Predizborno vrijeme uvijek unosi određenu dramatiku u društvo. Ona je razumljiva utoliko što se na izborima donosi odluka o sudbini društva u određenom razdoblju. Donose ju građani, svaki za sebe, svaki u skladu s vlastitim vrijednosnim sustavom i racionalnim uvidom u ono što bira.
Pritom se često javlja i emocionalni naboj u društvu. Dojam je da je njegov intenzitet jači u nerazvijenijim društvima, odnosno u društvima u kojima racionalni pristup političkim temama nije toliko izražen. U svakom slučaju emocionalni naboj, ma koliko bio neizbježan i u određenom smislu koristan, otupljuje pogled na stvarnost.
Toga su svjesni i politički činitelji pa često, svjesno ili nesvjesno, zamagljuju pogled građanima na sadržaje politike, uporno ustraju na površnim ocjenama i odvlače pozornost s važnih pojedinosti. No građani se ne bi trebali dati smesti. Ne samo da imaju pravo uvida u sve sadržaje politike, nego, kad izlaze na izbore, sami preuzimaju odgovornost za njezine posljedice, odlučuju o svojoj sudbini i o sudbini drugih.
U političkom izričaju često se i pojmu odgovornosti pristupa površno, taj se izraz rabi kao politička batina ili prazna verbalna ljuska u kojoj nema ničega, kao moralni mamac za nemoral, često kao pokriće za neodgovornost.
Ne postoji odgovornost bez sadržaja, bez svijesti o okolnostima i posljedicama određenoga postupka. U protivnom razgovor o njoj nalik je praznoj pobožnosti, gorljivoj molitvi bez osvrtanja na Božje zapovijedi, na crkveni nauk i moralne postulate. Ljudski postupci, doduše, često su rutina koja se temelji na određenim općeprihvaćenim obrascima. Ali rutina bez zastajkivanja, propitkivanja i razmišljanja lako se pretvori u zlo.
U politici kao posebnom obliku društvenoga života, koji u sebi ujedinjuje sve društvene djelatnosti i upravlja njima, moral je jedno od temeljnih mjerila. Uz njega mjerilo je i uspjeh jer neuspješna politika isprazna je i beskorisna. Imajući to u vidu, politika je sklizak teren i u moralnom smislu i u smislu učinkovitosti jer zanemarivanje spomenutih mjerila dovodi do neuspjeha ili do postupaka s kobnim posljedicama.
Politika organski počiva na prosudbama i tumačenjima stvarnosti, poglavito iz perspektive morala i uspješnosti. Građani daju ocjene političara prosuđujući njihovu moralnost, političari gledaju na građane kao sredstvo vlastitoga uspjeha. Što su društvo i politički sustav razvijeniji, građani uz moralnost naglašeno procjenjuju moguću uspješnost političara, točnije, ostvarivost njihovih planova, a političari s građanima dijele ne samo svoje koncepte, nego i moralne dvojbe.
Fraze kojima se političari obraćaju javnosti često su površne, ponekad prazne i zahtijevaju razmišljanje i propitkivanje. Kad političar kaže: »Odgovorno tvrdim«, to je često skretanje pozornosti s odgovornosti.
Odgovornost u političkom smislu, uz odgovornost pred vlastitom savješću, uvijek je odgovornost i prema drugomu. A to znači poštovanje prema interesima i potrebama drugoga i prema njegovu zdravu razumu.
A prvo lice jednine?
Vrijeme predizbornih uzbuđenja ove se godine poklopilo s Velikim tjednom i Uskrsom. Za jedne je ta činjenica smetnja, ometanje sabranosti u vrijeme kad smo na nju posebno pozvani, za druge pak ona je dodatan motiv za preispitivanje vlastitih političkih odluka.
U političkim razgovorima, posebice u Hrvatskoj, pojam odgovornosti često isključuje prvo lice jednine i u pravilu se odnosi samo na druge. Političari tvrde da su svjesni svoje odgovornosti za sve što im se gurne pod nos, a za sve loše optužuju svoje protivnike. Istodobno građani pokazuju sklonost predbacivanju političarima krivice za sve.
Političari su nužno uvijek u središtu pozornosti, oni u ime građana donose političke odluke obvezujuće za sve i s posljedicama za sve. U skladu s tim oni u društvu imaju i ulogu zvijezda, onih čiji se svaki korak prati, koji su rado viđeni u društvu i rado se gledaju poniženi. Zvijezde u današnje vrijeme nisu zvijezde na temelju moralnih odlika, nego isključivo zbog toga što su zabavne. Mnogi političari upadaju u tu zamku pa se ponašaju poput komedijaša samo kako bi privukli što veću pozornost.
