Svoju prvu svetkovinu Uznesenja Marijina u Međugorju ove godine slavi novi posebni apostolski vizitator za župu Međugorje talijanski nadbiskup Aldo Cavalli. Novi je vizitator na tom mjestu naslijedio pokojnoga poljskoga nadbiskupa Henryka Hosera. Mons. Cavalli spremno je prihvatio poziv na intervju u Glasu Koncila te je, jednostavnim riječima koje otkrivaju veliko životno iskustvo i veliku mudrost, s čitateljima podijelio svoja razmišljanja o Blaženoj Djevici Mariji, međugorskom fenomenu, o njegovu značenju i pastoralnim izazovima. Intervju je vođen u jeku ovogodišnjega »Mladifesta« u četvrtak 4. kolovoza. Budući da se nakon toga dogodila tragična prometna nesreća na autocesti A4 u kojoj je na putu za Međugorje stradalo 12 poljskih hodočasnika, Glas Koncila je naknadno zamolio nadbiskupa Cavallija da se osvrne i na taj događaj.
Što su u evanđeljima osobe bliže Isusu, to imaju veću važnost za našu vjeru. Djevica Marija mu je najbliža jer ga je nosila u svojem tijelu, jer ga je rodila, dojila, podizala, a potom nasljedovala do posljednjega trenutka, pod križem. To je razlog što je za Crkvu štovanje Blažene Djevice Marije postalo vrlo važnim, do te mjere da je definirala dogme, ključne točke vjere, upravo o Blaženoj Djevici Mariji. No u tim se dogmama, kao i u njezinu štovanju, Marija uvijek promatra u njezinu odnosu s Isusom.
Sada kad je Marija s Kristom u zajedništvu Presvetoga Trojstva, više nema potrebe da podiže Isusa, no njezino se poslanje bitno ne mijenja: ona sada podiže nas koji smo po čovještvu povezani s Kristom i koji smo još na putu prema našoj konačnoj domovini. Kako nam to ona pomaže? Tako što za nas moli. Sva pobožnost Crkve, primjerice litanije, nose istu temeljnu poruku: ne čini Marija čuda, nego, kao što kažu litanije, ona »moli za nas, moli za nas, moli za nas…«.
Pada mi na pamet Evanđelje po Ivanu, gdje se Marija spominje samo dvaput, na završetku gdje u apsolutnoj vjernosti stoji pod križem i na početku evanđelja, u Kani Galilejskoj gdje evanđelist svjedoči o njezinu prvom zagovoru. Želeći pomoći domaćinu svadbe u njegovoj nevolji, progovara svima nama za sva vremena: »Što god vam rekne, učinite!« Što je učinila u Kani, to čini i sada u nebeskoj slavi: moli Krista za pomoć u svim našim osobnim i kolektivnim nevoljama te nas privodi Kristovu putu.
Poštenoj, autentičnoj osobi, onoj koja čini ono što govori, svi se divimo. Divljenje je u biti estetski osjećaj. Netko tko raste u svojem poslu, u svojoj službi – raste ne radi ohole samodopadnosti, nego da bolje služi – te postane voditeljem, ostali zaposlenici će mu se diviti i poštovati ga. Riječ je o nečem lijepom, ne samo u fizičkom smislu, nego u višem, duhovnom smislu. S druge strane, ako je netko najbolji, najbogatiji, najmoćniji na svijetu, drugi će mu služiti, bojat će ga se, ulagivati mu se – ali ako je zao, ohol, nikada mu se ne će diviti.
Eto, tu je tajna divljenja Marijinoj ljepoti, koja dolazi do izražaja već u početku dok se ona u čistoći i iskrenosti srca priprema za brak s Josipom. U njoj ljudi jednostavno vide onu izvornu ljepotu koju je Bog podario ljudskomu biću i nadu da joj usprkos svim protivštinama i ružnoćama ovoga svijeta mogu prispjeti. U tom je pogledu za nas važno da se uvijek trudimo rasti, biti sve bolji, surađujući s Božjom milošću i s darovima koje nam je Bog dao.
