»BENEDIKTINSKA OPCIJA« Je li doista nastupilo »postkršćansko doba«?

»Uskrs fest«, koji se tradicionalno održava na Bijelu nedjelju ili Nedjelju Božjega milosrđa u Zagrebu, dobar je povod za osvrt na glazbeno stvaralaštvo pod zajedničkim nazivom popularne duhovne glazbe. Pogotovo u Hrvatskoj, iz godine u godinu može se pratiti polagan proboj takve glazbe i njihovih autora iz relativne anonimnosti.

U Hrvatskom društvu skladatelja od početka ove godine organizirane su redovite tribine o tom žanru pod nazivom »Moje pjesme, moje molitve«, koje je inicirao i vodi urednik i voditelj na Hrvatskom katoličkom radiju Slavko Nedić. Zanimljivo, tribina u ožujku pala je baš na godišnjicu smrti velikoga svetca, Benedikta iz Nursije. No kakve veze taj »otac Europe« ima s popularnom duhovnom glazbom? Naime, status hrvatske popularne glazbe može se lako dovesti u vezu sa statusom kršćanske misli u društvu općenito, koju se bez ikakve zadrške pokušava sustavno marginalizirati i zaustaviti. Baš kao što popularna duhovna glazba u Hrvatskoj ima poprilično »definirano nedefinirani« status, i kršćanska misao općenito teško nalazi svoje mjesto u prevladavajućoj struji. Što se popularne duhovne glazbe tiče, dijelom je tomu tako zbog činjenice da je u vremenu u kojem je nastajala bila ograničena na vjeronaučne dvorane, sjemeništa, festivale organizirane u crkvama ili isključivo u njihovoj organizaciji te se nije mogla probijati u širu javnost. Takva glazba ni dan danas nije ravnopravan dio popularne glazbene scene i teško da će se čuti izvan katoličkih medija, možda tek tu i tamo prigodno. Za razliku primjerice od SAD-a gdje razne inačice tzv. »worship« glazbe egzistiraju bez predrasuda u javnom prostoru, popularna duhovna glazba u Hrvatskoj stoji u najboljem slučaju u stanju ignoriranja, a realno u stanju neke vrste cenzure. Međutim, ona je i dalje tu, produkcijski i brojčano svake godine sve bolja, medijski također kroz istaknute pojedince prisutnija, i kao da se njezin identitet ipak pomalo počinje učvršćivati.

Može se jasno vidjeti kako se u medijski prostor probija sve više svjedočenja glazbenika popularne kršćanske glazbe koji svojim radom i životom svjedoče da su »u svijetu«, ali ne »od svijeta«. Međutim, kao što će neki predrasudom prema toj glazbi koju gledaju tek kao trivijalnu glazbu s posvećenim tekstom odgovoriti na umjetničku komponentu toga žanra, tako mnogi i na tu vrstu svjedočenja također gledaju s predrasudom, u stilu da se ne može biti svet a baviti se poslom za koji se zna da je sve samo ne svet. I upravo ta dva gledanja postavljaju ključno pitanje mnogih kršćana danas, ne samo glazbenika: Kako danas kršćanin treba i može djelovati u društvu i kojim je sredstvima poželjno i moguće evangelizirati?

Prekid svih veza ili?

Postalo je i više nego očigledno da se društvene okolnosti povezane s kršćanskim vrijednostima temeljito mijenjaju. Taj proces, koji je u Hrvatskoj relativno nedavno započeo, u SAD-u je primjerice daleko zabrazdio.

Svaki je kršćanin sam pozvan dobro procjenjivati ima li njegov angažman, i gdje, smisla ili nema, pa tako i glazbenik. I u rezultatu toga djelovanja lako će se iščitati odgovor na pitanje je li strategija dobra

Prošle se godine pojavila knjiga koja je u trenu postala uspješnica i koja do danas stvara podjele i prijepore baš kad je riječ o društvenom angažmanu kršćana u tzv. postkršćanskom vremenu. To je knjiga The Benedict option (Benediktinska opcija) autora Roda Drehera, u kojoj postavlja pitanje na koji se način kršćanin treba postaviti u vremenima koja dolaze. Odgovor je da se treba postaviti monaški, poput sv. Benedikta koji je preporodio kršćansku duhovnost u vremenima raspada carstva, mlakoga i slabo življena kršćanstva i velikih seoba naroda, realno u vremenu kaosa. Autor smatra da budućnost nije nimalo ružičasta, argumentirajući da je sadašnje doba postkršćansko. Njegove bi se postavke mogle svesti na sljedeće: Mnogi moralni zakoni i antropološki temelji koje je postavilo kršćanstvo u ovom su ili onom obliku relativizirani ili jednostavno odbačeni; propovijeda se sloboda bez odgovornosti; materijalizam i hedonizam zamijenili su požrtvovnost i službu bližnjemu; obitelj je kao koncept, među ostalim i temeljitom preobrazbom spolnoga morala, pred izvjesnim krahom. Sve to dovodi do uzdizanja individualnoga izbora u moralnu kategoriju čiji rezultat jest da više ne postoji objektivno dobro i zlo. On tvrdi da je nemoguće društveni ugovor održavati samo po zakonima tržišta iznad svega, jer društvo se sve više atomizira i nestaje, a rezultat je novo poganstvo, neka vrsta modernoga barbarstva. Dreher iznosi velik broj podataka koji pokazuju da se američko društvo od pedesetih do danas vrijednosno u potpunosti promijenilo, i da se više, bez obzira na broj kršćana u SAD-u, ne može govoriti o tome da žive u kršćanskom društvu. Kulturni su ratovi gotovi, kaže on, vrijeme je da se kršćani postave kao kontrakultura, da se u potpunosti odreknu prevladavajuće struje, a sve – od politike, zabave, medija do kulture – poziva na radikalni korak unatrag, povratak na početak. Poziva na stvaranje paralelnih struktura, od vlastite obitelji preko susjedstva do župnih zajednica, te smatra da se kršćani trebaju posvetiti kontemplativnomu životu, molitvi, pomagati svojim bližnjima te težiti iskonskomu kršćanstvu.

