APOSTOLSKA POBUDNICA PAPE FRANJE »GAUDETE ET EXULTATE – RADUJTE SE I KLIČITE« (3) »Kršćanski je život trajna borba«

Foto: Shutterstock

Nakon što je u apostolskoj pobudnici »Gaudete et exultate« snažno istaknuo da su svi Kristovi vjernici pozvani živjeti svetost u svakodnevnom životu, nakon što je u drugom poglavlju upozorio na posebno velike ugroze svetosti, te nakon što je predstavio istinsku svetost kao suobličavanje Kristu življenjem njegovih blaženstava (treće i središnje poglavlje) – papa Franjo u četvrtom poglavlju govori o »nekim obilježjima« ili »duhovnim izričajima« svetosti. Sam kaže da se ne želi zadržavati na već dobro poznatim i uvijek vrijedećim sredstvima svetosti kao što su »različite metode molitve, dragocjeni sakramenti euharistije i pomirenja, prikazivanje žrtava, različiti oblici pobožnosti, duhovno vodstvo…«, nego želi istaknuti, kako kaže, pet izričaja ljubavi prema Bogu i bližnjemu koje smatra posebno važnima zbog nekih opasnosti i ograničenja današnje kulture. A tu je kulturu opisao kao onu u kojoj se očituju »nervozna i nasilna anksioznost koja nas rasipa i oslabljuje; negativnost i žalost; lagodna, konzumistička i sebična bezvoljnost; individualizam i mnogi oblici lažne duhovnosti bez susreta s Bogom koje prevladavaju na sadašnjem religijskom tržištu«.

Bez poniženja nema poniznosti ni svetosti

Neki su Papini izričaji u četvrtom poglavlju privukli podosta pozornosti. Među njima nije prvo od pet obilježja »suvremene« svetosti jer je to obilježje vrlo »klasično«, no Papa ga smatra »prvim«. Riječ je o »podnošenju, strpljivosti i krotkosti«. Čitavim nizom starozavjetnih i novozavjetnih citata Papa je pojasnio da se ono zasniva na pouzdanju i sigurnosti u Božju prisutnost, na vjeri da će Bog na kraju sve izvesti na dobro, na uvjerenju da se samo dobrim može pobijediti zlo u svijetu.

»Kršćanski je život trajna borba. Traže se snaga i hrabrost da bi se odupiralo đavlovim kušnjama i da bi se naviještalo evanđelje. Ta je borba silno lijepa jer nam omogućuje slaviti svaki put kad Gospodin pobijedi u našem životu.«

Za ilustraciju neka posluži nekoliko Papinih rečenica. »Poniznost se može ukorijeniti u srcu samo preko poniženja. Bez njih nema poniznosti ni svetosti. Ako nisi kadar podnijeti i prikazati neka poniženja, nisi ponizan i nisi na putu svetosti. Svetost koju Bog daje svojoj Crkvi dolazi preko poniženja njegova Sina: to je put. (…) Ne govorim samo o nasilnim stanjima mučeništva, nego o svakodnevnim poniženjima onih koji ih podnose da bi spasili vlastitu obitelj, ili izbjegavaju lijepo o sebi govoriti te radije hvale druge umjesto da sebe veličaju, biraju manje blistave dužnosti, kadgod čak svojevoljno podnesu neku nepravdu kako bi to prikazali Gospodinu. (…) To ne znači hoditi pognute glave, malo govoriti ili bježati od društva. Ponekad, upravo zato što je slobodan od egocentričnosti, pojedinac ima hrabrosti ljubazno raspravljati, upozoravati na nepravdu ili braniti slabe pred moćnicima, premda to uzrokuje negativne posljedice za njegovu sliku. Ne kažem da je poniženje nešto ugodno, jer bi to bio mazohizam, nego da je riječ o putu nasljedovanja Isusa i rasta u jedinstvu s njim.«