Katolici u svim narodima izražavaju uvjerenje da im Marija pripada. Marija je u stvarnosti bila i za svu vječnost ostaje Izraelka, stanovnica Palestine, dakle pomalo tamnoputa, tamnih očiju i crne kose. No za Afrikance je ona crna, poput njih. Marija je kao Majka primila njih, oni su primili nju. U Latinskoj je Americi ona američka domorotkinja. Opet jedna od njih. U Aziji je tipična istočnjakinja, kao što je u mojoj domovini lijepa lombardska djevojka. Uzdignućem na nebo ona uistinu postaje Majkom svih nas, a mi je primamo kao svoju Majku te postaje jednom od nas. To vrijedi za sve zemlje i sve kulture. Po tijelu je, dakle, Marija Izraelka, no kao Majka Spasitelja svijeta pripada svima nama.
Gledajte, ja sam tu kao biskup. Tko me je poslao? Papa, kao svojega predstavnika ovdje, s jurisdikcijom nad župom Međugorje. Više nije mogao napraviti. Prije tri godine tu su bili Papin vikar za Rimsku biskupiju kardinal Angelo De Donatis i predsjednik tadašnjega Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije nadbiskup Rino Fisichella. Mislim da Papa nije mogao biti jasniji. Još, istina, Međugorje nije svetište u punom crkvenopravnom smislu te riječi, ali je de facto sveto mjesto. Rekao bih da se ovdje može susresti posebna milost. Mi ovdje ne činimo ništa što se ne bi činilo po župama. Baš ništa. Krunica, misa, klanjanje, čašćenje križa, ispovijedi, idemo na dva brda od kojih je sve počelo kao što je običaj i u drugim svetištima. No ovo mjesto odiše nečim nadnaravnim. Zašto? Zato što ga je Bog izabrao. Kao nekoć nepoznati i zabačeni Nazaret.
Kao što je poznato, pitanjem se od 2010. do 2014. godine bavila posebna komisija koja je svoje zaključke proslijedila Kongregaciji za nauk vjere. Riječ je o teološkom pitanju. Moja je pak zadaća pastoralne naravi. No jedno je sigurno: ovaj je duhovni pokret započeo prije 41 godinu na onom brježuljku koji se ni po čemu ne razlikuje od mnogih drugih brežuljaka ovdje ili od brežuljaka u mojem rodnom zavičaju. Tu je taj pokret započeo i nastavlja živjeti na nevjerojatan način. Jasno, što se tiče ukazanja, potrebno je ozbiljno ispitivanje kako bi Crkva došla do suda o »mariofaniji«, Marijinu ukazanju.
U ponedjeljak navečer župnik kaže: »Sutra ujutro u 6 krunica na Podbrdu!« Došle su tisuće mladih. Sada vani tisuće sudjeluju u molitvi. Pod žarkim suncem. Vrlo pozorni. Isto je tako bilo sinoć, isto će biti večeras od pet nadalje, i sutra prije podne… Tisuće mladih u molitvi, dan za danom! Nikada nešto slično nisam vidio. Tko ih je natjerao da dođu. Nitko! Ovdje je sve otvoreno: tko želi, dođe; tko ne želi, ne mora. Zašto su onda došli iz gotovo sedamdeset zemalja svijeta? Tko ih okuplja? Uvjeren sam da to čini Marija, njezina nevjerojatna prisutnost koja ih upućuje na Isusa, i poručuje im: »Čini što ti Isus kaže!« I mladi to razumiju. Možda to ne znaju uvijek izraziti riječima, ali razumiju bit.
