AMERIČKO-HRVATSKA PRAVNICA I KNJIŽEVNICA BEATA BAGI Kako je srećka u župnoj crkvi izvukla najbolje iz života

Foto: Cropix | Beata Bagi

Magistrica kaznenoga prava Zagrepčanka Beata Bagi radni je vijek provela radeći kao zagovornica prava žrtava na Kaznenom sudu u američkoj državi Connecticut, asistirajući i pružajući potporu ljudima u sudskim procesima, a predavala je i na policijskoj akademiji o tome kako uspješno pristupati žrtvama kriminala. U nakladi umjetničke organizacije »Kugli&Kugli« nedavno je objavljena njezina kriminalistička knjiga »Oceanovih 18« koja tematizira ljubav i odnose najnižih strasti, izdaju i opsesiju, vjeru i spoznaje koliko daleko pojedinci mogu ići da bi se domogli onoga što misle da im pripada. Inspiraciju za knjigu pronašla je u malom mjestu Milni na otoku Braču gledajući prošloga ljeta dolazak brojnih brodova u luku za vrijeme »Tjedna jahti«. Povodom predstavljanja nove knjige rado se odazvala na razgovor za Glas Koncila.

Liječenje vlastitih rana

»Nakon diplomiranja na zagrebačkom Pravnom fakultetu i položenoga pravosudnoga ispita, 1989. godine pridružila sam se suprugu u SAD-u, gdje je on radio kao poslijedoktorand na Sveučilištu Utah. Nakon rođenja sina Luke i kćeri Isabele preselili smo se u američku državu Connecticut, gdje sam stekla titulu magistre znanosti kaznenoga pravosuđa. U gradu New Havenu provela sam više od dva desetljeća pomažući žrtvama teških kaznenih djela.

»Pisanje knjige bilo mi je terapija za brojne godine koje sam provela pomažući žrtvama groznih zločina te pokušaj iscjeljivanja mojega emotivnoga tijela i duše. Naslov knjige ‘Ožiljci’ dolazi od saznanja da gledanje i slušanje tužnih sudbina svakoga dana ostavi traga na čovjeku – ožiljke na duši«

O tim iskustvima napisala sam knjigu ‘Ožiljci’«, pojasnila je sugovornica i dodala: »Pisanje knjige bilo mi je terapija za brojne godine koje sam provela pomažući žrtvama groznih zločina te pokušaj iscjeljivanja tijela i duše. Naslov knjige ‘Ožiljci’ dolazi od spoznanja da gledanje i slušanje tužnih sudbina svakoga dana ostavi traga na čovjeku – ožiljke na duši.«

Oduvijek je željela pomagati ljudima u nevolji, a u pravničkom zvanju mogla je pomagati ljudima čija su tijela i duše ranjene kaznenim djelima, kao i obiteljima ubijenih osoba. »Vjerujem da nas u životu vodi Duh Sveti. Bog je htio da 20 godina radim u Americi pomažući žrtvama teških zločina. Dok sam pomagala žrtvama na sudu, znala sam prepoznati vjernike i često bih ih upitala žele li se sa mnom pomoliti, nakon čega bismo se svi primili za ruke i molili Oče naš. U svojem radu, a odnedavno i u pisanju knjiga, doticala sam se pitanja dobra i zla u čovjeku. Vjerovala sam da moramo dobrim djelima nadvladati zlo u svijetu, jer kako se kaže: ‘da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljude ne čine ništa’«, objašnjava spisateljica i pravnica Bagi.

Otkrivanje bračkoga mjestašca

Radnju nove knjige »Oceanovih 18« smjestila je u fiktivno mjesto Mirnu za koje je inspiraciju pronašla u bračkoj Milni, u kojoj inače provodi dio svojih umirovljeničkih dana, a nastavak radnje odvija se u Naplesu u Floridi u kojem boravi tijekom zimskih dana. Na pitanje što ju je privuklo u Milni, pravnica Bagi je odgovorila: »Nikada prije nisam bila na Braču, ali od prvoga dana kada sam došla u Milnu znala sam da je to mjesto kojemu pripadam. Posebice kada sam kročila u crkvu Gospe od Blagovijesti, učinilo mi se kao da je nekakav glas koji sam samo ja mogla čuti rekao: ‘Dobrodošla kući.’« Kao i sve u njezinu životu i knjiga »Oceanovih 18« prožeta je vjerom, a radnja počinje zvukom zvona s obližnje crkve. Glavni je lik umirovljena forenzična psihologinja hrvatskih korijena udovica Ela Klarić koja pokušava zacijeliti rane u srcu nakon prerane suprugove smrti, a mir pronalazi u tišini crkve.

Svoje pisanje smatra jednostavnim i dijelom razonode. »Davno sam pročitala što je Ernest Hemingway rekao: ‘Piši o onome što znaš, izostavi nepotrebne riječi, i ne čini to da bi postao slavan.’ Počela sam pisati jer me to veseli. Dok pišem, u mojoj glavi se odigrava mali film koji opisujem. To je izazovna pustolovina u kojoj stvaram nove likove, razmišljam o njima i dajem im život na papiru. Pišući, stvaram jedan svijet koji nam je poznat, pun novih događanja, kao i onih starih koje smo prestali primjećivati. Pisanje tih priča koje se stvaraju u mojoj glavi i koje su kombinacija mašte i sjećanja uzbudljiv je i očaravajući posao.«

Da i najmlađi razviju ljubav prema Crkvi
O važnosti vjere i aktivnostima u župi za koje je dobila priznanje hartfordskoga nadbiskupa Leonarda Paula Blaira kaže: »Božja mi je ruka poslala divnoga supruga i blagoslovila me divnom djecom. Kada sam se pomalo udaljila od Crkve, božanska me intervencija privukla natrag. Nakon doseljenja u Connecticut susjeda me pitala jesam li katolikinja. Potvrdno sam odgovorila te mi je prodala srećku za nagradnu igru u našoj župi sv. Elizabete Ugarske. Od tisuća katolika te župe ja koja nikad nisam ušla u tu crkvu dobila sam glavnu nagradu. Osjećaj krivnje i Božja intervencija učinili su da više nisam propustila ni jednu nedjeljnu misu. Postala sam voditeljica lektora, učiteljica vjeronauka i glavna pjevačica za vrijeme misa. Željela sam kod najmlađih razviti ljubav prema crkvi i svim onim lijepim stvarima koje nas vjera uči te nastojati da dožive crkvu kao mjesto vjere, nade i ljubavi. Počela sam proučavati i otkrivati stvari vezane za Crkvu i vjeru koje prije nisam razumjela. Učiteljica se pretvorila u učenicu, a dječja pitanja postala su prilika za moj duhovni rast. Kao priznanje za moje aktivnosti i rad u toj župi 2017. godine dobila sam od nadbiskupa Blaira medalju sv. Josipa. Jedno od mojih omiljenih čitanja iz Biblije je Izaija 50.4: ‘Gospod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici.’ Shvatila sam da su posao kojim sam pomagala ljudima ranjenih duša i sve moje aktivnosti u crkvi bili dar Božji.«