I »smisao za humor« je obilježje svetosti

Govoreći o podnošenju, strpljivosti i krotkosti, Sveti se Otac u točki 115 osvrće na posebni vid toga uvjeta za svetost. »I kršćani mogu sudjelovati u mrežama verbalnoga nasilja preko interneta te na različitim područjima ili prostorima digitalne razmjene. Čak se i u katoličkim medijima mogu prijeći granice, tolerirati ozloglašavanje i kleveta te se čini da su isključeni svaka etika i svako poštovanje prema dobru glasu drugoga. Tako se ostvaruje opasni dualizam jer se na tim mrežama kažu stvari koje se ne bi tolerirale u javnom životu te se kompenziraju vlastita nezadovoljstva istresajući sa srdžbom želje za osvetom. Znakovito je da se ponekad, s navodnom željom da se štite druge zapovijedi, potpuno prelazi preko osme: ‘Ne reci lažna svjedočanstva’, te se bez milosti razara imidž druge osobe.«

Ono što je itekako zamijećeno jest činjenica da papa Franjo uz »radost« kao drugo, također klasično obilježje svetosti, koje također proizlazi iz pouzdanja u Boga, stavlja i »smisao za humor«, a kao primjer iznosi svetce Tomu Mora, Vinka Paulskoga i Filipa Nerija. Govoreći o radosti, Papa kaže: »Ne govorim o konzumističkoj i individualističkoj radosti koja je tako prisutna u nekim današnjim kulturnim iskustvima. Konzumizam, uistinu, ne čini drugo nego samo opterećuje srce. Može pružiti prigodne i prolazne užitke, ali ne i radost. Govorim o radosti koja se živi u zajedništvu, koja se dijeli, u kojoj se sudjeluje, jer nas osposobljuje te se možemo radovati dobru drugoga, jer je ‘blaženije davati nego primati’«.

Dopustiti Gospodinu da »nas udari u rebra«

»Odvažnost i revnost« treće su nezaobilazno obilježje svetosti. O »pareziji« (hrabrost, odvažnost, smionost), tradicionalnoj krjeposti Kristovih svjedoka od samih novozavjetnih vremena, Papa govori poglavito u kontekstu evangelizacije. Za njega je riječ o odvažnom napuštanju vlastitih sigurnosti, o »izlasku«, o otvorenosti Božjim iznenađenjima. »Navika nas«, piše Papa, »zavodi i kaže da nema smisla pokušavati promijeniti stvari, da ne možemo ništa učiniti u toj situaciji, da je uvijek tako bilo a ipak se išlo naprijed. Po navici se više ne suočavamo sa zlom i dopuštamo da ‘stvari idu kako idu’, ili onako kako su neki odlučili da idu. No dopustimo da nam Gospodin dođe i iznenadi nas, da nas udari u rebra, da nas oslobodi od inercije.« Kao primjer navodi svećenike, redovnike i redovnice, mnoge laike koji su se »s velikom vjernošću posvetili naviještanju i služenju«, izlažući ponekad i sam svoj život, »a svakako pod cijenu svoje komocije«. »Njihovo svjedočanstvo podsjeća nas da Crkvi nisu potrebni toliki birokrati i funkcionari, nego strastveni misionari koje izjeda revnost za priopćavanje istinskoga života. Svetci iznenađuju, neugodni su, jer nas njihov život poziva da iziđemo iz svoje mirne i umrtvljujuće prosječnosti«, piše Sveti Otac.

Od drastičnoga do svakidašnjega

Četvrto je obilježje svetosti da se ona ostvaruje »u zajednici«. »Teško je boriti se protiv vlastite požude i protiv đavolskih zasjeda i napasti te protiv sebičnoga svijeta ako smo izdvojeni. Bombardiranje koje nas zavodi toliko je da, ako smo odveć sami, lako izgubimo osjećaj za stvarnosti, unutarnju jasnoću, te podlegnemo«, piše Papa. Kao primjer navodi nekoliko svetih skupina mučenika koji su se, zajedno se moleći i međusobno se tješeći i hrabreći, pripravljali na sigurnu smrt. Kao posljednji primjer naveo je »novije svjedočanstvo trapističkih monaha u Tibhirineu«, koji su ubijeni tijekom alžirskoga građanskoga rata 1996. godine. No da Papa ne misli samo na drastične situacije pokazuje i rečenica: »Istodobno ima i mnogo svetih bračnih parova, u kojima je svatko od bračnih drugova bio oruđe posvećenja onoga drugoga.« Potom je citirao riječi koje je sv. Ivan od Križa uputio jednomu svomu učeniku: »Živiš s drugima ‘da te obrađuju i da te vježbaju u krjeposti’.«

