Apostol Pavao piše Filipljanima: »Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu.« Nema tu nadmudrivanja, jasno kaže što je važno da se nalazi među ljudskim navikama.
Čovjek se nekada zna pošteno ulijeniti. Jednostavni su to trenutci kada se kaže: »Pa ne činim ništa loše! Nisam nikomu nanio zlo, nisam nikoga povrijedio, ni s kim nisam u zavadi.« Zaista, nije se pogriješilo… Pavlov odgovor na to ne bi bio izricanje nekakve silne pohvale, nego bi ponovio što je rekao Filipljanima. Neka je na srcu ono što je istinito, časno, pravedno, čisto, ljubazno, hvalevrijedno. Situacije su to kada treba ne samo odmaknuti se od grijeha, nego mnogo važnije od toga, činiti dobro. Kršćanski život nije stalno razmišljanje kako ne griješiti, nego kako činiti dobro. I možda danas jednako važno, prepoznati što je to dobro, gdje se nalazi granica između činjenja dobra i izbjegavanja zla. Preveć je onih koji su se utromili izbjegavajući grijeh pa su se tako odvojili i od svojih bližnjih. Apostol Pavao želi kršćanina koji će se izložiti, koji će znati iz srca prikazati drugomu što je istinito, časno, pravedno, čisto, ljubazno, hvalevrijedno. Da se čovjek drži samo izbjegavanja grijeha, bio bi sav opterećen zakonima, a kada se na srcu ima ono što izgrađuje, odjednom se počinje stvarati bolji svijet.
Rekao bi netko: »Pa Pavlove riječi samo su pusti ideali! Kako se prema drugima odnositi istinito, časno, pravedno, čisto, ljubazno, hvalevrijedno? Samo će se izići povrijeđen!« Ne kaže apostol da je lako pokazati ono što izgrađuje. Bilo mu je bitno to spomenuti jer čovjek postaje trom. Kada se traži izlaganje srca stvarima koje izgrađuju, nailazi se na odviše onih koji glume siromaštvo, traže pomoć, očekuju nagradu, a sami ni da bi se pomaknuli. Sve to boli, ali pokazuje da se u svijetu može učiniti više od pukoga izbjegavanja grijeha. Ulaskom krjeposnih navika stvara se ugodnije mjesto za život.
Ivan Zlatousti bori se protiv onih koji su zatomili krjeposne navike i prepustili se besposličarenju. U »Raspravi o blagoslovljenom Babili« govori u što se pretvorio grad Antiohija kada su se iz njega uklonile časne stvari: »Poticaj na bogoštovlje je postalo veselje, dnevne i noćne gozbe, frule i bubnjevi, dopuštenje za korištenje prostačkog jezika, čak i za glumu, proždrljivost do pucanja trbuha, delirij u opijanju, propadanje u najsramotnije ludilo. Čuva se oronuli sustav pogreške od potpunog kolapsa. Imućniji izdvajaju osobe koje je nerad učinio žrtvama gladi, drže ih kao parazite i pse, njihove besramne trbuhe trpaju ostacima nepravednih gozbi i koriste ih za svoje svrhe. Mi, koji se jednom zauvijek gnušamo na takve ludosti i bezakonja, ne podržavamo pojedince koji žive u besposličarenju i stoga nužno pate od gladi, nego ih uvjeravamo da rade i neka se brinu za sebe i druge. Što se tiče tjelesnih invalida, dopuštamo da dobiju samo nužnu potporu.«
Pavlove su riječi poticaj. Ako ih čuje, vjernik se ne će opustiti dok izbjegava zlo, nego će ga potaknuti na štogod istinito, časno, pravedno, čisto, ljubazno, hvalevrijedno. To je golem korak koji vjernike čini drugačijima od onih koji o vjeri samo namišljaju. Koliko se bježi od istinitih riječi, koliko se puta ide drugima »niz dlaku« kako ih se ne bi povrijedilo iskrenim odgovorom. Koliko kršćana ima lažnih prijateljstava što ih ne žele prekinuti, koliko je iskorištavanja na koja se ne želi reći »dosta«. Ne treba ni govoriti na kako je niskoj cijeni krjepost pravednosti koja je danas poput mača što uzrokuje boli lijenčinama kojima se ništa ne smije reći.
Dok apostol poziva na aktivnost u krjepostima, otvara put i prema zamjeranju. Predugo se svašta dopušta kako se ne bi govorilo o krjepostima. Najlakše je okupiti se u crkvi i govoriti o Božjoj silnoj ljubavi, o milosrđu, o moćima svetaca. A onda, kada nastupe zemaljske stvarnosti, stvarne brige, sukobi koji su se nagomilali, a nisu se riješili, svi se rasprše. Gdje je tada da se progovori štogod istinito, časno ili pravedno? Tu leži kršćanski život, tu prestaje tromost, a počinje pravi napor, tu se otkrivaju nakane ljudskoga srca!
Gospodine, lijenost nas obuzima kada se zaustavljamo na pukim duhovnim razgovorima pa u nama pobudi krjeposti o kojima govori apostol Pavao jer se i on nadahnuo na životu Tvojega Sina, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