Stoga ne čudi što građani sve češće poput Pilata dosljedno peru ruke, prepuštaju dužnosnicima odgovornost za sve i onda udaraju po njima iz svih oružja.
Pouka sa semafora
Politička zrelost društva očituje se međutim i u podjeli odgovornosti. Točnije, u svijesti da je svaki građanin sam odgovoran za određeni dio politike. Istodobno političke odluke često se donose ne nužno u skladu s izraženim željama građana, nego prema procjeni kako će građani na njih reagirati.
Pojedinac u svojim postupcima može imati osjećaj odgovornosti prema drugomu pojedincu, bližnjemu ili prema bilo kojoj drugoj osobi, ili pak prema društvu kao cjelini. Roditelji imaju odgovornost prema svojoj djeci, djeca prema roditeljima, supružnici jedno prema drugomu, susjedi, kolege na poslu, namjernici, svi neprestano ili barem u određenim trenutcima imaju osjećaj obzira prema nekomu drugomu ili odgovornosti za njega.
No osjećaj ili obveza odgovornosti time se ne iscrpljuje. Pod društvenom odgovornošću ne podrazumijevaju se samo poslovni ili politički koncepti, nego i osobna odgovornost pojedinca prema društvu.
Kad netko zaustavi dijete u pokušaju da prijeđe cestu dok je na semaforu crveno, time mu je možda spasio život. Kad međutim sam zastane i pričeka dok se ne upali zeleno svjetlo, možda je spasio mnoge živote jer je time dao primjer drugima i pridonio općoj sigurnosti.
Hosana, »raspni«, i izbori
Slično je i s ponašanjem u mnoštvu u svim drugim okolnostima. Čovjek se često dobro osjeća kao dio velike skupine, ima dojam da je shvaćen i zaštićen. No mnoštvo je uvijek politika jer upravlja zbivanjima koja mogu biti sudbonosna.
Mnoštvo koje je pozdravljalo Isusa pri ulasku u Jeruzalem moglo bi se usporediti i s ponekim današnjim političkim skupom, na kojem do izražaja dolazi samo sjaj protagonista. Mnoštvo koje je klicalo: »Raspni ga!« bilo je sudionik raspeća. Ukratko, svaki koji je vikao: »Raspni ga!« suodgovoran je za Isusovo razapinjanje.
Kad danas ljudi kliču političarima, ili glasno osuđuju one protiv kojih će glasovati, jesu li uvijek svjesni svoje osobne odgovornosti za ono što će time izazvati? Njihov »Hosana!« na jednoj strani ili »Raspni ga!« na drugoj, zajedno sa svim drugim glasovima, pretvorit će se u izborni rezultat, koji će potom biti podloga za sudbonosne političke odluke. Razmisli li svatko uvijek temeljito prije nego što vikne: »Hosana!« ili: »Raspni ga!«?
Tuđmanova ostavština
Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, zbog svoje povijesne uloge, bio je jedan od onih koji su snažno polarizirali hrvatsko društvo. Jedni su bili uvijek na njegovoj strani, drugi će uvijek biti protiv njega. Što vrijeme protječe, onih prvih bit će sve više, a drugih sve manje. Međutim, on nije imao mnogo pobornika dok se nije nametnuo i uvjerio ključne dijelove društva u ispravnost svojega političkoga plana.
Dugo je bio prezreni disident, koji je uživao naklonost vrlo uskoga kruga domoljuba. Kad je pokazao da je u stanju oko sebe okupiti veliku snagu, mnogi su pohrlili k njemu. Kad je bojišnica utihnula, a Hrvatska ostala rascjepkana, mnogi domoljubi bili su bijesni na Tuđmana, pretvorili su se u njegove žestoke protivnike. Raspoloženje u Hrvatskoj bilo je donekle slično onomu u Sinajskoj pustinji nakon izlaska iz Egipta. Mnogi su se pitali kako su se dali zavesti obećanjima o slobodi i otrgnuti od punih egipatskih lonaca. Kad je Hrvatska napokon oslobođena, svi su klicali Tuđmanu, ali ne zadugo. U slobodnoj zemlji onemoćali Tuđman mnogima je postao ruglo jer su im drugi obećavali med i mlijeko. Što više vrijeme prolazi, sve je više ljudi spremnije racionalno promatrati njegovu povijesnu ulogu.
