U župi sv. Jurja u Jezeranama, koja je dijelom Gospićko-senjske biskupije, lani je izgrađen zvonik koji su srušili partizani još 1943. godine. Za malu župnu zajednicu bio je to veliki poduhvat. Ekipirali su se, u pomoć pozvali nadležne ustanove, dobročinitelje i prijatelje. Uspjeli su i zbog toga su jako ponosni. Zvonik crkve ponovno dominira Jezeranama. No, ono što je vrednije od materijalnoga jest to da su se župljani povezali, postali si bliži, u zajedništvu su se sa župnikom bosanskim franjevcem fra Jurom Marčinkovićem ujedinili oko zajedničkog cilja i pokazali da se u pravoj, plemenitoj nakani, koliko god bila izazovna, udruženim snagama može uspjeti. Ponos na taj uspjeh ne skriva jedan od predvoditelja te izgradnje Anton Sertić, umirovljeni kovinotokar koji se nakon 43 godina rada u Njemačkoj sa suprugom vratio u svoje rodne Jezerane. Sada uživa u mirovini, ali kao župni vijećnik vrlo rado pridonosi svakom rastu male župne zajednice sv. Jurja koja je imala tešku prošlost, s naglaskom na brojna stradanja u komunističkim vremenima.
Anton Sertić rođen je 2. rujna 1945. u Jezeranama. Majka mu je bila Jelka, djevojački Sertić, domaćica iz Jezerana, a otac Anton, također Jezeranin, bio je poljoprivrednik. Njih su dvoje bili iz različitih loza Sertićevih, upoznali su se u mjestu, vjenčali se u crkvi sv. Jurja i skrasili se kod Antonovih. Njega su nakon oslobođenja, na kraju Drugoga svjetskog rata, na prijevaru ubili partizani. Bračni par Sertić tada je bio u braku desetak godina. Jelka je ostala udovica s 28 godina, ali se zbog djece više nije udavala. Najprije je 1935. bio rođen Ivan. On je kao građevinski radnik sa suprugom i dvoje djece živio u Jezeranama, a stradao je nesretnim slučajem 1984. Anton je mlađi sin.
»Mama se u potpunosti bila posvetila bratu i meni« – pripovijeda Anton. »Trudila se, mučila za nas kako god je znala. Borila se na poljoprivredi, prodavala proizvode i od toga nas je školovala. Živjeli smo samo s bakom Katom, tatinom mamom, jer je djed bio ubijen u Prvom svjetskom ratu. Mama i baka bile su si dobre, skupa su nas podizale. Srećom je baka imala mirovinu po mužu, za razliku od mame koja po mužu nije dobila ništa. Tata je bio ubijen kad je mama sa mnom bila trudna šest mjeseci. Brat Ivan je tada imao deset godina. U međuvremenu su naši roditelji dobili još jednog sina, Miju, koji je umro od tifusa kao djetešce od šest mjeseci. Tatu zato nisam upoznao. Mama je za njim nosila crninu punih petnaest godina. Ona je bila dobra i draga osoba, gostoljubiva, i znala se izboriti za svoje. Priuštila nam je lijepo djetinjstvo, mada smo bili jako siromašni, preživljavalo se. Društva je zato bilo puno, naigrali smo se po prirodi, s ovcama, purama, guskama, toga je bilo u izobilju, od toga se živjelo.«
»Mama i baka su nas odgajale u vjeri. Obje su bile praktične vjernice, kao i svi iz naše obitelji. Brat je spavao u krevetu s mamom, a ja s bakom. Pa smo baka i ja skupa u krevetu molili krunicu. Ona me naučila moliti, pričala mi razne biblijske priče. Nedjeljom smo redovito išli u crkvu na misu, blagdane smo redovito slavili. Na te se dane nije ništa smjelo raditi, u protivnom bi to bila velika sramota, a i grijeh. Župni vjeronauk bio je neizostavan. Na pričest i na krizmu išao sam u župi. Posebno važan bio mi je župnik Albin Kordić. Bio nam je jako dobar. Prilično je napadao komunističku vlast pa su ga znali zatvarati. Dobar je vjeroučitelj bio, ostavio je važan trag u mojem odgoju i vjerskom rastu.
