Početkom srpnja pred hrvatskim se čitateljima pojavila pomalo nesvakidašnja knjiga đakovačko-osječkoga nadbiskupa u miru Marina Srakića – »Anegdote iz kleričkog života«. Iako nadbiskupa Srakića mnogi pamte kao autora ozbiljnih djela, knjiga sa dvjestotinjak anegdota u kojima su protagonisti i »obični« svećenici, ali i velikani crkvene povijesti, promišljen je i jedinstven plod nadbiskupa u miru. To se daje naslutiti i iz riječi koje je izrekao njegov nasljednik nadbiskup Đuro Hranić na misnom slavlju 6. srpnja u đakovačkoj prvostolnici u povodu 85. rođendana mons. Srakića: »Nadbiskup Marin, koji je malo govorio, sada vrlo rado razgovara s drugima, vedar je i opušten, šali se, ali i pomno sluša te jako dobro zapaža i primjećuje.« Da najstariji živući hrvatski nadbiskup na stranicama Glasa Koncila kaže koju riječ više o humoru u Crkvi i povezanosti duhovitosti i duhovnosti te da kao osoba koja je zakoračila u zlatnu dob ponudi i poneki savjet mlađima, povod je i Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba koji se slavi 24. srpnja i koji je prošle godine ustanovio vršnjak nadbiskupa Srakića – papa Franjo.
Nije to bila odluka koja je došla najedanput, nego se ona rađala kako su nastajale i anegdote koje smo mi jednim dijelom proživljavali, a drugim dijelom o njima saznali proučavanjem naše lokalne i crkvene povijesti. Predavao sam moralnu teologiju. Ona ima i teških i dosadnih poglavlja. Kako bih sačuvao pozornost svojih slušatelja, znao sam u svoja predavanja umetnuti i neku šalu, anegdotu, da ih probudim. Pogotovo zimi. Vani je hladno, a studenti dođu u toplu prostoriju i vidim kako se glave polagano prigibaju. Jedan student naslonio bi glavu na pult pred sobom i tako jedan, pa drugi sat. Na to sam rekao: »Pa donesite mu jastučić da se ne nažulja.«
Nadalje, mislim da ozbiljnost znanstvenoga rada ne stradava ni u knjizi koja nosi naslov »Anegdote iz kleričkog života«. Jer, što je završetak naše egzistencije? Koja će biti zadnja riječ Oca nebeskoga? Zar ne: »Uđi u radost gospodara svoga.« Dakle, ne možemo mi pokazati radost imajući mrka lica. Ne možemo prenositi radost svoga nebeskoga Oca govoreći: »Joj, ovdje su teškoće, ne znamo kako ćemo preživjeti, kakva nas budućnost čeka.« Brojni članci koji izlaze po našim novinama stvaraju desperatnost generacije. A narod koji utone u žalost nema budućnosti! Žalost nije nikada bila inspiracija za izgradnju bolje budućnosti. Zato sam smatrao da bi u toj situaciji bilo dobro barem nečim razvedriti ta ukočena, žalosna lica. To je ideja, smisao u kojem treba čitati moju knjigu i doživljavati događaje koji su u njoj opisani.