A tu bih bit mogao opisati uz pomoć sinoćnjega događaja, meditacije sa svijećama pred križem. Prvu smo svijeću, kao na vazmenom bdjenju, zapalili na vazmenoj svijeći koja predstavlja Krista, Svjetlo svijeta; a onda je svatko davao onomu do sebe da zapali svoju svijeću, sve dok svih 25 ili 30 tisuća mladih nisu imali zapaljene svijeće. Dobivaš Svjetlo – daješ Svjetlo. To je u biti činila i čini Marija: primila je Svjetlo i prenosi Svjetlo. U tome je sva njezina veličina. Osjećaju to i mladi i stariji koji ovamo dolaze.
Uistinu je to velik znak. Uzmimo samo zajednicu »Cenacolo«. Ti su mladići i djevojke bili uništeni drogom, uništene osobnosti, bačeni na ulicu, za mnoge se može reći da su gotovo svi od njih digli ruke. Kad dođete u njihove prostore, kao da ste došli u hotel s pet zvjezdica. Sve lijepo, u fino izrađenu kamenu, u drvu, kapelica u mramoru u različitim bojama – bolje nego u Vatikanu. Sve su to oni sami napravili. Koliko talenta koji sada ti mladići i djevojke mogu izraziti! I rado to čine. Istina, potrebno je sedam ili osam godina da se oporave, isključivo kroz rad i molitvu. Eto što se mijenja. Beznađe se pretvara u nadu, nevjerojatnu nadu.
Ono što ovdje činimo, ili što bismo trebali činiti, opisao bih kao surađivanje s milošću koja jest na ovom mjestu. Kako se surađuje s milošću? Upotrijebit ću riječ iz svjetovnoga područja: kvalitetom. Radimo sve što drugi čine: misa, ispovijed, klanjanje… ništa drugačije i ništa posebno, no nastojimo to činiti što istinitije, u skladu s otajstvima koja slavimo. Istaknut ću, primjerice, poštovanje trenutaka koji zahtijevaju šutnju. Ili ispovijed. Mnogi svećenici ovdje uistinu dobro ispovijedaju u smislu da ne samo da daju odrješenje grijeha, nego ljubazno primaju ljude, slušaju, daju perspektivu života.
Gospodin Isus činio je dobro, naviještao dobro, umro je dosljedan dobru koje je činio i naviještao, služeći drugima. Istinski čovjek mira jest onaj koji raste u svojim darovima, raste ne da bi hranio svoju oholost, nego da bi bolje služio. Isusovo »Učite od mene« od presudne je važnosti da bismo imali mir. Pozvani smo, dakle, izvući ono najbolje iz sebe da bismo služili drugima oko sebe. Tu počinje mir. To je, kao što sam rekao, činila Marija, a to čini i kao Uznesena: služi nam, u otajstvenom zajedništvu svetih kojega smo dio. Što je više nasljedujemo kao Isusovu učenicu, i što se više pouzdajemo u njezino služenje, u njezino zagovaranje pred Bogom, to ćemo biti bliži miru, i mi i svijet oko nas.
Da, mnoge. U početku se čini da su hodočasnici kao i svi ostali, a potom im se u očima otkrije duboka tuga. Često dođu majke s djecom, očevi su na ratištima. Zajedno molimo za njihove najbliže, očeve, braću, za njihovu domovinu, da zadobije dar mira. I još se nešto tada nazre u njihovim očima: nada, velika nada.
Iskreno, nikada ne pitam tko je tko. A nije ni važno, svi su dobrodošli, sa svima molimo, svima dajemo blagoslov. U konačnici, i pravoslavni štuju Mariju pa svojim dolaskom ovamo ne izlaze iz okvira svoje tradicije. Ni sami ukrajinski hodočasnici ne govore o konfesiji kojoj pripadaju. No rado i s ponosom ističu da su Ukrajinci.
