BENEDIKTINAC O. BRUNO REYNDERS – »PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA« Organizirao je spašavanje 400-tinjak Židova

o. Bruno Reynders sa židovskom djecom

U benediktinskoj opatiji sv. Anselma na brdu Aventinu u Rimu, sjedištu opata primasa Benediktinske konfederacije, g. 1925., dakle prije 95 godina, nakon završenoga tamošnjega Instituta za više studije vječne je zavjete u benediktinskom redu položio Belgijanac Henri Reynders, redovničkoga imena o. Bruno. Obvezao se na monaški život u glasovitoj benediktinskoj opatiji Mont-César (danas poznatoj kao opatija Keizersberg), smještenoj sjeverno od Leuvena u Belgiji. Unatoč skromnomu, savjesnomu, intelektualno i humanitarno angažiranomu životu, široj je europskoj javnosti postao poznat g. 1964. kada ga je država Izrael proglasila »pravednikom među narodima« zbog nesebična i za vlastiti život pogibeljna spašavanja Židova tijekom nacističkih progona. Bio je pozvan i u Jeruzalem kako bi nazočio sadnji drveta u njegovu čast u Yad Vashemu (Aleji pravednika).

»Šok, pobuna i mučnina« zbog antisemitizma

Rođen je 24. listopada 1903. u Bruxellesu kao peto od osmero djece u duboko pobožnoj i materijalno dobrostojećoj katoličkoj obitelji. Završivši klasični grčki i latinski studij u katoličkoj školi u rodnom gradu, u dobi od sedamnaest godina otišao je u benediktinsku opatiju Mont-César, gdje je primljen kao postulant. Nakon završene postulature i novicijata g. 1922. dobio je redovničko ime te je otišao na studij teologije i filozofije na Katoličko sveučilište u Leuvenu i kasnije u Rimu. Za svećenika je zaređen g. 1928. u Leuvenu, gdje mu je dodijeljen i doktorat te je počeo držati predavanja za prilično brojnu samostansku zajednicu. Objavljivao je članke u publikacijama posvećenim antičkoj ranokršćanskoj i srednjovjekovnoj teologiji. Jedno je vrijeme čak bio učitelj mladoga sina vojvode de Guisea, pretendenta na francusku krunu, ali se ubrzo vratio predavanjima u svoj matični samostan. O njima se pročulo i izvan samostanskih zidina te su ga uskoro pozivale katoličke ustanove da održi predavanja ne samo po Belgiji, nego i izvan njezinih granica. Tako se tijekom posjeta njemačkoj katoličkoj mladeži susreo s brutalnim nacističkim antisemitizmom, koji je, kako će to zapisati, izazvao u njemu »šok, pobunu i mučninu«.

Bijeg oborenih britanskih pilota

Nakon invazije Njemačke i SSSR-a, skupa s malenim slovačkim vojnim kontingentom, na Poljsku početkom rujna 1939., koja je pokrenula Drugi svjetski rat, Belgija se mobilizirala i, među ostalima, o. Bruno je bio dodijeljen za kapelana 41. topničke pukovnije.

Izgradio je svojevrsnu podzemnu mrežu brojnih suradnika, pojedinaca i skupina, u skrivanju Židova, posebice u pronalaženju ustanova, najčešće samostana i katoličkih internata, i obitelji koje su bile spremne udomiti židovsku djecu. Akcija nije bila nimalo lagana jer je trebalo priskrbiti lažne identifikacijske podatke i iskaznice, financijsku pomoć materijalno slabostojećim udomiteljima, ali i organizirati preseljenja ako su pojedine situacije postale »sumnjive«.

Već u svibnju sljedeće godine njemačke su trupe s lakoćom pregazile Belgiju, a njemu je tijekom ratnih operacija ozlijeđena noga te je sljedećih šest mjeseci proveo u njemačkom logoru za ratne zarobljenike u Wolfsburgu i logoru za zarobljene časnike »Oflag VI-B«, udaljenom kilometar jugozapadno od sela Dössela na sjeverozapadu Njemačke. Unatoč ozljedi, revno je pružao vjersku i moralnu podršku svim zatočenicima. Nakon što je pušten iz logora vratio se u okupiranu Belgiju i svoju opatiju Mont-César, u kojoj je nastavio s nastavničkim aktivnostima. Ubrzo je uspostavio kontakt s pripadnicima ilegalnoga belgijskoga otpora, s kojima je organizirao bijeg britanskih pilota čiji su zrakoplovi bili oboreni nad belgijskim teritorijem.

