APOSTOLSKA POBUDNICA PAPE FRANJE »GAUDETE ET EXULTATE – RADUJTE SE I KLIČITE« (2) Blaženstva, osobna iskaznica kršćanina

Foto: Shutterstock

Prije nego što će ući u sadržajno središte apostolske pobudnice »Gaudete et exultate«, papa Franjo u drugom poglavlju progovara o »dva suptilna neprijatelja svetosti«. Riječ je o novim odražajima starih hereza, gnosticizma i pelagijanstva. Sveti Otac podosta se već bavio tim temama, među ostalim i u svojoj prvoj apostolskoj pobudnici »Evangelii gaudium«, a i Kongregacija za nauk vjere nedavno je tim dvama pogrješnim poimanjima spasenja posvetila pismo »Placuit Dei«. »U njima se izražava antropocentrički imanentizam, preobučen u katoličku istinu«, kaže Papa Franjo u novoj pobudnici, tvrdeći da »ta dva oblika doktrinarne ili disciplinarne sigurnosti« stvaraju »narcisoidni i autoritarni elitizam« te dovode do »analiziranja i klasificiranja« drugih, umjesto do evangelizacije.

Pokušaji ovladavanja otajstvom Boga i drugoga

Gnosticizam se, prema papi Franji, očituje kao odveć veliko pouzdanje u određeno (očito duhovno) ljudsko iskustvo i u ljudski razum, koji otajstva vjere pretvara u spoznajni sustav. Među ostalim piše: »Gnosticizam je jedna od najgorih ideologija jer, dok neutemeljeno veliča spoznaju ili određeno iskustvo, smatra da je vlastito viđenje stvarnosti savršenstvo. (…) Uistinu, gnosticizam ‘po svojoj naravi želi ukrotiti otajstvo’, kako otajstvo Boga i njegove milosti tako i otajstvo života drugih ljudi.«

Duh Papina razmišljanja posebno otkrivaju sljedeće riječi: »Bog nas beskrajno nadilazi, uvijek je iznenađenje i nismo mi ti koji određujemo u kojoj ćemo ga povijesnoj okolnosti susresti budući da o nama ne ovisi ni vrijeme, ni mjesto, ni način susreta. Tko želi sve jasno i sigurno, taj misli da može ovladati Božjom transcendencijom. Također se ne može željeti odrediti gdje se Bog ne nalazi jer je on na otajstven način prisutan u životu svake osobe, u životu svakoga onako kako on želi… Čak i ako bi nečiji život bio katastrofa… Bog je prisutan u njegovu životu. Ako dopustimo Duhu da nas vodi, više negoli u našim razmišljanjima, možemo i moramo tražiti Gospodina u svakom ljudskom životu. To je dio otajstva koji gnostički mentaliteti u konačnici odbacuju jer ga ne mogu kontrolirati.«

Pelagijanstvo prema Papi Franji griješi po istom načelu kao i gnosticizam, samo u drugoj formi. »Moć koju su gnostici pripisivali umu neki su počeli pripisivati ljudskoj volji, osobnomu trudu. (…) Mjesto otajstva i milosti više ne zauzima um, nego volja«, tumači Papa. Podosta prostora u pobudnici Sveti Otac posvećuje kako bi pokazao da je Crkva kroz svu svoju povijest svjesna Božjega prvenstva: Ni pokušati tražiti Boga nije moguće bez prethodnoga Božjega nadahnuća, bez milosti.

Zašto »završe kao fosilizirane… ili korumpirane«?

Budući da je riječ o dokumentu koji želi sve kršćane podsjetiti na njihov poziv na svetost, možda je potrebno istaknuti dio u kojem Sveti Otac upozorava na zdravi realizam i na zakon postupnosti. »Milost, upravo zato što pretpostavlja našu narav, ne čini nas odmah nadljudima. Za tim težiti značilo bi previše se pouzdavati u same sebe. (…) Uistinu, ako ne priznajemo svoju konkretnu i ograničavajuću stvarnost, ne možemo vidjeti ni stvarne i moguće korake koje Gospodin od nas u svakom trenutku traži, nakon što nas je privukao i čini nas dostojnima svojega dara.«