»Ako nisi kadar podnijeti i prikazati neka poniženja, nisi ponizan i nisi na putu svetosti. Svetost koju Bog daje svojoj Crkvi dolazi preko poniženja njegova Sina: to je put. (…) Ne govorim samo o nasilnim stanjima mučeništva, nego o svakodnevnim poniženjima onih koji ih podnose da bi spasili vlastitu obitelj, ili izbjegavaju lijepo o sebi govoriti te radije hvale druge umjesto da sebe veličaju, biraju manje blistave dužnosti, kadgod čak svojevoljno podnesu neku nepravdu kako bi to prikazali Gospodinu.«

Posebno je istaknuo »dijeljenje riječi i zajedničko slavljenje euharistije« koji »nas čine više braćom te nas postupno pretvaraju u svetu i misionarsku zajednicu«. A spomenuo je i slučajeve »istinskih mističkih iskustava proživljenih u zajedništvu«: sv. Benedikta i njegove sestre sv. Skolastike i sv. Augustina i njegove majke sv. Monike. Papa prenosi posljednje iskustvo zapisano perom velikoga crkvenoga pisca.

I tu se, međutim, od nesvakidašnjega Papa odmah okreće k svakidašnjemu: »Zajednički život u obitelji, u župi, u redovničkoj zajednici ili u kojoj drugoj, sastoji se od mnogih sitnih svakodnevnih detalja.« Tu kao primjer navodi svetu Obitelj u kojoj se, upravo u mnoštvu detalja, »paradigmatski odražavala ljepota trojstvenoga zajedništva«. A slično je i s Isusovim odnosom s učenicima i s ljudima s kojima je dolazio u doticaj. »Sjetimo se da je Isus pozivao svoje učenike da budu pozorni na detalje. Detalj da nestaje vina na slavlju. Detalj da nema jedne ovce. Detalj da je udovica prinijela dva novčića. Detalj da se ima rezervnoga ulja za svjetiljke ako zaručnik okasni. Detalj da se od učenika zatraži da vide koliko kruhova imaju. Detalj spremne žeravice i riba na roštilju dok je u zoru čekao učenike«, poručio je Papa.

Euharistija – vrhunac klanjanja Apsolutnomu

Teško je u okvirima novinskoga prikaza dočarati sve lijepo – kadgod doslovno, u estetskom smislu – što papa Franjo u pobudnici kaže o »trajnoj molitvi« kao neizostavnom atributu svetosti i posvećenja. »Svetac je osoba molećega duha, koja ima potrebu komunicirati s Bogom. Netko tko ne podnosi gušiti se u zatvorenoj imanentnosti ovoga svijeta već usred svojih nastojanja i svojega darivanja žudi za Bogom, izlazi iz sebe te širi vlastite granice u promatranju Gospodina. Ne vjerujem u svetost bez molitve, makar nužno ne bila riječ o dugim trenutcima ili intenzivnim osjećajima«, piše među ostalim Papa. Iz poduljega teksta vrijedi izdvojiti i misao velikoga obraćenika bl. Charlesa de Foucaulda, koji svojim lutanjima i traženjima na neki način predstavlja paradigmu modernoga čovjeka. »Čim uzvjerovah da postoji Bog, shvatih da ne mogu drugo doli samo za nj živjeti«, citirao je Papa francuskoga blaženika. Svoje razmišljanje o osobnoj molitvi Papa završava s najvažnijom molitvom Crkve. »Susret s Isusom u Pismima vodi nas do euharistije, gdje sama Riječ doseže svoju najveću djelotvornost jer je ona stvarna prisutnost Onoga koji je živa Riječ. Jedini Apsolutni dobiva najuzvišenije klanjanje koje mu se na ovom svijetu može dati, jer se prinosi sam Krist. A kad ga primamo u pričesti, obnavljamo svoj savez s njim i omogućujemo mu da sve više ostvaruje svoje preobražavajuće djelovanje«, zaključio je Papa četvrto poglavlje pobudnice »Radujte se i kličite« o danas posebno važnim i znakovitim obilježjima svetosti.