Istina, pokazuje to rat, ali ne samo rat. Dvije su temeljne odrednice sekularizirane kulture, njezina sekularnost, tj. horizont lišen potrebe za Bogom, uvjerenje da se bez Boga može graditi ljudska zajednica, te tehnika kao sredstvo ovladavanja svijetom. Toj kulturi pripada oko milijardu ljudi. No u svijetu živi osam milijarda ljudi. Kad, dakle, govorimo o sekulariziranoj kulturi, govorimo o našoj kulturi. Crkva i evanđelje žive i u drugim kulturama, možemo reći u svakoj kulturi. Evanđelje nije kultura. Ono je Božja objava i ono je, s ljudske strane gledano, vjera u Isusa Krista kao put zajedništva s Bogom i ljudima.
Istina, u vrlo kratkom vremenu, za tri ili četiri naraštaja, kod nas je došlo do snažne promjene kulture. Danas uistinu mnogi kažu da mogu živjeti bez Boga. To je dovelo do dubinske promjene. Nekada su nam svima bile zajedničke temeljne referentne točke: dolazimo od Boga i od prirode. Stoga su neke vrjednote bile nedodirljive, primjerice život kao nešto što pripada svima i sve obvezuje, i to apsolutno. Također brak, činjenica da nas se pola rađa kao muškarci, a pola kao žene – sve je to bilo neupitno.
Što je učinila sekularizacija? Ona kaže da ne postoje objektivne temeljne referentne točke, nego smo mi ti koji određujemo koje će to točke biti. Nema potrebe za Bogom, a dosljedno tomu ni za objektivnim naravnim zakonima. Kako se u našoj kulturi utvrđuju te nove referentne točke? Zakonima, parlamentarnim većinama, sudovima… No što ako taj sustav pogriješi? Tko plaća? Što ako netko donese zakon koji kaže: ovaj narod nije vrijedan da bi živio? Pa se pripadnike toga naroda ubija. Govorim o nečemu što sam svojim očima vidio tijekom godina svoje službe.
Sekularizirani svijet poručuje: Imaš posao, imaš stan, imaš automobil, što ti još treba? Žene si promijenio tri ili četiri pa nemaš nijedne. Sam si! A što kad nešto krene po zlu? Sam si! U takvu svijetu samih dolazi do apsolutnoga sekularizma. Ljudska instanca određuje tko se smije roditi: do tri mjeseca, do šest mjeseci, do osam mjeseci ti si – ništa. I kad se nauživaš života pa kloneš, također si – ništa. Vrijeme je da odeš. Zapravo u toj sekulariziranoj kulturi ima nešto žalosno, nešto zbog čega se teško odlučiti na svijet donositi djecu. A time se nameće demografsko pitanje kao pitanje njezina opstanka. Potom tehnika koja navodno omogućuje sve, a zapravo sve kontrolira.
Naravno da se u svjetlu svega što smo do sada rekli, poučeni vjerom, ne možemo miriti s takvom kulturom. No s druge strane, upravo zato što vjerujemo u uskrsnuće tijela, u radikalnu obnovu ovoga svijeta, ne možemo zanijekati dobro koje je taj sekularizirani svijet donio. Kao nuncij živio sam u Nizozemskoj, vrlo sekulariziranoj i tehnikom premreženoj zemlji. Svi plaćaju poreze, gotovo nitko ne krade, zemlja je predivno uređena, službe funkcioniraju, o prirodi se brine. Ne možemo ni u toj kulturi sve odbaciti jer se u njoj u mnogočemu ostvaruje opće dobro o kojem govori socijalni nauk Crkve.
Rekao bih da joj moramo ponovno vratiti dah evanđelja da je produhovimo te time ponovno humaniziramo njezine problematične elemente.