»Štetna je i ideološke je naravi i pogrješka onih koji žive u nepovjerenju prema društvenomu zauzimanju drugih, smatrajući ga nečim površnim, svjetovnim, sekulariziranim, imanentističkim, komunističkim, populističkim.« Ili ga pak relativiziraju u ime nekih drugih argumenata »koje oni brane«. »Obrana nevine osobe koja se još nije rodila, primjerice, mora biti jasna, odlučna i strastvena jer je u igri dostojanstvo ljudskoga života koji je uvijek svet… No jednako je tako svet i život siromaha koji su se već rodili… (…) Ne možemo si postavljati ideal svetosti koji ignorira nepravdu u ovom svijetu.«

O tome gdje Papa vidi tragove pelagijanstva, tj. »opravdanja vlastitim snagama, klanjanja ljudskoj volji i vlastitoj sposobnosti, koja se pretače u sebičnu i elitističku samodostatnost lišenu prave ljubavi«, rječito govore redci: »Opsesija zakonom, fasciniranost društvenim i političkim ostvarenjima, razmetljivost u njegovanju liturgije, nauka i prestiža Crkve, taština vezana uz ravnanje praktičnim poslovima, privučenost dinamikama samopomoći i samoostvarenja. Na to neki kršćani troše svoje snage i svoje vrijeme, umjesto da dopuste Duhu da ih vodi putom ljubavi, umjesto da se oduševe za priopćavanje ljepote i radosti evanđelja te da potraže daleke među silnim masama žednima Krista. Mnogo se puta, protiv poticaja Duha, život Crkve pretvori u muzejski primjerak ili u posjed malobrojnih. To se događa kad neke kršćanske skupine pridaju pretjeranu važnost poštivanju određenih vlastitih pravila, običaja ili stilova. Na taj se način često sužava ili potiskuje evanđelje, lišavajući ga njegove fascinantne jednostavnosti i njegova okusa. (…) To… objašnjava zašto toliko puta (pokreti, skupine i zajednice) započinju s intenzivnim življenjem u Duhu, ali onda završe kao fosilizirane… ili korumpirane.«

»Neka Gospodin oslobodi Crkvu…«

Razmišljanje o novim odrazima gnosticizma i pelagijanstva Papa zaključuje nepogrješivim »sažetkom Zakona«: postoji »hijerarhija krjeposti«, na vrhu te hijerarhije su »teološke krjeposti« (vjera, nada i ljubav), a prva i najizvrsnija među njima je ljubav. »Usred guste šume zapovijedi i propisa Isus otvara procijep koji nam omogućuje razabrati dva lica, Otčevo i bratovo. (…) Jer u svakom bratu, posebno u najmanjem, krhkom, nezaštićenom i potrebitom, prisutna je sama slika Boga. Doista, s otpadcima te ranjive čovječnosti Gospodin će, na kraju vremena, oblikovati svoje posljednje umjetničko djelo«, piše papa Franjo. I zaziva: »Neka Gospodin oslobodi Crkvu od novih oblika gnosticizma i pelagijanstva koji je čine kompliciranom te je zaustavljaju na njezinu putu prema svetosti!«

Sadržajno središte pobudnice »Radujte se i kličite« jest treće poglavlje u kojem Sveti Otac »ex positivo« odgovara što bi bila svetost. U središte stavlja Isusova blaženstva, pomoću kojih je »Isus u svoj jednostavnosti objasnio što znači biti svet«. »Ona su poput kršćaninove osobne iskaznice. Tako, ako se netko od nas pita što činiti da bi se postalo dobrim kršćaninom, odgovor je jasan: treba činiti, svatko na svoj način, ono što nam Isus kaže u govoru o blaženstvima«, kaže Papa, ističući da je riječ »blažen« sinonim za »svet«.

Poziv na plivanje »protiv struje«

Sveti Otac odmah podsjeća da blaženstva, premda se čine »poetičnima«, nisu nipošto »lagana i površna«, da pozivaju na plivanje »protiv struje« te ih »možemo živjeti samo ako nas Duh Sveti prožme svom svojom snagom i oslobodi od slabosti sebičnosti, lijenosti, oholosti«. Zato Papa, prije nego što će zaći u tumačenje svakoga pojedinoga blaženstva, poziva: »Dopustimo mu (Isusu kao ‘Učitelju’) da nas pogodi svojim riječima, da nas izazove, da nas pozove na stvarnu promjenu života. Inače će svetost ostati samo na riječima.«