»U vašim je rukama odgovornost«
Postizborno razdoblje uvijek je vrijeme otrježnjenja, trenutak kad mnogi birači zaključe da izborni pobjednik nije dorastao odgovornosti za svoju ulogu, povjerenju koje mu je poklonjeno. Na temelju kojih se kriterija donose takvi zaključci, na temelju kojih su ga mnogi voljni razapeti?
Tijekom predizborne utakmice svatko tko u njoj ne sudjeluje kao kandidat, upitan za koga glasovati, trebao bi reći: »Glasujte za koga god hoćete. Ali razmislite dobro jer u vašim je rukama u ovom trenutku odgovornost za sudbinu zemlje.«
Dok olako unaprijed preuzimaju odgovornost za sve, a kasnije ju odbacuju i svaljuju na druge, političari bi trebali misliti i na svoju osobnu odgovornost. Što se pak tiče građana, birača, njihova odgovornost očituje se ponajprije u tome razumiju li posljedice toga što čine. Glasovanje nije prebacivanje odgovornosti na druge, nego njezino preuzimanje. Trebalo bi se temeljiti na procjeni hoće li kandidat ispuniti ono što obećava, je li u stanju to ostvariti i kakve će to posljedice imati na društvo.
Svjetonazori kao odvlačitelji pozornosti
Demokracija živi jedino ako ju čine zainteresirani, obrazovani i odgovorni građani. Paušalne procjene i površan odnos prema političkim činiteljima ozbiljno ugrožava demokraciju, a okretanje glave nije znak odgovornosti. Kao što ni optužbe ni objede bez temeljitoga promišljanja i informiranja nisu znak odgovornosti.
Svjetonazorske teme važan su sadržaj politike jer su njezina podloga i okvir. Međutim, one često odvraćaju pozornost od sadržaja politike, od životno važnih pitanja kao što su zapošljavanje, zdravstvena zaštita, uređenje životnoga prostora, promet. Često se međutim one namjerno naglašeno ističu i javno se inzistira na vrijednosnim pitanjima, čak i na moralu, a zapravo se time narušava vrijednosni sustav.
Pretjerano ustrajavanje na osjećajima u javnosti potkopava društveni sustav jer odvraća pozornost od sadržajnih pitanja. Ukratko, pojednostavnjuje sliku društva do zatucanosti. Stoga građanin, ako sluša svoju savjest, ne će se dati zavesti površnim porukama, nego će propitkivati, razmatrati i razmišljati o dugoročnim posljedicama političkih odluka.
Pravna i moralna odgovornost
Podjela na »naše« i »njihove« koristan je mehanizam političke integracije, dio nužnoga natjecanja s ciljem pronalaska najboljih rješenja za ukupno društvo. Ona je i koristan pokazatelj razlika u društvu. Ali ako osim pukoga svrstavanja i paušalnih ocjena političko odlučivanje građana ne sadrži racionalan pogled na složene sadržaje politike, svrstavanje postaje zlo i postupno razara društvo. Površnost zna biti grijeh.
Sve definicije odgovornosti razlikuju pravnu i moralnu odgovornost. Pravna odgovornost uređena je raznim zakonskim odredbama, a odnosi se na različita formalno propisana stanja i sa sobom nosi posljedice. Moralna odgovornost propisana je savješću. Njezina su pravila jednostavna, a opet počivaju na čitavu nizu aspekata povezanih sa spoznajnim procesima. No i za pravnu i za moralnu odgovornost vrijedi jedno, neznanje ne štiti od odgovornosti.
Izbjegavanje odgovornosti
Istodobno, ono što se često naziva »preuzimanjem političke odgovornosti« zapravo nije uvijek povezano s osjećajem odgovornosti, nego s pukom nuždom. Ono je ponekad kalkulacija, procjena posljedica određenoga postupka ili jednostavno prihvaćanja okolnosti. Stoga se ne može uvijek razabrati je li riječ o prihvaćanju ili odbacivanju odgovornosti.
Preuzima li birač na biralištu odgovornost ili ju možda izbjegava? Je li dovoljno dati glas kandidatu koji govori ono što birač želi čuti ili treba promisliti, raspitati se je li kandidat u stanju ostvariti ono što obećava? Raj na zemlji mnogi su u stanju obećati, ali pritom pokazuju nedostatak odgovornosti jer ga nitko ne može ostvariti.
