Mala Terezija svojim životom svjedoči da čovjek ne mora izmišljati nekakve velike i stroge pokore da bi rastao u svetosti odnosno u prijateljstvu s Bogom, nego je dovoljno znati sve prihvatiti iz ruke Božje: prihvatiti teret svakodnevice, ne mrmljati kad stvari ne idu po planu, odreći se svoje samovolje, dati prednost drugomu i slično. Tko zna umirati sebi i sve prihvaćati sa zahvalnošću bez mrmljanja i opiranja, sigurno će napredovati na putu zajedništva s Bogom.
Čovjek bilo kojega staleža i profesije u svojoj svakodnevici susreće se s raznim situacijama kojima se može okoristiti u svom rastu u ljudskosti, a to znači i duhovnosti. Tko god nastoji svoj posao obavljati savjesno i odgovorno, već provodi neki oblik askeze koja se sastoji u trudu i naporu da pošteno zarađuje svoj kruh. Nekomu tko radi u uredu, na šalteru – ili bilo koji drugi oblik posla u doticaju s ljudima – dnevna askeza može se sastojati u nastojanju da bude usredotočen na ono što radi i na ljude oko sebe; da bude pažljiv i ljubazan u ophođenju s drugima, da zna čuti drugoga, da nastoji uvijek biti fin i odmjeren u govoru, da se ne dopusti zaraziti grubošću drugih. Sve to zahtijeva nemali napor. No ako je čovjek u tom naporu motiviran ljubavlju Božjom, ako to čini poradi Boga, taj ga trud posvećuje. U tom smislu sv. Ivan od Križa kaže da »više vrijedi obuzdavati svoj jezik i svoju narav negoli postiti o kruhu i vodi«.
Nadalje, jedan od oblika askeze danas bi mogao biti imati vremena za drugoga. U današnjem užurbanom svijetu, u kojem je »vrijeme novac«, ljudi sve manje nalaze vremena jedni za druge. Mnoge obitelji također trpe od te užurbanosti i pomanjkanja vremena. Pokloniti svoje vrijeme drugomu, pogotovo nekomu tko je u potrebi, trebalo bi po sebi biti nešto sasvim normalno, spontan čin ljubavi, djelo milosrđa. Pa ipak ponekad se za to traži pravi napor. Osobito je važno da u obitelji članovi imaju vremena jedni za druge. Roditelji bi trebali znati s vremena na vrijeme isključiti televiziju da bi se s djecom igrali, razgovarali, ali i zajednički molili. Dok televizije, a osobito internet i pametni telefoni, nisu ušli u domove, više je bilo razgovora i lakše je bilo provoditi zajedničku obiteljsku molitvu. Danas, čini se, samo hrabri i odlučni roditelji uspijevaju obdržavati barem neki oblik zajedničke obiteljske molitve, koja je uz nedjeljnu misu sigurno ponajbolji način odgoja djece u vjeri, i uvjet da bi se u obitelji mogla razvijati klima ljubavi i međusobnoga razumijevanja i uvažavanja, finoće u ophođenju, požrtvovnosti.