Papa je, slijedeći blaženstva iz Isusova govora na gori u Evanđelju po Mateju, posvetio nekoliko točaka svakomu od njih. U okvirima novinskoga prikaza moguće je iznijeti tek pokoji naglasak. Tako, govoreći o prvom blaženstvu (»Blago siromašnima duhom…«), Papa kaže da nas evanđelje po njemu »poziva spoznati istinu našega srca, da vidimo kamo polažemo sigurnost našega života«. Tu govori o bogatstvima koja »ti ništa ne jamče«, nego štoviše, »kad se srce osjeća bogatim, toliko je zadovoljno sobom da nema prostora za Božju riječ, za ljubav prema braći ni za uživanje u najvažnijim stvarima u životu«. Papa se poziva na sv. Ignacija Lojolskoga i na njegov govor o »svetoj ravnodušnosti« prema inače dopuštenim i legitimnim stvarima kao što su zdravlje, bogatstvo, čast, dug život. Po takvoj ravnodušnosti »dolazimo do lijepe unutarnje slobode«. Papa također zamjećuje da je Luka u svojem evanđelju izostavio riječ »duhom«, pozivajući »nas tako na skromno i ogoljeno življenje« te na »dijeljenje života s najpotrebitijima«. »Biti siromasi duhom, to je svetost«, zaključuje Papa tumačenje prvoga blaženstva.

»Moja je dužnost moliti kršćane«

Sličnom izjavom, »to je svetost«, Papa završava tumačenje i drugih blaženstava. Tako je svetost »znati plakati s drugima« (ne okretati glavu od neugodnih situacija); »tražiti pravednost s glađu i žeđu« (tj. tražiti pravednost toliko da se odbacuje ulazak u pobjednička kola kako bi se s moćnima podijelio kolač, što se »izražava kao traženje pravednosti za siromašne i slabe«); »gledati i djelovati s milosrđem«; »održavati srce očišćeno od svega što prlja ljubav«; »sijati oko sebe mir«; »svaki dan prihvaćati put evanđelja usprkos tomu što nam to stvara probleme«.

Tumačenje blaženstava Sveti Otac upotpunjava glasovitim 25. poglavljem Matejeva evanđelja (»Posljednji sud«), gdje se Isus poistovjećuje s posljednjima. »S obzirom na snagu tih Isusovih zahtjeva, moja je dužnost moliti kršćane da ih prime i prihvate s otvorenom iskrenošću, ‘sine glossa’, tj. bez komentara, bez apstrakcija i isprika koje bi mu (posljednjemu sudu) oduzele silinu«, poručio je Papa. Također je istaknuo da to za kršćane podrazumijeva »zdravo i trajno nezadovoljstvo« jer nije dovoljno povremeno se smilovati i pomoći jednoj osobi (Papa kao primjer stavlja »neugodni« susret s prljavim beskućnikom u kojem je vjernik pozvan prepoznati »sliku Božju« i »brata kojega je Krist otkupio«), nego krajnji cilj treba biti »obnova pravednih društvenih i gospodarskih sustava kako više ne bi moglo biti isključenosti«.

Ideologije i »štetne pogrješke«

Na kritike u određenim katoličkim krugovima i na određenim portalima naišli su upravo dijelovi na završetku trećega poglavlja u kojem Papa dodatno pojašnjava narav istinskoga traženja svetosti. No ako se pažljivo pročitaju završni odlomci trećega poglavlja, Papi je stalo do nečega što bi se moglo nazvati zdravom kršćanskom ravnotežom. On, naime, govori o ideologijama koje »sakate srce evanđelja« te u tom smislu spominje »dvije štetne pogrješke«. »S jedne je strane ona (pogrješka) kršćana koji razdvajaju te zahtjeve evanđelja od svojega osobnoga odnosa s Gospodinom, od unutarnjega jedinstva s njime, od milosti. Tako se kršćanstvo pretvara u neku vrstu nevladine organizacije, lišavajući ga blistave duhovnosti koju su živjeli i iskazivali sv. Franjo Asiški, sv. Vinko Paulski, sv. Terezija iz Kalkute i mnogi drugi. Kod tih svetaca ni molitva, ni ljubav Božja, ni čitanje evanđelja nije umanjivalo strast i djelotvornost njihova predanja bližnjemu, nego baš naprotiv«, piše Papa.