Jasno je da su mnogi tu knjigu odbacili s više aspekata, prvo na onom da je zatvaranje protivno samoj biti kršćanstva. Isus kršćane šalje u svijet, ne ostavlja ih na gori gdje će si »izgraditi tri sjenice«; kršćani su pozvani biti sol zemlje i svjetlo na ovom svijetu, bit kršćanstva sadržana je u ponudi spasenja svim ljudima. Drugi idu u smjeru kritike uskoga gledanja kršćanstva s pozicije društvene moći. Moć kršćanstva, naime, ne proistječe iz veličine njezina ovozemaljskoga oblika, dakle ni njezine hijerarhije, ni njezine financijske i brojčane veličine, nego iz autentičnosti Objave. Krist je glava Crkve, Crkva je Njegovo mistično tijelo. Čega se onda čovjek uopće treba bojati ako vjeruje? Prigovori idu i u smjeru kritike zapadnocentričnoga načina razmišljanja, kršćanstvo nije isto u Hrvatskoj i Poljskoj, Kini ili JAR-u, a Dreher se postavlja kategorički prema mnogim pitanjima koja zahtijevaju manje centralistički pristup.

Autor se s mnogo uspjeha brani od svih prigovora, ponavljajući neoborivu istinu da kršćanska društva na Zapadu polako nestaju, da mlako kršćanstvo koje je uklopljeno u novu religiju političke korektnosti nema baš nikakvu šansu i da je jedino rješenje u autentičnom življenju kršćanstva. Njegov korak unatrag, kaže, nije izdvajanje iz društva, nego strateški potez u kojem se samo odlučuje da se ne će nepotrebno trošiti energija u područjima u kojim zapravo nema šanse za promjene. Tvrdi da u SAD-u kršćanske zajednice imaju velik upliv u politički život čime se stvara dojam moći i prisutnosti u društvu, a činjenice i podatci pokazuju da je ona obrnuto proporcionalna stvarnomu življenju kršćanskih vrijednosti u njemu. Reakcije mnogih, a posebno evangelika na tu jasnu Dreherovu dijagnozu, pokazuju da ta činjenica itekako peče i donekle potvrđuje njegovu glavnu tezu: ne može se mijenjati svijet nekršćanskim sredstvima, svaki takav pokušaj osuđen je na propast.

Što dakle činiti?

Čini se ipak da iz Drehera, što on i sam u jednom intervjuu kaže, izvire očaj zbog osjećaja nemoći. Stvari su u SAD-u mnogo kompleksnije i teže ih je razumjeti iz pozicije zemlje koju velik dio nekih procesa jednostavno nije dotaknuo ili ih je dotaknuo samo rubno. Hrvatska doživljava svojevrsne ostatke udara tsunamija koji je potopio ostatak Zapada. Čitajući komentare, ali i razgovarajući s vjernicima baš o popularnoj duhovnoj glazbi, vidi se da se stav prema toj glazbi gleda često baš iz kuta kršćanskoga načina djelovanja. Može li se nečim što nije mišljeno kao sveto i posvećivanjem samo jednoga dijela toga promicati svetost? Zabavna glazba svojim unutarnjim glazbenim sadržajem često ni po čemu nije duhovna. Međutim, ne može se kategorički tvrditi da oni koji se njome bave ne žive autentičnu duhovnost; to je ipak nešto dublje od jednostavnoga suda o tome.

Problematičnost popularne duhovne glazbe leži više u njezinu uplivu u liturgiju, što nerijetko stvara konfuziju i nepopravljivu štetu duhovnoj glazbi općenito, no to je druga tema. Ono ostaje pitanje primjerenosti kršćanske poruke u kontekstu zabavne glazbe i estrade kao mjesta u kojem egzistira. Nema jednostranoga odgovora; djelovati kršćanski u području koje je po svom habitusu sve samo ne kršćansko zahtijeva prvenstveno veliku osobnu odgovornost. Biti i ostati autentičan i jak kršćanin isključivo je osobno pitanje, a ne ono koje ima kategorički odgovor »da« ili »ne«. Nema područja u kojem se primarna svrha ne može zamagliti izazovima pred kojim se netko osobno nađe; karijerizam, pohlepa, zavist, mržnja, sve se to može dogoditi i svećeniku i biskupu i kršćanskom aktivistu i zboristu i klasičaru i estradnjaku. Stoga je Dreherov poziv na benediktinsku opciju zapravo trajan, od početaka Crkve isti, ništa novo. To je samo podsjetnik i ne treba ga gledati kao gotov recept, ali je dobar kao poziv na procjenu učinaka djelovanja u područjima koja nisu prijemčiva za kršćansku poruku. Bacanje prstohvata soli u jezero ne će imati nikakvoga učinka osim rasipanja soli. Svaki je kršćanin sam pozvan dobro procjenjivati ima li njegov angažman, i gdje, smisla ili nema, pa tako i glazbenik. I u rezultatu toga djelovanja vrlo će se lako iščitati odgovor na pitanje je li strategija dobra. No jesu li svi spremni čuti onaj odgovor koji se ne slaže s njihovim unaprijed utvrđenim stavom?

IZVORPrilika br. 4/2018.
Prethodni članakTREBA LI HRVATSKOJ »ŠUMSKI NAMET«? Šume su zelena infrastruktura
Sljedeći članakVJERONAUČNA OLIMPIJADA Zlato Zaprešića i Knina!