Osnovnu sam školu polazio u Jezeranama. Učitelji su bili korektni, društvo u razredu bilo je iz sela i svi smo se znali. Prolazio sam s vrlo dobrim, odličnim uspjehom. Solidno sam učio, uzorno sam se ponašao. Bio sam više povučeno dijete. Valjda su mi to uvjetovale životne prilike. Pomagao sam mami na poljoprivredi, ali me ona često puštala na igru. Baš sam volio loptu. Rekreativno sam igrao nogomet do četrdesete godine. Sedmi i osmi razred završio sam u obližnjoj Stajnici. Tako su nam nadređeni odredili. Svi smo onda iz Jezerana pješačili tri kilometra do Stajnice. Kasnije je brat kupio bicikl pa sam se njime vozio do škole u Stajnici. U srednju sam željezničarsko-industrijsku školu išao u Moravice. Tamo me uputio stariji prijatelj Marko Gerovac iz sela. To je školovanje trebalo biti povoljno, a brzo bih imao i kruh u rukama. Željeznica je plaćala polovicu školarine. Stanovao sam u đačkom domu u Moravicama, 60 kilometara od rodne kuće. Prilagodba na novu sredinu prošla je u mojim suzama i u pisanju pisama mami. Ona me tješila. Doma sam išao za praznike, za blagdane ne jer je vladao komunizam. S vremenom sam se prilagodio. Snašao sam se, bio sam vrlo dobar učenik. Glavna mi je preokupacija bila lopta. Igrao sam u klubu ‘Željezničar’ u Moravicama. Bio sam redovit na treninzima i utakmicama. U domu mi je bilo dobro. U sobama je bilo po šest, sedam učenika. Odgojitelj nam je bio jako drag čovjek Nikola Vučinić, sve je godine bio s nama. Imali smo televizor, jedva smo čekali utakmicu. U domu smo imali i tamburašku, sekciju, svirao sam bugariju i bas. Dobro smo naučili pa smo svirali uokolo po zabavama. Od vjerskoga života u tome razdoblju nije bilo ni v. Živio sam u onom odgojno-obrazovnom sustavu i cijelo smo vrijeme svi bili pod nadzorom.«
»Maturirao sam 1964. i zaposlio se u ložionici na željeznici u sklopu škole u Moravicama. Radio sam šest mjeseci. Firma je imala stanove za samce i tamo smo živjeli. Sami smo si kuhali, spremali, svašta zato znam raditi. Nakon pola godine otišao sam na 18 mjeseci u vojsku u Vranje u Srbiju. Bio sam discipliniran, pohvaljivali su me i kao uzornog su me vojnika doma pustili nakon 16 mjeseci. Po povratku sam tražio posao. Nisam ga našao pa sam otišao u Njemačku. Ostao sam 43 godine, u istom gradu, u istom poduzeću. Živio sam u Backnangu kraj Stuttgarta, a radio sam u poduzeću za filtriranje vode na kovinotokarskim poslovima, za što sam izučio zanat. U prilagodbi mi je pomagao prijatelj Marko, koji me i uputio u kovinotokarski zanat pa me i povukao sa sobom u Njemačku. Stanovali smo nas dvojica zajedno u jednoj sobici iznad jednog restorana. Do posla sam imao tri kilometra. Kad se Marko oženio, u sobi sam ostao sam. I tako sedam, osam godina do moje ženidbe. Na poslu mi je bilo baš ugodno. Radio sam svoj posao, kolegijalnost je bila na visokoj razini. Plaća je bila solidna, redovita, moglo se živjeti. I tako do mirovine. Njemački sam učio u osnovnoj školi, što mi je dobro došlo pri snalaženju u počecima, a s vremenom sam njemački sasvim solidno naučio.«
»Oženio sam se 1978. u župnoj crkvi sv. Jurja u Jezeranama odakle je i supruga. Ona je Marija, djevojački Jelić, rođena je 1955. Našao sam je u rodnome mjestu kad sam došao doma na godišnji odmor. Upoznali smo se na jednoj svadbi. Ona je svirala harmoniku, lijepo je pjevala, dopala mi se. Onda sam doma iz Njemačke došao i drugi put, pa smo se zaručili. Upoznavanje nije dugo trajalo, nije ni moglo. Pravo smo se upoznali tek kad smo se vjenčali i počeli živjeti zajedno. Skupa samo pošli u Njemačku. Tijekom života smo, kako su nam se mijenjale prilike, promijenili dva, tri stana. Supruga je najprije s djecom bila doma. Onda se zaposlila na pola radnog vremena pa na puno. Također u mojoj firmi, na pakiranju proizvoda. Ja sam zato godine 2010. otišao u punu mirovinu, ona u prijevremenu. Marija i ja smo proživjeli lijepe godine skupa u Njemačkoj, ali smo se uvijek željeli vratiti doma. Zato smo pomalo gradili kuću u Jezeranama, na zemlji koju mi je dala mama, odmah do naše roditeljske kuće. U toj smo kući sada. Zbog gradnje sam češće dolazio doma, trajalo je to više godina, a mama je na sve to pazila. Pokojna je od 1994. Voljeli bismo da su se s nama vratili sinovi, ali zasada, na žalost, nema uvjeta za to. Nemaju se gdje zaposliti. Zato su ostali u Njemačkoj. Zlatka smo dobili 1981. Programer je za računala po struci, a radi kao profesionalni vozač. Stanuje u okolici Backnanga. Otac je petogodišnje Melanie. Snaha nam je Njemica. Mlađi Oliver rođen je 1984. On je bravar i radi u struci u jednom privatnom poduzeću u Backnangu. Živi u stanu u kojem smo bili mi do povratka u Hrvatsku. Zasad je neoženjen, ali ima djevojku.«