U središte Papa stavlja Isusova blaženstva, pomoću kojih je »Isus u svoj jednostavnosti objasnio što znači biti svet«. »Ona su poput kršćaninove osobne iskaznice. Tako, ako se netko od nas pita što činiti da bi se postalo dobrim kršćaninom, odgovor je jasan: treba činiti, svatko na svoj način, ono što nam Isus kaže u govoru o blaženstvima.«

»Štetna je i ideološke je naravi i pogreška«, nastavlja argumentirati Sveti Otac, »onih koji žive u nepovjerenju prema društvenomu zauzimanju drugih, smatrajući ga nečim površnim, svjetovnim, sekulariziranim, imanentističkim, komunističkim, populističkim.« Ili ga pak relativiziraju u ime nekih drugih argumenata »koje oni brane«. »Obrana nevine osobe koja se još nije rodila, primjerice, mora biti jasna, odlučna i strastvena jer je u igri dostojanstvo ljudskoga života koji je uvijek svet… No jednako je tako svet i život siromaha koji su se već rodili… (…) Ne možemo si postavljati ideal svetosti koji ignorira nepravdu u ovom svijetu, gdje neki slave naveliko trošeći te svode svoj život na konzumističke novine, a drugi samo gledaju izvana te njihov život bijedno prolazi i završava.«

Još jedno »vruće« pitanje

Tu Papa zalazi u još jedno »vruće« pitanje, ne dajući za pravo onima koji pitanje migranata smatraju »marginalnim« u odnosu na »relativizam i ograničenja sadašnjega svijeta« ili »sekundarnim u odnosu na ‘ozbiljne’ bioetičke teme«. »Da slične stvari kaže političar kojega brinu jedino njegovi uspjesi, razumljivo je, ali ne i kršćanin, kojemu dolikuje jedino da se stavi u kožu onoga brata koji riskira život da bi dao budućnost svojoj djeci«, piše Papa te, među ostalim, poseže za starozavjetnim argumentima, ali i za Pravilom sv. Benedikta, koji je tražio da se pridošlicu primi »kao Krista«, bez obzira što je to »kompliciralo« život monaškoj zajednici.

Ključno poglavlje o svetosti Papa završava razmišljanjem o nedjeljivosti bogoslužja i prakse, tj. o istinskom štovanju Boga koje podrazumijeva djelatnu ljubav prema bližnjemu te – to Papa posebno snažno naglašava – milosrđe. Ne propušta pritom posegnuti i za skolastičkom argumentacijom sv. Tome Akvinskoga: Bogu nisu potrebni štovanje i žrtve radi njega samoga (ta sam je punina), nego »radi naše pobožnosti i na korist bližnjemu«, zbog čega je »milosrđe s kojim se pomaže bijedi drugoga žrtva koju (Bog) najviše prihvaća«. Papa tu citira sv. Majku Tereziju, koja je među ostalim zapisala: »On (Bog) ovisi o nama kako bi ljubio svijet i pokazao mu koliko ga ljubi. Ako se odveć bavimo samima sobom, ne ostaje nam vremena za druge.«

»Drugačiji, zdraviji i sretniji život«

Spomenute su riječi ujedno Papi poslužile kao povod za posljednje upozorenje: »Hedonistički konzumizam može igrati protiv nas jer u opsesiji zabavom naposljetku bivamo odveć usredotočeni na same sebe, na svoja prava i na grčevito nastojanje da imamo slobodno vrijeme kako bismo uživali u životu.« Teško je pomagati drugima bez određene životne trijeznosti, što pak podrazumijeva »borbu protiv te grozničavosti koju nam nameće potrošačko društvo kako bi nam prodalo stvari te nas naposljetku pretvorilo u nezadovoljne siromahe koji žele sve imati i sve iskušati«. Slično vrijedi i za konzumiranje »površnih informacija i brze i virtualne komunikacije«, koje također odvraća pogled i vrijeme od »tijela braće koja trpe«. Evanđelje poziva na »drugačiji, zdraviji i sretniji život«, kaže Papa.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 19/2018.
Prethodni članakREAKCIJA KOJA NAŽALOST IZNENAĐUJE Problem otpadnih voda je (ne)rješiv
Sljedeći članakDUHOVSKI POUČAK Kako je kula babilonska »dahom pala«