Šala ne opravdava viceve u koje pojedini svećenici možda upadnu, a time samo kradu vrijeme ozbiljnim propovijedima. Bez daljnjega, treba ubaciti nešto radosno, neki događaj koji je svećenik sam doživio, što može biti na izgradnju naših vjernika. Možemo se sjetiti povijesti Crkve, pa i povijesti svijeta. Bilo je gotovo nekoliko stoljeća u kojima se ništa nije događalo – sve je bilo monotono, a teologija mrtva…
A onda najedanput dolazi do kršćansko-katoličke obnove. Tko ju je pokrenuo? Nisu tu znanstvena i teološka djela – tu je prevladala ona vedrina koju je unosio sv. Filip Neri, koji je na ulicama Rima pravio šalu na svoj račun, kada je primjerice sebi objesio magareći rep i izazvao zgražanje rimskih matrona koje su i nedjeljama na balkonima uz Via del Corso vezle svoje vezove umjesto da sudjeluju na misnim slavljima. No tada su i njegovi suvremenici shvatili da ukočenost ne vodi ničemu. Sveti Filip Neri uz Bibliju je uvijek sa sobom nosio samo knjigu pošalica. Sjetimo se i sv. Franje Saleškoga koji je unosio vedrinu iako je u životu imao teškoća. Ni sv. Ignacije Lojolski nije bio neki ukočeni svetac, što zaključujemo kada čitamo njegova djela i pisma. Spomenimo i sv. Tereziju Avilsku, karmelićanku, koja je »sebe mrtvila do uništenja, sveticu koja se najviše smiješila i bila najveselija koju se moglo vidjeti« (R. Bertrand). Dok je u svom životu mnogo patila, ona je oko sebe i u samostanima unosila radost i vedrinu, baš ondje gdje je nedostajalo radosti. Francuski povjesničar Augustin Cochin izjavio je: »Čuo sam da moja sestra želi ići u samostan, ali nije ona za samostan – previše je ozbiljna.« Radost – to je ono što nas nosi. Dakako, radost u ozbiljnosti jer radost ne smijemo zlouporabiti da bismo privukli slušatelje.
Iako su najsimpatičniji oni političari o kojima se pričaju šale i anegdote, u mojoj mladosti za šalu na račun političara ili političkoga sustava dobivalo se od tri mjeseca do tri godine zatvora. Zbog jedne riječi ljudi su stradavali. U tom vremenu puna su usta bila demokracije, a nas se kažnjavalo za pjesmu »Oj ti Vilo«. Već na početku socijalističko-komunističkoga režima dolazili su pojedini poklisari i upozoravali župnike: »Velečasni, pazite što govorite, jer mi sve pratimo.« Na to im je jedan župnik odgovorio: »Jadna je to država koju mogu srušiti ovakvi kao što sam ja!«
Naša generacija svećenika odgajana je u sjemenišnim školama, kojima je oduzeto pravo javnosti, ali nismo se dali zastrašiti, nismo dopustili da nam ukradu mladost i radost. U đakovačkom sjemeništu bilo nas je i do 180 iz četrnaest biskupija, iz raznih dijelova onodobne države, pa bi se okupili u pjesmi: Dalmatinci počnu, Slavonci nastave, a završe Slovenci… I eto radosti. Među anegdotama koje spominjem iz toga vremena zato nisam htio isticati tjeskobu, nego upravo tu vedrinu koja je bila snažnija od tjeskobe. Nismo se dali prestrašiti. Bilo je nevolja, ali u njima smo htjeli očuvati radost. Primjerice, kada je, kako ja to zovem, na »Dan D« (5. listopada 1959.) u naše sjemenište upalo pedesetak milicajaca i SUP-ovaca i izvršilo premetačinu, tražeći oružje, kucajući po zidovima da netko nije nešto uzidao, i kada su u ladici jednoga staroga profesora pronašli pištolj, pobjedonosno su uskliknuli: »Evo oružja!