Renata Dobrić, ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela, praktična je i zauzeta vjernica te autorica niza monodrama rodoljubnoga i kršćanskoga nadahnuća, svojevrsnih životopisa blaženika, svećenika, branitelja, a onda i »običnih« djedova i baka koji su proživjeli siromaštvo i ratove i bili svjedoci. Njezinim stvaralaštvom dominira forma monodrame. U fokusu su joj obitelj, vjera, domoljublje, prošlost i tradicija. Okolina je poznaje kao otvorenu, srčanu i beskompromisnu promicateljicu katoličkih i nacionalnih vrijednosti, o čemu sugovornica veoma rado i javno svjedoči.
Nadahnuća povijesnoga ambijenta
Rođena je u Splitu 1970. godine, a živi i radi u Kaštel-Sućurcu. Udovica je i majka dvojice sinova, Borne (27) i Petra (25). Po struci je novinarka, ekonomistica i diplomirana menadžerica za odnose s javnošću te diplomirana knjižničarka. Promicateljica je kulturno-povijesne baštine Kaštela, organizatorica brojnih kulturnih događanja i autorica brojnih tekstova o zavičajnim kaštelanskim temama. Dobila je i nagradu Grada Kaštela za 2013. godinu za osobit doprinos u promicanju kulturnoga i društvenoga života grada.
»Ambijent u kojem živim, kulturno-povijesna baština koja je sastavni dio Kaštela i okolice na poseban način govore o slavnoj i tegobnoj prošlosti našega hrvatskoga naroda, ali i dubokoj, tijesnoj i neraskidivoj povezanosti s Bogom. Brojne starohrvatske crkvice na padinama Kozjaka oko kojih su bila smještena kaštelanska naselja, kao i brojne prekrasne crkve koje je kaštelanski puk izgradio unutar utvrđenih naselja smještenih na morskoj obali – govore o tome s kolikim je pouzdanjem u Boga živio puk na ovim prostorima«, pojasnila je sugovornica.
»Upravo ta činjenica – to što mi je dragi Bog dao dar življenja na ovom mitskom i romantičnom mjestu, bogatu slavnom poviješću i prošlošću naših hrabrih, ponosnih i neustrašivih hrvatskih predaka – za mene je ishodište i polazište za sve moje stvaralaštvo. Moja župa sv. Jurja mučenika, moj rodni Sućurac, Kaštela, sve starohrvatske crkvice na padinama Kozjaka na kojima se od davnina sadio kaštelanski crljenak, s posebnim naglaskom na crkvicu sv. Jurja na Putalju koja se nalazi iznad današnjega Kaštel-Sućurca, iznimno su nadahnuće za sav moj stvaralački rad«, napominje nagrađivana autorica Dobrić.
»Naša nebeska zaštitnica svoj puk nije iznevjerila«
Ipak, jedno je od najvećih izvora nadahnuća sugovornice Glasa Koncila Čudotvorna Gospa na Hladi ili »Gospa nad miston«, kako »svoju« Majku Božju od davnina nazivaju Sućurani. »Upravo naša nebeska zaštitnica svoj puk nije iznevjerila. U većini pripovijedaka i monodrama za koje sam osvojila nagrade upravo je Gospe na Hladi glavno središte, okosnica i stup svega o čemu pišem, jer smatram da mi je dragi Bog dao talent za pisanje kako bih ga mogla proslavljati, a eto, ja se njime koristim i kako bih kao vjernica laikinja govorila i širila predivnu priču o našoj sućuračkoj Čudotvornoj Gospi na Hladi«, pojašnjava sugovornica.
Najranija sjećanja povezana s Majkom Božjom
»Upravo najranija sjećanja iz djetinjstva povezujem uz molitvu Čudotvornoj Gospi na Hladi, kojoj su se pučani župe sv. Jurja u Kaštel-Sućurcu utjecali od najstarijih vremena. Posebno svečano bude u našem mjestu o Uznesenju Blažene Djevice Marije 15. kolovoza, za što se vjernici pripremaju devetnicom na čast Majci Mariji.
