BIOETIČKI POGLED UZ POKUŠAJ POSVAJANJA DJECE IZ KONGA Ne postoji »pravo na dijete«

Snimio: B. Benić

U zambijskom gradu Ndoli 7. prosinca 2022. uhićena su četiri hrvatska para pod sumnjom krivotvorenja dokumenata i sudjelovanja u trgovini djecom. Osmero hrvatskih državljana posvojilo je četvero djece iz Demokratske Republike Kongo, koja je 2016. zabranila međudržavna posvojenja. Optuženici, koji sebe ne smatraju krivima, pušteni su uz jamčevinu, no ne mogu izići iz zemlje. Slučaj je izazvao javnu raspravu o pravnim, etičkim i političkim dimenzijama međunarodnoga posvajanja te o (ne)odgovornosti institucija.

Posvajanje djeteta s pravom se smatra humanim činom. Nakon Drugoga svjetskoga rata, građani ekonomski razvijenih zemalja sve češće odlaze u siromašne zemlje posvojiti djecu. Nažalost,s vremenom međudržavno posvajanje ponegdje postaje unosan biznis od kojega profitiraju agencije i lokalni kriminalci. Upravo zbog brojnih slučajeva zloporaba poput otmica, prijevara roditelja i usvojitelja, trgovanja djecom i »pranja djece«, 1993. donesena je Haaška konvencija s ciljem zaštite djece u kontekstu međudržavnoga posvojenja. Dok u najbogatijim zemljama svijeta nezbrinute djece (a i djece općenito) ima sve manje, u najsiromašnijima (od čijega siromaštva bogate zemlje nerijetko profitiraju crpeći vrijedne resurse) ima ih mnogo pa je međunarodno posvojenje osobito osjetljiva i rizična praksa. Tema je toliko intrigantna da je na jednom portalu čak osvanula lažna vijest da je hrvatski ministar vanjskih poslova Grlić Radman pokušao utjecati na zagrebačkoga nadbiskupa kako bi ovaj, preko Crkve, pomogao uhićenim Hrvatima. U središtu rasprave o posvojenju mora biti interes djeteta. Dok dijete ima pravo na obitelj, odrasle osobe željne posvojenja nemaju »pravo na dijete«.

Pravne praznine: legalno i ilegalno

UN-ova konvencija o pravima djeteta iz 1989., čija je potpisnica i Hrvatska, prvi je dokument koji djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne tek osobi kojoj je potrebna zaštita. U članku 3. naglašava da »u svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta«. Prema iskazu Hrvatskoga zavoda za socijalni rad, u Hrvatskoj ima kudikamo više potencijalnih posvojitelja nego djece za posvajanje. Ipak, neka djeca ostaju neposvojena; riječ je o »teže posvojivoj djeci«; djeci s teškoćama u razvoju, djeci školske dobi, djeci čija braća i sestre također čekaju posvojenje te djeci romske nacionalnosti.

Dobrobit djeteta, a ne želja ili korist odraslih, mora biti na prvom mjestu. Konzumentski mentalitet inzistira na suprotnome. Dijete nije vlasništvo ni roba kojom se može trgovati

Prema Obiteljskom zakonu postupak posvojenja uključuje provjere potencijalnih posvojitelja i pripremnu interakciju s djetetom. Zbog prirode postupka, a i činjenice da većina potencijalnih posvojitelja želi posvojiti malo dijete bez zdravstvenih teškoća, proces traje. Ipak, tijekom protekle godine zasnovano je 180 posvojenja i roditelji su uglavnom čekali do godine dana, kako je više puta izjavila Marija Barilić, ravnateljica Uprave za obitelj i socijalnu politiku. Ipak, parovi iz raznih europskih zemalja (najčešće ekonomski bogatih, a demografski siromašnih) odlučuju potražiti dijete u Africi. Tako su četiri hrvatska para u Demokratskoj Republici Kongo posvojila troje djece u dobi od tri godine i jedno od šesnaest mjeseci. Poznato je da Demokratska Republika Kongo nije ugovornica Haaške konvencije i da je, potaknuta slučajevima zloporabe djece, 2016. zabranila međunarodna posvojenja. 13. prosinca 2022. osoblje pansiona u zambijskom gradu Ndoli posumnjalo je u iskaze Hrvata da su legalno posvojili četvero djece u DR Kongu nakon što su se djeca naknadno pojavila te nekontrolirano plakala. Uhićeni su pritvoreni pod sumnjom da su dokumenti krivotvoreni te da je riječ o trgovini ljudima, a djeca su predana na skrb socijalnoj službi. Postavlja se pitanje kako je  moguće da općinski sudovi u Hrvatskoj nisu provjeravali autentičnost odluka s kongoanskih sudova. Ispostavilo se da hrvatskomu Ministarstvu vanjskih i europskih poslova parovi nisu uputili zahtjev za posvajanje djece, a Ministarstvo rada i socijalne politike nema podatke o djeci posvojenoj iz DR Konga. Također, potvrđeno je i da su dva para u registru potencijalnih posvojitelja, a druga dva para tek u postupku, što objašnjava zašto dokumentaciji nisu priložili mišljenja hrvatskih centara za socijalnu skrb o prikladnosti za posvojitelja, što postupak usvajanja predviđa.