Civilno odijelo i »beretka«

Kada su nacističke vlasti g. 1942. počele uhićivati Židove u Belgiji radi deportacije u koncentracijske logore smrti, o. Bruno je po naredbi svoga poglavara otišao za kapelana u domu za slijepe u zaseok Hodbomont valonske općine Theux, u pokrajini Liege. Ubrzo mu je postalo jasno da dom služi kao skrovište za brojne Židove, i odrasle i djecu, koje je tamo dovodila skupina angažiranih katoličkih vjernika, protivnika nacističke politike, pod vodstvom odvjetnika Alberta van den Berga, kojemu je o. Bruno postao blizak suradnik. Kada je postalo nesigurno i dalje tamo skrivati Židove, dom je zatvoren, a njegovi su stanovnici prebačeni na nekoliko drugih mjesta. O. Bruno se vratio u svoju opatiju, gdje se u samostanskom miru i ozračju, podalje od očiju javnosti, posvetio isključivo pronalaženju utočišta za Židove. U tome je naišao na podršku ne samo redovničke subraće, nego i viših predstavnika belgijske crkvene hijerarhije, pa čak i nekoliko članova obitelji, uključujući njegova mladoga nećaka Michela Reyndersa, koji je kasnije dobio titulu belgijskoga viteza. Izgradio je svojevrsnu podzemnu mrežu brojnih suradnika, pojedinaca i skupina, u skrivanju Židova, posebice u pronalaženju ustanova, najčešće samostana i katoličkih internata, i obitelji koje su bile spremne udomiti židovsku djecu. Akcija nije bila nimalo lagana jer je trebalo priskrbiti lažne identifikacijske podatke i iskaznice, financijsku pomoć materijalno slabostojećim udomiteljima, ali i organizirati preseljenja ako su pojedine situacije postale »sumnjive«. O. Bruno je osobno posjećivao svu tu djecu, bio veza s njihovim roditeljima i bodrio ih da ustraju. Zbog velikoga broja različitih osoba uključenih u akciju, od kojih neki nisu bili vični konspirativnosti, njemački je Gestapo doznao za djelatnost o. Brune. Iznenadno su sredinom 1944. njegovi vojnici upali u opatiju Mont-César, ali, srećom, on je bio odsutan. Čuvši za taj događaj, o. Bruno se skrio zamijenivši redovnički habit za civilno odijelo s obveznom kapom »beretkom« kako bi prikrio tonzuru (ili podstrig – običaj brijanja kose na tjemenu kao znak predanja Bogu, koji je uveden za svećeničke redove oko 400. godine, a ukinut 1972.). Opasnu je humanitarnu misiju nastavio sve do završetka rata, tj. oslobađanja Belgije u rujnu g. 1944. i kasnije pomažući u ponovnom spajanju djece s roditeljima ili drugim članovima uže obitelji.

Gradski trg imenovan po o. Bruni

Završetkom rata nakratko se vratio u Mont-César, ali je zbog potreba pastoralno i obrazovno djelovao i u drugim mjestima u Belgiji te u Francuskoj i Rimu. Nastavio je i proučavati teološku misao i ostavštinu sv. Ireneja Lionskoga, biskupa i crkvenoga otca iz 2. st., pisca prvoga prikaza pologa kršćanskoga nauka, utemeljitelja kršćanske teologije ili »otca katoličke dogmatike«, kako ga neki nazivaju, te je o njemu g. 1954. objavio leksikon. Još kao mladoga svećenika silno ga je privlačio ekumenski i liturgijski duh opatije Chevetogne, svojevrsni prethodnik Drugoga vatikanskoga koncila, koji je promovirao tamošnji opat o. Lambert Beauduin. O. Bruno u više je navrata molio da mu se dopusti odlazak iz zajednice Mont-César kako bi se pridružio redovnicima na Chevetogneu, ali kako to nije u duhu bendiktinkoga reda, zamolbe su mu odbijane. Ta je njegova želja ipak ispunjena g. 1968. Njegova posljednja pastoralna zadaća bila je u gradu Ottigniesu blizu Louvaina, gdje je služio ostarjelima, bolesnima i osobama s invaliditetom. Obolio je od Parkinsonove bolesti, zbog čega se g. 1975. povukao u dom za starije, a šest godina kasnije zadobio je teški prijelom kosti i nije preživio operaciju. Pokopan je u njemu tako dragoj opatiji Chevetogne 26. listopada 1981., a deset godina nakon njegove smrti jedan je trg u Ottigniesu imenovan njemu u čast.

IZVORGlas Koncila br. 38/2020.
Prethodni članakNOVI IZAZOV NAKON 6000 GODINA Pismeni ljudi poražavaju prolaznost
Sljedeći članakDRUŠTVO S VJERONAUKOM IDE NAPRIJED »Referendumom« osnažen vjeronauk