Film »Beskonačna oluja« (»The Infinite Storm«, 2022.) drama je s elementima trilera o preživljavanju utemeljena na istinitoj priči o Pam Bales (Naomi Watts), američkoj gorskoj spasiteljici iz New Hampshirea, o kojoj je novinar Ty Gagne napisao članak »Visoka mjesta: Otisci stopala u snijegu vode do emocionalnoga spašavanja«. Pam Bales bila je majka četvero djece. Dvije kćeri izgubila je zbog trovanja ugljičnim monoksidom. Tijekom noćenja u planinskoj brvnari u kojoj je peć bila neispravna Pam je i sama zamalo izgubila život, a spasila se zahvaljujući tomu što je u sobi u kojoj je spavala bio odškrinut prozor. U prvom dijelu filma Pam se sprema na uspon na planinu Washington unatoč lošoj vremenskoj prognozi. Kada ju Dave (Denis O’Hare), prijatelj koji radi u planinarskom domu, upozori na opasnost zbog najavljena nevremena, Pam ga podsjeća da je godišnjica smrti njezinih kćeri i dodaje da je planinarenje mnogo jeftinije od psihoterapije.
Tijekom uspona prema vrhu planine obistini se loša prognoza i Pam shvati da se ne će moći uspeti na vrh. Na putu natrag, prema parkiralištu gdje je ostavila svoj auto, primjećuje nečije tragove u snijegu, zahvaljujući čemu pronalazi promrzla mlada čovjeka Johna (Bill Howle) u neprikladnoj odjeći i obući za tu lokaciju i takve vremenske uvjete. Pam ubrzo shvaća da s Johnom nešto nije u redu i da nedostatak prikladne odjeće, obuće i opreme za planinarenje ne će biti jedini problem pri njegovu spašavanju. Naime, John je, osim što je dezorijentiran zbog pothlađenosti, suicidalan i odbija surađivati s Pam. Unatoč svemu tomu Pam ne odustaje i uz velike napore uspijeva se zajedno s Johnom vratiti do parkirališta, gdje doživljava novi šok: John bez pozdrava i ikakva objašnjenja sjeda u svoj auto i odlazi u nepoznato.
Film »Beskonačna oluja« bavi se temama gubitka, samospoznaje i preživljavanja, kao i odnosom između ljudi i prirode. Gubitak djeteta, osobito ako je dijete još malo, vrlo vjerojatno najveći je gubitak s kojim se neke osobe moraju suočiti, a Pam se borila s gubitkom dviju kćeri. Uz to ju je dodatno opterećivao osjećaj krivnje jer je ona sama preživjela nesretni događaj, ali nije uspjela spasiti svoju djecu. Zato je odlazila u planine, gdje bi provodila vrijeme u samoći (što inače nije preporučljivo) i šutnji jer »planine nikad ne odgovaraju«. Vlastito iskustvo gubitka i ljubav prema planinarenju utjecali su na to da se pridruži gorskoj službi spašavanja i tako je tražila priliku za iskupljenje: ako već nije mogla spasiti svoje kćeri, možda će imati priliku spasiti nekoga drugoga.
Taj »drugi«, John, zasigurno nije bio netko koga bi Pam ili bilo tko izabrao za spašavanje, ali takvima je najpotrebnija pomoć. John je i sam izgubio blisku osobu, djevojku koja je poginula na planini Washington, i zato je taj dan otišao gore kako bi ju »pronašao i opet bio s njom«, očekujući da po takvu vremenu nitko drugi ne će ići tamo planinariti. U svojoj bi nakani najvjerojatnije uspio da ga, igrom slučaja, nije pronašla upravo Pam, koju ništa nije moglo pokolebati u njezinoj nakani da ga spasi – pa čak ni to što ju je tjerao od sebe i otežavao joj pokušaje da mu pomogne.
Upravo je ta nepokolebljivost najimpresivnija i najdojmljivija karakteristika glavne junakinje. Uz to, velika je dodatna vrijednost te istinite priče činjenica da je (stvarni) John nakon toga iskustva odlučio zatražiti pomoć i kao dio terapije, iako anonimno, poslao pismo čelniku gorske službe spašavanja u kojem je napisao: »U nedjelju 17. listopada uspeo sam se svojom omiljenom stazom Jewell kako bih okončao svoj život. Cijelo vrijeme Pam se odnosila prema meni sa suosjećanjem, autoritetom, povjerenjem i davala mi je dojam da sam joj važan. Zbog svega što mi je u životu pošlo po zlu nisam bio bitan sebi, ali jesam njoj. Vjerojatno je mislila da sam najgluplji planinar zbog moje odjeće, ali nije me zbog toga ponižavala iako mi je, na ljubazan način, na tome prigovorila. Možda mi još nije bilo suđeno umrijeti. Nekako je moj život još nešto značio.«
I John i Pam bili su osobe slomljena srca: izgubili su osobe koje su najviše voljeli u životu. »Beskrajna oluja« govori o potrebi vjerovanja kada je to najteže, to jest o vjeri u dobro koje postoji u svijetu. Zato čovjek ne smije gubiti nadu čak ni kada se čini da ništa ne funkcionira. Pam i John pomagali su jedno drugomu da shvate svoju vrijednost. Bez Pam John se ne bi uspio spustiti s planine, a bez Johna Pam ne bi shvatila kakav je učinak njezin život imao na druge. Možda nije uspjela spasiti svoje kćeri, ali nastavila je spašavati živote i to joj je učvrstilo vjeru u smisao života.
Činjenicu da ljudima boravak u prirodi pomaže u održavanju psihofizičkoga zdravlja potvrđuju i suvremena medicinska istraživanja, a neka upućuju na to da je fizička aktivnost na otvorenom učinkovitija u ublažavanju posljedica depresije od nekih lijekova (što, naravno, ne znači da se ljudi u slučajevima teže depresije ne trebaju obratiti stručnjacima). U svakom slučaju planinarenje je Pam Bales pomoglo zaliječiti veliki gubitak barem do te mjere da ju ta trauma nije paralizirala, nego na neki način inspirirala da nastavi činiti dobro.
Film je zasluženo dobio pozitivne kritike profesionalnih kritičara, koji su pohvalili izvedbe glumačke ekipe, kao i režiju i kinematografiju. Posebne pohvale zaslužuje za autentičnost lokacije, bez specijalnih efekata, što uvelike pridonosi realističnomu prikazu stvarnih događaja. Međutim, to nije film za one koji očekuju uzbudljive akcijske scene ili triler koji će gledatelje držati na rubu stolca od početka do kraja filma. Naprotiv, riječ je o prilično dobro izbalansiranoj drami u kojoj akcijske scene imaju smisla samo kao dio priče o stvarnom događaju gorskoga spašavanja osobe koja nije bila ugrožena samo fizički, nego i duševno.
»Beskrajna oluja« završava fotografijom Pam Bales. U dobi od 67 godina napustila je New Hampshire i posvetila se volontiranju u gorskoj službi spašavanja u raznim nacionalnim parkovima na zapadu SAD-a.
