Ponekad se hrvatskim vjernicima može činiti da žive u usporednoj stvarnosti, a tako je bilo i na proslavi svetkovine Majke Božje od Kamenitih Vrata, zaštitnice glavnoga hrvatskoga grada. Neke bi mogla zabrinuti stvarnost koju čini rast intenziteta ignoriranja, pa i miniranja vjerskoga života u hrvatskom javnom prostoru. Naime, proslava se dogodila u ozračju u kojem nitko od najužega vodstva grada slavljenika zapravo nije ni izravno podupro ni osobno sudjelovao u vjerničkoj proslavi (bio je ondje tek izaslanik) kao što to nakon demokratskih promjena redovito čine osobno predstavnici lokalnih vlasti u drugim hrvatskim sredinama koji time iskazuju poštovanje prema vjerničkoj većini. Kao da se osjeća njihov svojevrstan strah da bi potporom i osobnim sudjelovanjem u toj vjernicima važnoj molitvenoj svečanosti razvodnili svoja ideološka nastojanja kojima, počevši od djece vrtićkoga i školskoga uzrasta i njihovih odgojitelja i učitelja preko kulturnih programa pa sve do zadiranja u obiteljski život, ubrzano pokušavaju promijeniti identitet grada. Nije li s istim motivima najveće okupljanje hrvatskih vjernika toga dana naišlo i na stidljivo izvještavanje većine medijskih kuća?
Druga je stvarnost, međutim, daleko važnija, i trajnija. Baš unatoč navedenim nastojanjima hrvatski je vjernički narod svojim dolaskom pred prvostolnicu i molitvom Majci Božjoj pokazao da u prolaznosti života umije prepoznati istinsku snagu na koju se može osloniti, sada i u budućnosti.
Lazarus You Heung-sik, azijski nadbiskup i uskoro kardinal, koji je predvodio slavlje ovogodišnje svetkovine, podsjetio je hrvatske vjernike da se ne prestaju napajati na izvoru snage na koju ne utječu ni razlike u boji kože, jeziku i kulturi uopće. Ta se snaga za hrvatski narod neprijeporno krije u utjecanju Majci Božjoj i njezinoj zaštiti. Dovoljno je poći od njegova osobnoga primjera. Nije li znakovito da je svetkovina Majke Božje razlogom njegova dolaska u Hrvatsku i da je baš u Hrvatskoj, i baš na povratku iz Nacionalnoga svetište Majke Božje Bistričke, doznao da ga je papa Franjo odlučio uvrstiti u kardinalski zbor, što je, opet ne slučajno, Sveti Otac objavio nakon marijanske molitve »Kraljice neba«? I propovijed južnokorejskoga nadbiskupa obilovala je argumentima da je blagotvorno utjecati se Majci Božjoj, a homiliju su hrvatski vjernici mogli razumjeti čak i kad je govorio o svojoj rodnoj Južnoj Koreji. Spomenuo je, među ostalim, žrtvu korejskih kršćanskih mučenika iz 19. stoljeća koja je nakon dugih desetljeća, 1999., izrasla u jedno od danas najvelebnijih marijanskih azijskih svetišta, ono u Namyangu. Nisu li se, evo samo jedne usporedbe, i hrvatski branitelji u Domovinskom ratu utjecali Majci Božjoj i pobijedili 5. kolovoza, na njezin blagdan, i time opravdali da je Majka Božja istinska Kraljica Hrvata?
Sadašnji naraštaj vjernika u Hrvatskoj, suočen ne samo s izazovima ratnih zbivanja u Ukrajini i njihovim posljedicama, nego i s novim ideološkim kolonizacijama, svjedoči da se promjene nagore događaju užurbano. Ima međutim lijeka, jer kako je rekao budući kardinal, postoji i dobra žurba. »Marija nas podsjeća da ljubav ne čeka, jer je uvijek u žurbi, kako bi krenula i pobrinula se za druge, učinila dobro, preobrazila zbilju u kojoj živimo; u žurbi, da bi bili srušeni zidovi sebičnosti i zla.« Ta vjera, prisnažio je, »preoblikuje naše gradove, našu zemlju i našu Europu, da bi bile mjesto bratskoga zajedništva, dijaloga i mira«. Upravo je takva žurba potrebna Hrvatskoj, a sudeći po brojnosti okupljenih na proslavi zagrebačke svete zaštitnice, utješno je da je više onih koji su spremni tako se žuriti nego drugih trkača.