Đavao nije samo mit, prikaz, simbol…

»Kršćanski je život trajna borba. Traže se snaga i hrabrost da bi se odupiralo đavlovim kušnjama i da bi se naviještalo evanđelje. Ta je borba silno lijepa jer nam omogućuje slaviti svaki put kad Gospodin pobijedi u našemu životu.« Tim riječima papa Franjo uvodi u posljednje poglavlje svoje pobudnice, koje nosi naslov »Borba, budnost i razlučivanje«. Najveća novina pobudnice možda su riječi u kojima Papa podsjeća na stvarnost đavla, tj. da on nije puka metafora zla, nego stvarna osobna sila.

Papa poručuje da je kršćanska borba »također trajna borba protiv đavla, koji je knez zla«. »Sam Isus slavi naše pobjede. (…) Ne ćemo dopustiti đavlovo postojanje ako tvrdokorno ustrajemo na promatranju života samo po empirijskim kriterijima i bez nadnaravne perspektive. Upravo uvjerenje da je ta zla sila među nama omogućuje nam razumjeti zašto zlo ponekad ima toliko razornu moć. Istina jest da su biblijski pisci imali ograničen pojmovni aparat da bi izrazili pojedine stvarnosti te da se u Isusovo vrijeme moglo, primjerice, epilepsiju pobrkati s đavolskim opsjednućem. Ipak nas to ne smije dovesti do toga da odveć pojednostavnimo stvarnost tvrdeći da su svi slučajevi o kojima se pripovijeda u evanđeljima bili psihičke bolesti te da u konačnici đavao ne postoji ili ne djeluje. Njegova se prisutnost nalazi na prvoj stranici Pisama, koja završavaju s Božjom pobjedom nad đavlom. (…) Ne mislimo, dakle, da je to mit, prikaz, simbol, figura ili ideja. Ta nas varka dovodi do toga da umanjimo pozornost, da se zanemarimo te bivamo izloženiji. Njemu nije potrebno da nas opsjedne. Truje nas mržnjom, žalošću, zavišću, manama. Tako, dok smanjujemo obranu, on to iskorištava kako bi uništio naš život, naše obitelji, naše zajednice, jer ‘kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre’.«

»Duhovna korupcija« i nužnost razlučivanja

Govoreći o budnosti, Papa posebno upozorava na »duhovnu korupciju«, koja je »gora od pada grješnika« te navodi starozavjetni primjer mudroga Salomona koji je postao njezinom žrtvom, dok se David, unatoč užasnomu grijehu koji je počinio, izvukao. Riječ je o »lagodnoj i samodostatnoj sljepoći u kojoj se naposljetku sve čini dopuštenim: prijevara, kleveta, sebičnost i toliki suptilni oblici samodostatnosti, jer se ‘Sotona prerušuje u anđela svjetla’«. Upadaju u oči i Papine riječi o tome da je danas razlučivanje – koje podrazumijeva sve naravne sposobnosti, pa i pomoć znanosti i stručnjaka, ali je u konačnici dar Božji – nezaobilazno, posebno za mlade ljude. »Uistinu, današnji život nudi silne mogućnosti djelovanja i rastresenosti, a svijet ih prikazuje kao da su sve vrijedne i dobre. (…) Moguće je ‘surfati’ istodobno na dva ili tri ekrana te istodobno ulaziti u interakciju s različitim virtualnim scenarijima. Bez mudrosti razlučivanja lako se možemo pretvoriti u lutke predane na milost i nemilost trenutačnih tendencija«, piše Papa. I upozorava: »Oprez, budnost – ta ne radi se o nečem više ili manje sporednom, nego o samom smislu života.«

Pobudnicu o svetosti za sve papa Franjo završava kratkim razmišljanjem o najsvetijoj od svih ljudi, o prvoj i najboljoj Isusovoj učenici koja je »kao nitko drugi živjela Isusova blaženstva«, Majci Božjoj. Posljednjim se riječima Sveti Otac vraća na početak, na onu prvotnu svrhu pobudnice: »Nadam se da će ove stranice biti korisne kako bi se čitava Crkva posvetila promicanju želje za svetošću. Molimo da Duh Sveti udahne u nas živu želju da budemo sveti na veću Božju slavu te da se uzajamno na to potičemo. Tako ćemo dijeliti sreću koju nam svijet ne će moći oduzeti.«

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 20/2018.
Prethodni članakHAVAJSKA MISIJA Zabrana kozmetike za sunčanje
Sljedeći članakISUSU JE DANA »SVA VLAST NA NEBU I NA ZEMLJI« Baštinici Božji po Duhu Svetom