Hrvatski kralj Krešimir III. (1000. – 1030.) g. 1025. darovao je benediktincima opatije iz Monte Cassina otok Susak na kojem je za njih g. 1070. izgradio utvrđeni samostan sv. Mihovila i Nikole s crkvom sv. Nikole. Za vrijeme opasnosti žitelji otoka sklanjali su se unutar samostanske utvrde.
U vatikanskoj biblioteci pohranjen je evanđelistar koji su benediktinci Suska izradili g. 1081. Iz toga vremena od samostana i crkve očuvani su neznatni dijelovi zidova (»kaštel«), vrijedno romaničko (bizantsko) raspelo »Veli Buoh« koje je postavljeno na južni zid crkve, drveni kip sv. Nikole i kamena luneta s uklesanim križem u zidu crkve. Opatija je djelovala do g. 1280. kad je otok prešao u vlasništvo Osorske biskupije.
Do g. 1770. (700. obljetnica) crkva je bila toliko trošna da se osorski biskup Bonaventura Bernardi Splićanin, osnivač župe sv. Nikole, odlučio za njezino rušenje. Bernardi je u vrijeme župnika Gierolima Simčića izgradio današnju baroknu crkvu (22,45 x 7,10 m) s kapelom Gospe Karmelske (4,50 x 7,10 m) od materijala porušenoga samostana i crkve te dopremljenoga istarskoga kamena.
Kapela se nalazi na mjestu nekadašnjega svetišta benediktinske crkve. Pročelje je izvedeno istarskim kamenom, a strop, koji je imao barokne ukrasne medaljone sa slikama i štukaturom, zamijenjen je drvenim stropom kod temeljite obnove od g. 1988. do 1990. Tih je godina zaslugama župnika Nevija Picinića (+1989.) i Ive Katunara napravljen krov, fasada, uređen zvonik, instalacije, limarija, sakristija, a postavljen je novi namještaj i uklonjena je propovjedaonica, loši kipovi i slike.
Vraćena su ukrašena ulazna vrata i luster iz 18. stoljeća. Obnovljena crkva blagoslovljena je 29. srpnja 1990. Građevina je zadržala osnovne gabarite iz 18. st. i nije proširivana. Šesnaest vanjskih stuba dograđeno je g. 1903. na sjevernom zidu s ulazom kroz nekadašnji prozor i prilazom na unutarnju pjevačku galeriju (5,40 x 4 m) s dva izdužena kraka (4,80 x 1,55 m).
Misa je nedjeljom u 10 sati.
