji ga možda traže. Opcija »grada na gori« nije radikalna i ne rješava problem u cjelini, ali je ostvariva, a kao pojedinci ne možemo učiniti mnogošto drugo. Teško je predvidjeti što nas čeka, ali možemo nastojati prionuti uz ono što je dobro i nadati se da će dobro nastati. Kao što je rekao blaženi John Henry Newman: »Ne ištem vidjeti daleki obzor; dovoljan mi je jedan korak.«