« A to je bio pištolj za gađanje muha, koji je imao čepove, a ne metke. Ali pištolj je rekviriran kao corpus delicti. Ima i anegdota koje pokazuju da je režim u Đakovu bio ipak malo popustljiviji. Tako je npr. kada je umro papa Pavao VI., gradonačelnik Đakova poslao sažalnicu đakovačkomu biskupu s riječima: »Prigodom smrti vašeg i našeg pape, primite iskrenu sućut…« Ili kada je sekretar jedne partijske ćelije u Đakovu započinjao partijski sastanak riječima: »Ajde, drugovi, da u ime Božje počnemo ovaj sastanak…«
Puno toga želi se podrediti brzoj i sumnjivoj zaradi. Ako ne možeš sve brzo zaraditi, gotov si. Mnogi mladi izabiru fakultete i škole u kojima se najbrže dolazi do zarade, a ne pita se kakva su zanimanja Hrvatskoj potrebna. Često se čuje pitanje »što ću ja dobiti od Hrvatske«, a ne »što ću ja pružiti toj Hrvatskoj kada završim studije«. Zatim, nameće se razmišljanje da se povijesni prijepori trebaju rješavati silom, rušenjem, i tako se nametnuti drugima. Traže se »umjetni rajevi«, a zaboravlja poruka one naše pjesme: »Za jedan časak radosti, tisuću dana žalosti.«
Nestajanje radosti počelo se primjećivati kada se oko vrata počeo nositi tranzistor, a u uši stavljati slušalice. Nekada su, u Slavoniji, djevojke išle kroz selo i pjevale i svi smo uživali u njihovoj pjesmi. Danas je drugačije, kaže se: »Što ću pjevati kada mi može netko drugi pjevati i svirati iz tranzistora.« Slušalice se stavljaju sve dublje u uši, a sve manje zahvaćaju emocije i prodiru do srca. To nije izvor radosti. Mislili smo da će nam tehnika donositi radost. Ona to može, ali ne tako da nas udaljuje jedne od drugih.
Umjesto da prigodom kakve svečanosti posjete roditelje, djeca im pošalju SMS poruke ili razglednicu i to je sve, a roditelji i dalje ostaju sami. Što je radost? Nije lako o njoj pisati, govoriti, teoretizirati, lakše je nekoga jednostavno obradovati, razveseliti. Razmišljajući o sreći, stari je mislilac napisao: »Vjerujem da onaj koji želi biti sretan onom pravom srećom koja velikim dijelom počiva na ispravnosti duše i običaja, ne mora se smatrati manjim ako je rođen u nepoznatoj i dalekoj domovini ili ako ga je rodila mala i neugledna majka« (Plutarh). Razveselimo se, nasmiješimo se i s drugima podijelimo smiješak! To je osnovna ideja knjige »Anegdote iz kleričkog života«!
Doduše ja slabo poznajem karikaturiste općenito, a kada sam odlučio da se tekst poprati ilustracijama (karikaturama), jedan profesor iz Đakova predložio je da to povjerimo našemu poznatomu karikaturistu »Niku Titaniku«. On je od prve veoma rado prihvatio, nije bilo nikakvih problema. Naprotiv, sve je zgodno učinio.
I velikani su imali smisla za humor, međutim obično smo skloni pamtiti ozbiljne, tužne, žalosne, teške riječi i događaje, koji se u nama skupljaju kao kakav talog i stvaraju gorčinu, a cijeli svoj život doživljavamo isključivo kao suznu dolinu. Kao da nas je Gospodin stvorio da se samo patimo!? A mnogo se toga dogodi maloga i lijepoga, jedva primijećenoga, koje, ako se ne zabilježi, brzo se zaboravlja pa samo razmišljamo o teškoćama koje se s jedne strane samo gomilaju, a s druge strane naše su sile sve slabije.