Neobično je i to što su spomenuti parovi, iako je za potvrdu međunarodnoga posvojenja nadležan sud na području prebivališta, takvu potvrdu dobili na sudu u Varaždinu i Zlataru. Iz povjerljivoga se izvora doznaje ne samo da su u posljednjih pet godina na Općinskom sudu u Zlataru potvrđene 23 inozemne sudske odluke o usvajanju djece iz DR Konga (što su mediji već objavili), nego većina predlagatelja i nije imala prebivalište u Krapinsko-zagorskoj županiji, nego u drugim dijelovima Hrvatske. Zanimljivo je i što je 21 od 23 rješenja izdao sud u Krapini, ispostava Općinskoga suda u Zlataru. Ukratko, provlačenjem kroz sive pravne zone došlo je do kršenja zakona DR Konga, a zabrinjavajuća je činjenica da hrvatske institucije ne provode nadzor nad posvajanjem nemaloga broja djece iz zemlje koja ne samo da nije potpisnica Haaške konvencije, nego je siromašna i, prema ocjenama međunarodnih institucija, neuređena i korumpirana. Dodatnu je prašinu podigla činjenica da su se među uhićenicima našle i dvije javne osobe vezane uz establišment stranke Možemo, kao i da je jedna od njih biološka žena, prema dokumentima »transrodni muškarac«, a kongoanski Obiteljski zakon u članku 653. izrijekom zabranjuje posvajanje djece homoseksualnim i transrodnim osobama.

Opravdano je postaviti pitanje jesu li sva djeca posvojena u Hrvatsku iz DR Konga – čija brojka prema medijima varira od 94 do 131 – doista sretno zbrinuta u hrvatskim obiteljima. Pogleda li se šira slika, uočava se da je već bilo skandala s posvojenjima iz DR Konga, primjerice belgijski slučajevi iz 2017. i 2019. u kojem je utvrđeno da su djeca bila na prijevaru oteta biološkim roditeljima, koje se ciljano dezinformiralo.

Hrvatska nikada nije potpisala sporazum s DR Kongom prema kojem bi legalno bilo moguće posvojiti određen broj djece preko nadležne agencije, kao što je to učinila npr. Francuska.

Dobrobit djeteta

U medijskoj raspravi, neki su promatrali posvojenje iz Trećega svijeta kao spašavanje djece iz začaranoga kruga bijede: djeca će, smatraju, dobiti sigurnost i dom, što preteže na moralnoj vagi. Jedan od najviše zabrinjavajućih momenata svakako je iznenađujuće priznanje nekadašnjega djelatnika Papinskih misijskih djela Saše Ričkovića u HRT-ovoj emisiji »Otvoreno« da je jednom posredovao pri posvojenju djeteta pomoću »crnoga viteza«, lokalnoga mafijaša. U takvu postupku »afrikanist« Ričković očito nije vidio ništa sporno. U medijima je progovorio i varaždinski bračni par, posvojitelji afričkoga dječaka, tvrdeći da se iz komentara na slučaj mogu iščitati ksenofobija i rasizam hrvatskih građana.

