Lako je razgovarati s glasovitim hrvatskim športašima kada im ide, nakon trofeja, uspjeha, priznanja. Najteže vrijeme u karijeri svih igrač(ic)a jest ono rehabilitacijsko, nakon ozljeda, lomova, bolesti, s jed(i)nim upitnikom iznad glava – kada će povratak. Oporavak nakon ozljede desnoga lakta nije skinuo osmijeh s lica uspješne tenisačice Ane Konjuh. A mogao je. Jer igrala je odličan tenis, bila među dvadeset najboljih tenisačica svijeta krajem srpnja prošle godine, približavalo se sve ono o čemu je sanjala kada je kao djevojčica uzela teniski reket u ruke. Kod Ane sve zvuči jednostavno, iako samo ona zna koliko je znoja proliveno da bi se »zakucalo« na vrata najboljih seniorki. I tada, nakon siječanjskoga nastupa u australskom Brisbaneu – stanka. Neizvjesnost. »Teniski lakat« na doslovan i metaforičan način.
Svejedno, dvadesetogodišnja Dubrovčanka sa zagrebačkom adresom nestrpljivo iščekuje drugu polovicu svibnja i francusku zemlju prestižnoga pariškoga Grand Slam turnira. Pet godina nakon što je bila prva juniorka svijeta, s osvojenim Australian Open turnirom u pojedinačnoj konkurenciji i parovima, mlada Ana mora sve ispočetka, jer je u međuvremenu pala na 104. mjesto. Ali temelji su čvrsti, radna volja uz ljubav prema tenisu nesporna, a i ciljevi su postavljeni kao da je riječ o mnogo starijoj i iskusnijoj osobi. Njezine su želje prilično jasne, i na kraće, i na dulje staze. Osvojiti barem jedan seniorski Grand Slam, postati svjetski broj jedan, a potom zasnovati obitelj. Ana Konjuh s prepoznatljivim osmijehom i optimizmom – vraća se na osnovnu crtu. Neka se meč nastavi.
KONJUH: Treća je operacija iza mene. Na posljednju sam otišla na »slijepo« kako bih izvadila komadić tkiva koji je smetao. Oporavak teče prema planu, tri tjedna igram tenis i spremam se »uhvatiti« Roland Garros. Vjerujem da su ovo bili posljednji problemi s laktom.
KONJUH: Nisam imala mnogo slobodnoga vremena nakon siječanjskoga turnira u Brisbaneu i nastavaka problema s laktom. Posjećivala sam liječnike po cijelom svijetu, nisam samo ležala na krevetu i čekala da prođe. Podrška je bila obitelj, molila sam se i Bogu da pomogne kako bi ozljeda što prije prošla i kako bi se pronašlo neko rješenje. Sada vjerujem da na putu oporavka idem u nove radne pobjede.
KONJUH: Uglavnom sam vrijeme provodila s najstarijom sestrom Andreom. Kada smo svi na okupu, cijenimo dragocjeno vrijeme. Na turnirima sam bila prisiljena ranije odrasti. Obitelj je od prvoga dana uz mene, i nadam se da će im se to povjerenje i vratiti jednoga dana.
KONJUH: Javljaju, vidjela sam se s hrvatskim kolegicama, a nekoliko svjetskih tenisačica i prijateljica također se raspitivalo gdje sam i kako teče oporavak. Nadam se da ćemo se više družiti nakon povratka.
KONJUH: Naučila sam cijeniti ono vrijeme kada igram turnir za turnirom, kada sve djeluje pomalo dosadno. Otkad je nastupilo razdoblje od pola godine bez tenisa, nedostaju mi konstantne prilike na turnirima gdje se trudim dati sve od sebe.
KONJUH: Nisam detaljno ni pratila koja sam na WTA listi, drugi su me izvještavali. Nije mi bilo lako čuti da sam izvan stotinu najboljih, jer mi budućnost ovisi o redoslijedu na ljestvici. No, nakon koraka natrag, vjerujem da ću pronaći snage vratiti se na stare staze.
KONJUH: S obzirom na uobičajeni igrački ritam hotel – teren, teren – hotel, tijekom boravka kod liječnika u Sjedinjenim Američkim Državama posjetila sam i pojedine znamenitosti, prvi put vidjela Chicago… Iskoristila sam priliku i priuštila si zadovoljstva za koja nemam vremena tijekom igranja.
KONJUH: Bliži mi je cilj ostati zdrava (smijeh, op. a.). San mi je osvojiti Grand Slam i biti broj jedan, što je i blizu i daleko. Naučila sam cijeniti zdravlje i spoznaju da igram tenis, i uživam što više mogu u onome što volim. Bodovi će doći, želim biti sretna i uživati u tome. Život se ionako u trenutku promijeni.
KONJUH: Nadam se da ne ću igrati tenis, da ću imati obitelj u tom razdoblju. Jer dok igramo, teško je paralelno imati i karijeru i obitelj, iako su se pojedine igračice vratile nakon poroda. Vjerujem da ću s 28 godina zasnovati obitelj i živjeti život nakon tenisa.
KONJUH: Počela sam trenirati tenis s četiri godine, nisam ni znala što je novac. Zaljubila sam se u tenis, igru, uz stariju sestru i nisam razmišljala o materijalnom. Novac tenisača ne može motivirati onoliko koliko može ljubav i predanost u treniranju onoga što voli.
KONJUH: Ponosna sam na dečke, gledala sam nesretni finale protiv Argentinaca u studenom 2016. Vjerujem u njih, uvijek se rado odazovu i igraju svim srcem za Hrvatsku. Zaslužuju golemu podršku i plasman u novo finale.
KONJUH: Nedostaje more. Imala sam jedanaest godina kada sam došla. Više nemam ni dubrovački naglasak, no priviknula sam se na Zagreb. Naravno da je Dubrovnik dio mene, moje djetinjstvo, odem s radošću odmoriti se u rodni grad. Zagreb je radni dom, a dolje je – dom.