Ovdje navodim nekoliko anegdota o tim našim velikanima, npr. kada je papa Ivan Pavao II. bio u Mariboru, a organizatori za nas biskupe zaboravili staviti pojase (cinglume), nismo znali što da radimo s košuljama (albama). Jedan biskup je primijetio: »Te su košulje predugačke.« Na to je kardinal Franjo Kuharić odgovorio: »Ma nisu one predugačke, nego smo mi prekratki.«
Ima i anegdota s kardinalom Franjom Šeperom. Njegovi su suvremenici govorili da je on u svemu bio jako ozbiljan, pogotovo kada se radi o misi, o liturgiji. Svećenici su uvijek morali paziti da nešto ne propuste. Tako su ga doživljavali. Jednom je slavio misu u jednoj podravskoj župi, na rubu Zagrebačke nadbiskupije. No kada je došao trenutak kada misnik treba oprati ruke, organizatori su primijetili da su zaboravili prirediti rubac za brisanje ruku. Netko je opazio vrećicu za skupljanje milodara – to su mu pružili na brzaka. A on na to nije ni reagirao. Ima još anegdota. Primjerice, iz Zavoda sv. Jeronima, kada je postao kardinal i predstojnik Kongregacije za nauk vjere, s nama je mlađim svećenicima znao zaigrati i tombolu. S nama je običavao ostati gledati nogometnu utakmicu. Jednom zgodom u pola utakmice pita on: »A čemu služe sve one crte na stadionu«? Dakle, nije uopće znao pravila, a s nama je ostao i pratio utakmice. Bilo je anegdota i s đakovačkim biskupom Antunom Akšamovićem. Jednom zgodom biskup Akšamović se nakon svečane biskupske mise u sakristiji pohvalio: »Danas sam bio pri glasu. Danas sam bio pri glasu« (biskup Akšamović imao je naviku ponoviti istu tvrdnju, op. a.). A na to mu je kompozitor kanonik Pero Ivanišić odgovorio: »Jeste, preuzvišeni, bili ste pri glasu, ali ne i pri sluhu!«
Na talijanskom je izišla knjiga anegdota pod naslovom »Cosi sorridono i santi« – »Tako se podsmjehuju (smješkaju) svetci«. Knjiga je oplemenjena karikaturama, a sadržaj je sličan našemu izdanju. I mi smo spomenuli neke svetce koji su unosili radost u svoju okolinu. Spominjali smo i u našem razgovoru imena nekih svetaca koji su doista bili radosni. Jer žalostan svetac zaista je – žalostan svetac. »Malo humora vesele ćudi… pomaže svetosti, a možda je to najvjerniji prirodni pomagač milosti« (P. Faber).
Ali u svemu valja pronalaziti pravu mjeru, ne vrijeđati druge, ne vrijeđati poštenje ili čestitost i pristojnost. Čim osjetimo da nekoga šala vrijeđa, da to ne ide u pravom smjeru, treba stati. Kad radost i vedrina izgrađuju zajednicu i pojedince, na pravom su mjestu. To je ono što valja njegovati, pogotovo u današnjem dobu, kada su lica sve smrknutija, sve ukočenija, sve žalosnija, a pogledi sve više spušteni prema zemlji. P. Faber kaže: »Žalost je vrsta duhovne nesposobnosti. Melankoličan čovjek u Božjoj je kući samo oporavljenik… Bog bi trebao prije njemu da bude bolničar nego da on služi Bogu kao svojemu Ocu i Kralju.« Vedrina mora biti jedno od glavnih obilježja našega života. Katkad je i plašt koji pokriva život žrtve i plemenitosti. Osoba koja ima taj dar često postiže vrhunce.
Ovaj razgovor završio bih porukom pisca starozavjetne Knjige Sirahove i pjesmom jednoga našega malo poznatoga svećenika pjesnika. Knjiga Sirahova poručuje mladima: »Slušajte me, djeco pobožna, i cvjetajte kao ruža što niče na obali toka vodenoga.« Sada budite doista kao rascvjetana ruža, a ne kao ofureno cvijeće. No ni kad »ocvatete«, tj. kad prođe mladost, ne ćete biti beskorisni, kao ni ruža koja do kraja pruža bogatstvo svoga bića, kao što poručuje pjesnik: »Ruža je lijepa, al’ ipak / od ruže, na koncu, ostaje / samo šipak / Al’ ipak i šipak vrijedi nešta / O, čujte što ću reći: / Od njeg’ će ruka vješta / dobroga pekmeza peći / A priči još nije kraj: / od šipka dobar je i čaj« (A. Jovanovac).
