Ovih dana navršava se deset godina od smrti publicista, književnika, prevoditelja i urednika Radovana Grgeca. Tko ga je poznavao, sjeća se njegove upečatljive figure, osobito lica, kao istesana iz tvrde podravske hrastovine, dok sjedi u svom naslonjaču i mirnim sigurnim glasom pripovijeda zgode, iznosi zapažanja i ekspresije iz svoje bogate riznice znanja i sjećanja.
Rođen je u Zagrebu 2. prosinca 1929. Sin jednoga od vođa domagojskoga krila Hrvatskoga katoličkoga pokreta Petra Grgeca, od mladih je dana rastao u okrilju organiziranoga katolicizma, upoznavši brojne vrhunske katoličke intelektualce, a s onima koji preživješe rat družio se u okrilju Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima (Društva sv. Ćirila i Metoda). U gimnazijskim danima bio je osuđen na četiri godine zatvora. S otcem, koji je dobio sedam godina, robijao je u Lepoglavi i Beogradu na prisilnom radu. Diplomirao je 1956. romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobivenu stipendiju UNESCO-a nije mogao iskoristiti jer mu je komunistički režim uskratio putovnicu. Bio je profesor u Školi stranih jezika 1958. – 1971., a 1969. – 1974. na Interdijecezanskoj klasičnoj gimnaziji. Radio je i kao bibliotekar, inokorespondent i prevoditelj.
Od 1968. urednik je HKD-a sv. Jeronima. U teškim vremenima jugokomunističkoga režima uspio je očuvati Društvo, održavajući uvijek jasnom hrvatsku i katoličku liniju njegova djelovanja, dajući nakladničko utočište i drugima kada je trebalo (»Svesci« i »MI«). Sa suradnicima 1968. pokreće hrvatsku književnu reviju »Marulić«, koja je bila otvorena i hrvatskim književnicima muslimanske vjere. Do 1975. časopis su uređivali Stjepan Krčmar kao glavni i odgovorni urednik, Radovan Grgec i Ante Jakšić, od 1977. do 2007. glavni je i odgovorni urednik bio Grgec. Uređivao je i kalendar »Danicu«. Objavio je knjige »Novo i staro« 1973., »Neoklerikalizam i pučki katolicizam« 1978. (sa S. Bonnetom i T. Verešom), »Nadanja i iščekivanja« 1984., »Reći ime« 1990., »Odsjevi kršćanske kulture« 1992., »Čežnja za kraljevstvom« 1995., »Zakon srca« 2002. i »Odsjevi kršćanske kulture II« 2007.
Preveo je više knjiga, najviše s francuskoga i talijanskoga jezika, primjerice djela J. Guittona, M. Quoista, D. Fabbrija, P. Claudela, G. Bernanosa, životopis sv. Ivana od Križa i dr., o kojima je često i govorio i pisao, kao i o A. Manzoniju, Ch. Péguyu, H. Böllu, F. Mauriacu, J. Maritainu, E. Mounieru i dr. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Više od četvrt stoljeća pisao je u »Glasniku Srca Isusova i Marijina«, a u »Maruliću« je objavio više od sto pedeset uredničkih kolumna »Uz rub«. Članci su mu izlazili i u »Obnovljenom životu«, »Crkvi u svijetu« i »Političkoj misli«.
U brojnim publicističkim člancima pisao je o odnosu kršćanstva i modernoga svijeta. Tako u članku »Kršćansko shvaćanje politike i ekonomije između kapitalizma i socijalizma« piše: »Kršćani, angažirani u politici i ekonomiji, zapravo su jedina zdrava veza (Crkve) sa sekulariziranim svijetom. Ukoliko su kršćani angažirani u strankama kršćanskog, odnosno demokršćanskog naziva, moraju paziti da svojim životom ne bi kompromitirali kršćansko shvaćanje politike i ekonomije odnosno naziv svoje stranke. Možda je ponekad i bolje da njihova stranka ne nosi kršćansko ime upravo iz tih razloga? Ukoliko su angažirani u drugim strankama ili djeluju izvan stranaka, moraju biti svjesni da depolitizacija više nije ideal jer kršćanin koji živi u svijetu mora biti angažiran u svjetovnim djelatnostima, ne prepuštajući ih olako drugima. Na taj se način on bori za reevangalizaciju tog raskršćanjenog svijeta, a i za svoju braću i sunarodnjake koji nisu kršćani.«
»Kršćanin, bez obzira na svoju dob, spol, zanimanje ili društveni položaj, živeći svaki dan na svom radnom mjestu, u svojoj obitelji i svom narodu prema načelima Kristova Evanđelja, najbolji je apostol i svjetionik Kristove istine«, piše u članku »Laik danas«. »Svjedočanstvom života on tu istinu više pokazuje nego dokazuje. Aktivno surađujući u izgradnji boljega i savršenijega svijeta, on posvećuje društvo u kojemu živi.«
Kao član četiriju vijeća bivše Biskupske konferencije Jugoslavije bio je 1970. – 1979. u užem vodstvu Europskoga foruma katoličkoga laikata, nastupajući kao govornik u domovini i inozemstvu. Bio je član Inicijativnoga odbora za osnivanje HDZ-a, ali se poslije nije politički angažirao.
Njegova promišljanja u rasponu književnih, filozofskih, kulturnih, društvenih i političkih tema prožeta su nerijetko crticama sjećanja iz vlastita života ili života znamenitih članova Hrvatskoga katoličkoga pokreta, o kojima je napisao niz prikaza i nekrologa u »Maruliću« i »Danici«. Čovjek katoličke širine, čitajući znakove vremena, bio je poveznica baštine Hrvatskoga katoličkoga pokreta s koncilski impostiranim laikatom, vjerujući da vrijeme obnovljenoga organiziranoga hrvatskoga katoličkoga laikata sigurno dolazi.
Uz ostala priznanja, dobio je nagradu »Buvina« za doprinos kršćanskoj kulturi. Umro je 17. studenoga 2007. u Zagrebu.