Molitva krunice u zimska predvečerja, u čijem su se predvođenju izmjenjivali stariji članovi moje obitelji – baka i djed, uz toplu peć na drva – do današnjih je dana ostala urezana u mojem pamćenju, opravdavajući stih ‘Za ručicu me slabu prva vodila’«, prisjetila se sugovornica te na tragu obiteljskih sjećanja dodala: »Obiteljski trenutci u kojima smo svi zajedno ponavljali riječi molitve ‘Zdravo, Marijo’ i dok smo razmišljali o Isusovu životu, u mojim su dječjim očima izgledali kao neka bajkovita predstava, u čijoj smo izvedbi svi bili aktivni sudionici. Sućuračka Gospa na Hladi, koja je Sućurane sačuvala od tolikih nevolja tijekom minulih stoljeća, baš kao i molitva krunice po čijim smo zrncima oduvijek prebirali – zauvijek je odredila moj životni put!«
Na križevačkim festivalima duha i književnosti
U sličnom se duhu vratila i opisivanju pojedinosti svojega književnoga stvaralaštva: »Većina mojih nagrađenih književnih radova govori upravo o utjecanju sućuračkoga puka Gospi na Hladi.
U monodrami ‘Obitelj je svetinja!’, koja je 2011. nagrađena na Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva ‘Stjepan Kranjčić’ u Križevcima, pisala sam o važnosti obitelji, koja je uvijek spremna pomoći i koja nas nikada ne će ostaviti na cjedilu. U toj se monodrami sućurački dječak pritisnut nevoljom utječe Gospi na Hladi i ona mu pomaže. To je bila prva nagrada koju sam dobila za književno stvaralaštvo pa mi je ujedno ta monodrama uistinu najviše prirasla srcu. Mislim da mi je tu nagradu poslao sam dragi Bog, kao melem na ranu i da bi mi dao snage za dalje, jer je u moje ruke stigla u prilično teškim životnim trenutcima.« Od 2011. redovito je uključena u duhovne i književne festivale u Križevcima. »To je moja oaza mira i duhovnosti, a natječaj ‘Stjepan Kranjčić’ svake me godine ‘natjera’ na pisanje nove monodrame u čast Gospe na Hladi.«
»Intervencije« Majke Marije u svakidašnjici
A kako Majka Božja »intervenira« u ostatku života sugovornice? »U svim teškim trenutcima, ali i u svakodnevnom životu, cijeloj mojoj obitelji svakodnevnu utjecanje Djevici Mariji uvijek je bilo najveća utjeha i radost. Kako bismo ostali u trajnom kontaktu s našom Gospom i unaprijedili našu vjeru i odanost dragomu Bogu – unatoč suvremenomu načinu života i kroničnomu nedostatku vremena – trudimo se što više sudjelovati u tradicionalnim pobožnostima, posebno u devetnici Gospi na Hladi, nesebično se predajući Bogu uz pažnju, sabranost i iskrenost«, pojašnjava sugovornica.
»Nastojim istinski živjeti vjeru«
»Posebno su mi dragi dani devetnice u čast Gospi na Hladi. Taj smiraj u duši koji osjetim u Gospinu svetištu podno Kozjaka neopisiv je, baš kao što me smiruje i odlazak na misu u župnu crkvu sv. Jurja. Vjera je sastavni dio života moje obitelji, baš kao što je bila sastavni dio života mojih baka i djedova, i svih mojih hrvatskih predaka. ‘Bože, u Tebe se uzdam, i stavljam sve u Tvoje ruke. Učini srce moje po srcu svom i pomozi mi da postanem dostojna obećanja Kristovih’, riječi su s kojima prolazim kroz dan i kroz život. Nastojim u potpunosti živjeti u skladu s Deset Božjih zapovijedi, i nastojim istinski živjeti vjeru, jer bez Boga se ne može živjeti. I u svakom trenutku dragomu Bogu zahvaljujem na svemu.«
»Ne postoji Crkva bez svećenika, ne postoji ni Crkva bez laika«