Ne tako da samo poučavamo, još manje da s visoka dociramo, a nipošto tako da osuđujemo. I iz osobnoga iskustva u Nizozemskoj mogu reći da je ući u tu kulturu zapravo jednostavno, a opet teško. Potrebno je ući među te ljude, tamo gdje jesu, razgovarati s njima, biti s njima. Mogu posvjedočiti da su me ljudi uvijek, ali baš uvijek, nakon nekoga vremena poznanstva, pitali o Bogu, o Crkvi, o Papi. Poznato mi je iskustvo svećenika koji je za vrijeme najžešće koronakrize tražio od biskupa da uđe u bolnicu. To je u Nizozemskoj moguće, samo je morao poštovati sve procedure, odijevati zaštitno odijelo… Njegova je prisutnost bila diskretna, poštovao je što su mu rekli. Nakon nekoga vremena, vrlo brzo, svi liječnici, sestre, postali su mu prijatelji. Sva su mu vrata bila otvorena. Eto kako se ulazi u tu kulturu. Može se činiti da ovo što govorim nema izravne veze s Marijom. No nije tako. Kad kažemo da je Marija Majka nove evangelizacije, ili Zaštitnica sinodskoga puta na kojem Crkva razmišlja o sebi i svojoj prisutnosti u svijetu, to nipošto ne smije biti puka floskula, nego jedan od temeljnih poučaka. Ona je uvijek prisutna, diskretno, u vjernosti. U evanđeljima se za nju čuje tek na početku, potom sporadično. No u ključnom trenutku ona je tu, pod križem. Potom sa zajednicom prve Crkve. No uvijek je tu, poput kvasca u tijestu. Takve oblike mora poprimati naša prisutnost među ljudima.
U protekle dvije godine sve je stalo zbog ograničenja koja su gotovo sve zemlje uvele na putovanja. Od veljače ili ožujka sve se ponovno pokrenulo. Računamo da tjedno ovdje prođe od pet do osam tisuća ljudi. Ovaj »Mladifest« definitivna je potvrda velikoga povratka hodočasnika. Nadamo se da će se taj trend održati. Jasno, ne znamo što nam nosi budućnost, no nadamo se najboljemu. Što se tiče epidemije, ovdje se sva velika okupljanja održavaju na otvorenom, što smatramo najboljom zaštitom.
Ovaj je kraj, kao uostalom i moj zavičaj u Italiji nakon Drugoga svjetskoga rata, bio vrlo siromašan. Kako su počeli dolaziti hodočasnici i kako je njihov broj rastao, tako je domaće stanovništvo postupno razvijalo sve veće i sve bolje smještajne i druge kapacitete potrebne za prijam hodočasnika. Naravno da je to dobro jer hodočasnici moraju negdje biti primljeni. Još je velika većina smještajnih kapaciteta u rukama domaćih obitelji. Sve to omogućuje u europskim razmjerima jeftine usluge koje su potrebne hodočasnicima. Koliko sam uspio steći uvid u ovih šest mjeseci koliko sam ovdje, stvorena je vrlo dobra i pozitivna ravnoteža između svetišta i ostalih sadržaja koji se nude. Svetište je potpuno otvoreno, no nikada nije došlo do bilo kakva neželjena ispada. Mislim da se to u prvom redu ima zahvaliti domaćemu stanovništvu koje, uostalom, gotovo u cijelosti dođe na nedjeljnu misu, a mnogi od njih, prije posla, u 5 ujutro, svakodnevno sudjeluju u ovdašnjim pobožnostima. Ono što se ovdje događa doživljavaju kao svoje i nastoje to očuvati najbolje što mogu.
Dio ravnoteže o kojoj govorimo jest i ovdašnja zajednica franjevaca koja podnosi najveći teret onoga što sam nazvao kvalitetnom suradnjom s milošću koja je ovdje prisutna, potpomognuta brojnim vrlo angažiranim i vrlo kvalificiranim laicima. Posebno bih istaknuo sakrament ispovijedi, koji se ovdje slavi na različitim jezicima, za što je ovdašnja zajednica svećenika vrlo kvalificirana. Kad je potrebno, dobivamo pomoć i izvana pa se broj ispovjednika s petnaestak brzo poveća za desetak novih svećenika. Jasno, uključe se i svećenici koji dođu s hodočasnicima. Sve u svemu, mislim da i na pastoralnom polju imamo dobar ekvilibrij, jasno uz trajna nastojanja oko poboljšanja.