Dok se iščekuje rasvjetljenje i rasplet afere u vidu pravednoga suđenja odgovornima, ustanove Republike Hrvatske imaju povod i obvezu urediti praksu međudržavnoga posvajanja te provjeriti legalnost postupaka

Malo je, međutim, bilo govora o samoj djeci dovedenoj u Zambiju, o stanju u kojem se nalaze, o njihovoj dobrobiti i pravima. Među istupima se ističu komentari Vesne Vučemilović, predsjednice Odbora za obitelj, mlade i sport Hrvatskoga sabora, koja je, javno pozivajući na istragu granica lanaca krijumčarenja djece, najavila tematsku sjednicu Odbora koja bi trebala rasvijetliti slučaj. Iz komentara Andreje Turčin, predsjednice usvojiteljske udruge »Adopta«, kao i Marije Barilić, ravnateljice Uprave za obitelj i socijalnu politiku, može se iščitati da su usvojitelji osobe koje žele ostvariti roditeljstvo ili proširiti obitelj, a dobrobit djeteta ima prednost pred željama odraslih, kako navode. Jasno, u slučaju posvajanja iz siromašne afričke zemlje nije lako odrediti što je u pojedinom slučaju najbolje za dijete. Jasno je da bi djeca iz DR Konga u Europi mogla imati neusporedivo bolje obrazovne mogućnosti, no treba uzeti u obzir da je međukontinentalno posvojenje samo po sebi trauma – dijete posvajaju nepoznate osobe i dovode ga u stranu kulturu. To i dalje ne poništava plemenitost čina posvojenja, ali otvara pitanje »dobroga i boljega«; čekati nekoliko godina na posvojenje u Hrvatskoj teško je i izazovno, ali je i test spremnosti potencijalnih usvojitelja na nesebičnost. Slučaj budi nadu da će, podizanjem svijesti građana o statusu teže posvojive djece, i toj djeci biti pružen topao obiteljski dom. 

Iščekivanje odgovora

Dok se iščekuje rasvjetljenje i rasplet afere u vidu pravednoga suđenja odgovornima, ustanove Republike Hrvatske imaju povod i obvezu urediti praksu međudržavnoga posvajanja, kao i provjeriti legalnost postupaka i trenutačnu dobrobit već posvojene djece iz DR Konga. Cijeli je slučaj neugodan podsjetnik da dobrobit djeteta, a ne želja ili korist odraslih, mora biti na prvom mjestu.

Iz bioetičke perspektive
U antičkom svijetu dijete se nije smatralo osobom. Matejevo evanđelje izvješćuje kako je Isus, pomalo provokativno, postavio dijete posred odraslih kao uzor stava čovjeka pred Bogom. Tko primi jedno takvo dijete u njegovo ime, njega prima – dodao je (Mt 18, 4). Djeca bez roditelja ili odgovarajuće roditeljske skrbi najranjiviji su članovi zajednice, stoga mnogi biblijski redci nalažu brigu upravo za njih. Djeca ovise o odraslima pa je, kako zaključuje filozof Hans Jonas, odgovornost prema djeci prototip svake odgovornosti. K tomu humanost neke zajednice očituje se prema načinu na koji se ona odnosi prema krhkima – djeci, bolesnima, starcima. Djeca su najvrjednije što društvo ima. Globalni protok informacija omogućio je saznanja o problemima gladi, rada i nemogućnosti obrazovanja tolike djece. Ta spoznaja snažno obvezuje kršćanina, a i svakoga čovjeka, da pomogne djeci u potrebi. S druge strane mnogi parovi ne mogu prirodno postati roditelji ili su spremni proširiti obitelj. Ta je inherentna želja za roditeljstvom, pa onda i posvojenjem, razumljiva, no dobrobit djeteta, a ne želja ili korist odraslih, mora biti na prvom mjestu. Konzumentski mentalitet inzistira na suprotnome: ne samo žalosna praksa »pranja djece« i iskorištavanje djece u seksualnoj industriji, nego i eugenika, namjerni pobačaji, surogatstvo te stvaranje i uništavanje »viška« ljudskih embrija u postupku medicinski potpomognute oplodnje primjeri su mentaliteta koji djecu tretira kao proizvode koji se mogu nabaviti ili odbaciti. Dijete nije vlasništvo ni roba kojom se može trgovati.