»Vjerski nam je život u Njemačkoj bio onakav kakav je i većini iseljenih Hrvata. Vezali smo se uz hrvatsku katoličku misiju. Te su misije nama Hrvatima središta oko kojih smo se okupljali, misije su nam matice u kojima smo se redovito susretali. Nama je najbliža bila u Weiblengenu. Do nje smo imali trinaest kilometara. U moje 43 njemačke godine promijenilo se puno misionara. Kao obitelj smo bili povezani s njima. Dolazili smo na mise, ali i na ostale programe koje je organizirala misija. Uistinu mi je misija mnogo značila. Preko nje sam, osim što mi je pružala duhovnu hranu, bio povezan s domovinom. S povratkom u Jezerane postao sam pravi angažirani vjernik. Otkako sam ponovno doma, župnici su nam bili: Jure Tutek pa Mario Vazgeč pa Šimo Božić i sada je s nama Juro Marčinković. Išli bismo na misu pa poslije na kavu, postali bismo bliski i onda bismo počeli surađivati. Počeo sam pomagati oko čišćenja, kićenja, od blagdana do blagdana pa sve češće i češće. S dolaskom fra Jure Marčinkovića postao sam i župni vijećnik. On je župnik za Jezerane, Krišpolje i Stajnicu. No, najveće materijalne izgradnje dosad su bile baš u mojim Jezeranama. Lani smo gradili toranj naše župne crkve koji je bio srušen još u Drugom svjetskom ratu 1943. Srušili su ga partizani. Po crkvi se obnavljalo najviše 1986. No, ključan je zahvat napravljen lani. Osim zvona i zvonika uredili smo prednji dio fasade. Sada treba promijeniti krovište, stolariju i preostali dio fasade. A to znači da je pred nama još mnogo posla. Iznimno smo ponosni na to što smo lani podigli zvonik. Na to smo čekali od 1943.! Za ljude u Jezeranama to je bila cijela vječnost. Ali da nije bilo fra Jure, ni sada ne bismo uspjeli. Trebalo je prikupiti silan novac, a uključili su se mnogi. Najprije, bilo je novca na župnom računu koji su prikupljali i čuvali raniji župnici. Zatim nam je pomogla Gospićko-senjska biskupija kojoj pripadamo, Ličko-senjska županija, Općina Brinje. Prikupili smo sada nešto i mi sami u župi, a pomogli su i raseljeni Hrvati koji su porijeklom iz našega kraja. Puno su pomogli i fra Jurini Kanađani. On je prije nas više godina djelovao među našim ljudima u Kanadi, bio im je dobar, ostao je povezan s mnogima pa su mu rado pomogli sada kada je gradio u novoj službi, među nama u Jezeranama. Ministarstvo kulture nam, na žalost, nije pomoglo. Osobno sam pomogao i ja, nešto u novcu, nešto u radu. Vijećnik Mirko Sertić i ja napravili smo uzemljenje, zaštitu od groma. Sa župnikom smo se susretali stalno, dogovarali smo se, počastili bismo radnike, pratili bismo svaki pomak.
»S fra Jurom nam je super. Dobar je, s njim se može lijepo surađivati, radi vrlo ozbiljne stvari, ali je i veseo, priča viceve, šali se. Zbog svega je s njim vrlo ugodno u društvu. Poznat je diljem svijeta po brojnim savjetima koje daje vezano uz kućanstvo, zdravlje i slično. Objavio je više knjiga, a na Laudato televiziji svaki tjedan ima svoju emisiju u kojoj dijeli savjete gledateljima. Svejedno se jako zauzeo za nas u Jezeranama. Istina je da on ima puno pastoralnog iskustva iz svojih ranijih službi, i nazidao se ranije sa svojim prijašnjim župljanima, ali je sada ipak u nekim godinama. Dobro da se usudio krenuti u takav poduhvat s nama.
Naše se župno vijeće sada susreće prema potrebi. Župnik nas sazove povremeno, ali nas se petorica neslužbeno ionako susrećemo. Mirko Sertić i ja smo u mirovini, imamo vremena i zato smo najaktivniji. U kući sam si napravio radionicu jer uvijek nekome nešto treba, kakav šaraf, osovina, kakav popravak, kakva dorada. Rado učinim ljudima. I to je čisto iz hobija, da ostanem u formi. Imamo i vrt, dosta okoliša pa i to pokosim. Uglavnom, stalno je nešto i život u mirovini itekako može biti dinamičan.
U crkvi mi je ipak nekako najmilije. Volim pomoći svojoj župnoj zajednici, volim djelovati u zajedništvu sa župljanima i župnikom. Rado se i posvađam s onima koji ne idu u crkvu, a imaju duge jezike pa o župi ‘sve znaju’. Vjera me čini snažnim, moćnim čovjekom. Vjera me nosila tijekom cijeloga života. Istina je da su me komunisti dolazili kontrolirati kad sam dolazio doma u Hrvatsku za Božić. I to više puta. Valjda sam se zato trebao bojati. Ali se za vjeru i Hrvatsku svejedno nisam dao pokolebati.«
