Ako su patnja i smrt posljedice istočnoga grijeha, kako je onda Krist s tijelom koje je uzeo od Bezgrješne bio podložan patnji i smrti?
MZ
»Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni«, piše nam evanđelist Ivan (Iv 3, 16), a sveti papa Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu »Spasonosno trpljenje« objašnjava nam samu srž »spasotvornoga Božjega djelovanja« (br. 14), o kojem pitate. Da bismo dali odgovor na Vaše pitanje, poslužit ćemo se tim apostolskim pismom i enciklikom »Otkupitelj čovjeka« u kojoj u broju 8 sv. Ivan Pavao II. citira nauk Drugoga vatikanskoga koncila iznesen u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes«: »Misterij čovjeka doista se rasvjetljuje jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Adam, prvi čovjek, bio je naime slika onoga koji je imao doći (Rim 5,14), Krista Gospodina. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi, također potpuno otkriva čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva.« I još: »On koji je slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15), također je savršeni čovjek koji je Adamovoj djeci vratio sličnost s Bogom koja je već prvim grijehom izobličena. Budući da je u njemu ljudska narav uzeta, a ne uništena, time je ona i u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se, naime, Sin Božji na neki način sjedino sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim razumom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nam sličan osim u grijehu.« On, otkupitelj čovjeka!
Spomenuta pak enciklika u tom istom duhu tumači da je križ na Golgoti, »po kojem Isus Krist – Čovjek – sin Djevice Marije, zakonski smatran sinom Josipa iz Nazareta – ‘ostavlja’ ovaj svijet, u isto vrijeme novi izraz vječnoga Božjega očinstva«. »U njemu se Bog iznova približuje čovječanstvu, svakome čovjeku, darujući mu trosvetog ‘Duha istine’.« Enciklika daje izravan odgovor na Vaše pitanje: »Tom objavom Oca i izljevom Duha Svetoga, čime je neizbrisivo označeno otajstvo Otkupljenja, razjašnjuje se smisao križa i smrti Kristove. Bog stvaranja objavljuje se kao Bog Otkupljenja, kao Bog ‘koji je vjeran’, vjeran svojoj ljubavi prema čovjeku i prema svijetu, koju je već objavio u dan stvaranja. Ta pak njegova ljubav ne uzmiče ni pred čime od onoga što u njemu samome traži pravednost. Zbog toga ‘Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom’. Ako pak ‘učini grijehom’ njega koji bijaše sasvim bez ikakva grijeha, učinio je to da objavi ljubav koja je uvijek veća od svega što je stvoreno, ljubav koja je sam on, jer ‘Bog je ljubav’. A ljubav je prije svega veća od grijeha, od slabosti, od raspadljivosti stvorenja, jača od smrti« (br. 9), piše sv. Ivan Pavao II. i pojašnjava da se ta objava Božje ljubavi naziva još i – milosrđem. Isus Krist je »ljubavlju pobijeđena patnja«, ističe u apostolskom pismu »Spasonosno trpljenje« (br. 14) te dodaje da je Bog Otac upravo iz ljubavi koja sve nadvisuje u vremenu »predao« toga Sina »da zahvati same korijene ljudskoga zla i da se tako spasenjski približi svemu svijetu patnje« u kojem čovjek sudjeluje: »Krist ide u susret svojoj muci i smrti potpuno svjestan poslanja što ga treba baš tako izvršiti. Upravo tom patnjom on mora učiniti da ‘čovjek ne umre, nego da ima život vječni’. Upravo svojim križem mora dosegnuti korijene zla što su urasli u ljudsku povijest i u ljudske duše. Upravo pomoću svojega križa treba izvršiti djelo spasenja. To djelo u naumu Vječne ljubavi ima otkupiteljsko značenje« (br. 16). Upravo ja zato – kako nam je poznato iz evanđelja – Isus vrlo oštro prekorio sv. Petra kad ga je odgovarao od prihvaćanja trpljenja i smrti na križu. Krist se zaputio prema trpljenju svjestan svoje spasotvorne snage, poslušan Otcu, ali prije svega sjedinjen s Otcem u ljubavi kojom je on ljubio svijet i ljude u svijetu.
Tako Isus, nedužan i bez grijeha kao što pišete, uzima na sebe patnje sviju ljudi jer uzima na sebe grijehe sviju. »’Gospod je svalio na nj bezakonja nas sviju’: sav ljudski grijeh, koliko je god širok i dubok, postaje pravim uzrokom Otkupiteljeve patnje. Ako je podnesena bol mjerilo patnje, onda nam prorokove riječi omogućuju nazrijeti mjeru toga zla i te patnje, kojom se Krist opteretio. Može se reći da je patnja ‘zamjenička’, no ona je nadasve ‘otkupiteljska’.« Čovjek boli – o kojem piše starozavjetni prorok Izaija u 53. poglavlju – doista je onaj »Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta«, a njegova patnja briše grijehe »upravo zbog toga što ih on kao jedinorođeni Sin može uzeti na se, obuhvatiti ih onom ljubavlju prema Ocu koja nadvisuje zloću svakoga grijeha; u izvjesnom smislu poništava to zlo u duhovnom prostoru odnosa između Boga i čovječanstva, ispunjajući taj prostor dobrom«. I upravo tu dolazimo i do dvojnosti naravi istoga osobnoga nositelja otkupiteljskoga trpljenja – koje je implicitno u Vašem pitanju – a spomenuto nam apostolsko pismo i na to daje odgovor: »Onaj koji svojom mukom i smrću na križu vrši djelo otkupljenja, jedinorođeni je Sin kojega Bog ‘predade’. Istodobno taj Sin, istobitan s Ocem, trpi kao čovjek. Njegova patnja ima ljudske razmjere, ali također – jedina u ljudskoj povijesti – može, premda ljudska, biti neusporedivo duboka i teška – ukoliko je čovjek koji trpi osobno sam jedinorođeni Sin: ‘Bog od Boga’. Dakle samo on, Jedinorođenac, sposoban je obuhvatiti mjeru zla što je sadržano u ljudskome grijehu: u svakom grijehu i u ‘sveopćem’ grijehu, prema razmjerima povijesnog postojanja čovječanstva na zemlji« (br. 17).
