Kritičnost mons. Stefana Ostera, biskupa Passaua u Njemačkoj (tekst preuzet sa stranice https://stefan-oster.de) ni u nastavku promišljanja ne popušta, ali sve više prelazi u traženje rješenja krize i njegovih naznaka. Tako još uvijek vrlo kritično piše: »Premda narodna Crkva (‘Volkskirche’) na mnogim mjestima ide k svojemu kraju, njezin odjek još uvijek vodi k tomu da svećenici i vjernici u mnogočemu žive za obje strane komotni klerikalizam: za sadržaje Pisma i vjere i za odvijanje zajedničke molitve u načelu su nadležni isključivo svećenici ili u najboljem slučaju još i zaposleni djelatnici, a obični se crkveni puk o tome ne mora brinuti, nego se brine o organizaciji župne proslave, adventskoga sajma i slično. Zajednička molitva, razmatranje Pisma, dublje bavljenje temama vjere, nastojanja oko duhovnoga rasta sve su to stvari koje se rado prepušta profesionalnomu osoblju – koje pak obvezni vjerski program vjernika drži na minimumu. Možda je takva podjela posla kao oblik zajedničarskoga vjerničkoga života nekoć bila dovoljna da bi održala vjeru na određenoj površinskoj razini – čime se nikako ne želi reći da je nekoć sve bilo bolje! No ona sigurno nije bila niti jest dobra priprava za pluralno i ‘sekularno doba’ (C. Taylor), u kojem se posvuda traže uvjerljivi razlozi za vlastito vjerničko stajalište, jer će inače prebrzo biti očita i jasna beznačajnost vjere koja je za današnje vrijeme odveć površna. Danas se, dakle, nalazimo na točki na kojoj narodna Crkva, koja je postala neobvezatnom, živi od pretpostavka koje više ne može obrazložiti, a još manje posredovati. Obraćenje se ne može narediti, ali da nam je posvuda potrebno, za mene uopće nije upitno, pri čemu sam i sam dobro svjestan vlastite krhkosti«, piše biskup Oster.
Globalno stanje biskup opisuje riječima: »U Crkvi u Njemačkoj sve je veći jaz između takozvanih konzervativnih i liberalnih. Velika većina radnih mjesta koja daje Crkva, počevši od svećenika i pastoralnoga osoblja pa do profesora teologije i djelatnika u Caritasu, tendencijski svakako više pripada liberalnoj strani, dakle mnogim ljudima koji sadržaje predane dogme, Pisma i liturgije više ne uzimaju baš tako striktno, ali zato zagovaraju snažniji društveni i karitativni angažman; jer će se kršćanstvo prema njima očuvati u ljubavi prema bližnjemu i zauzimanju za dobru stvar. Stalno se pitam zašto zapravo jedva tko uviđa ili kaže koliko su liberalni pristupi danas malo plodni. Kad bi, primjerice, 500 000 djelatnika Caritasa u Njemačkoj bili stvarni svjedoci Kristove ljubavi, crkve bi u načelu trebale biti pune ljudi, koji bi također upoznali izvor te ljubavi te bi ga, primjerice, željeli primiti u euharistiji.«
No vrlo će se brzo autor i ovako izraziti: »Ni takozvani konzervativni često nisu ništa plodniji. Oni, doduše, višestruko ustraju na dogmi i liturgiji, ali se i kod njih nerijetko može doživjeti malo od istinskoga služenja bližnjemu u ljubavi. Puko ustrajanje na formuliranoj istini i liturgijskoj ispravnosti još ni izdaleka ne čini srce većim i širim. ‘Duhovnom svjetovnošću’ naziva papa Franjo tu napast… (…) Crkva koja se uza svu navodnu pobožnost vrti oko same sebe i vlastitoga samoodržanja! Samo revolucija ljubavi, koju donosi Isus i nitko drugi, može raširiti srce. Ali samo ona! Istinska ‘pobjeda’ u borbi između crkvenih tabora stoga nije u tome da jedna ili druga skupina prevlada i slavi pobjedu. Istinska je pobjeda revolucija ljubavi, milosrđa, o kojoj papa Franjo ne prestaje govoriti. Pobjeda je rast u svetosti: življenje od molitve, sakramenata, u vjernosti predanoj vjeri Crkve, što pojedinca osposobljava izići daleko van u službi ljubavi i ljudima prati noge, sve do krajnjih rubova.«
Dvaput u tekstu mons. Oster spominje primjer sv. Majke Terezije. »Majka Terezija, koja je 4. rujna proglašena svetom te je izabrana za ‘ženu stoljeća’ u pretežno hinduističkoj Indiji, primjer je za današnjicu: koliko se malo ona uklapa u takve kategorije kao što su liberalno, progresivno ili konzervativno – i koliko samo mladošću evanđelja za 21. stoljeće zrači njezino tako lijepo, naborano lice, njezina ljubav prema Kristu i njezino služenje.« I još: »Majka Terezija se diljem svijeta slavi zbog svojega služenja najsiromašnijima. No da je snagu za to svakodnevno crpila iz dvosatnoga euharistijskoga klanjanja, u pravilu se ne kaže niti se uviđa.«
Podosta prostora autor posvećuje akademskoj teologiji te odgoju i obrazovanju svećenika. Evo nekoliko promišljanja: »Čini mi se da izloženost polarizaciji i ideologiji na teološkim fakultetima nije manja nego u ostatku crkvenoga pogona. I za sada još ne vidim kako bi odatle mogla krenuti obnova. Krizni se fenomeni prije konstatiraju i opravdavaju nego što se uistinu prerađuju. Ili se prečesto – i sa strane teoloških fakulteta – bolesnomu pacijentu nudi lijek koji je jednostavno na tragu društveno-medijske prevladavajuće misaone struje: klasične škakljive teme treba riješiti onako kako se rješavaju kod evangeličke braće, tada bi možda sve bilo dobro. Moja je dijagnoza – bez imalo poruge – da je evangelički pacijent još bolesniji nego naš, i to ne samo usprkos njihovim rješenjima, nego i poradi njih.«
»Studenti«, piše također biskup Oster, »koji ozbiljno traže, time možda upućuju na neplodnost odveć pluralne i liberalne teologije: najveća mjesta odgoja i obrazovanja za svećenike na njemačkom govornom području danas, naime, već dugo nisu naši veliki i tradicionalni teološki fakulteti poput, primjerice, Münchena, Tübingena, Münstera ili Beča. Najveće je samostan u Wienerwaldu! Visoka škola monaha u Heiligenkreuzu u Austriji, obrazovna ustanova koja se jasno obvezuje na crkveni nauk te je ujedno mjesto molitve i duhovnoga života: teologije ucijepljene u slavljenje Boga! Je li to crkveni znak vremena? Svakako je, što se tiče mogućih kandidata za svećeništvo, glasovanje istupanjem i srcem – i mig gdje bi to i pod kojim uvjetima u našoj Crkvi moglo doći do iskoraka.«
Dosta redaka biskup Oster posvećuje profilu budućega svećenika, približavajući se time ujedno svojemu zaključku, tj. pokušaju prikazivanja nekih temeljnih obrisa vitalne i misionarske Crkve: »Možda je i za nas došlo vrijeme za uistinu nove pokušaje formacije, koja jasno stavlja naglasak na uvođenje u intenzivni duhovni život s Kristom; na osposobljavanje da se svakodnevno živi od Božje riječi i Isusove prisutnosti; na ljubav prema Crkvi i životu u njihovoj velikoj predaji; na misionarski i novoevangelizatorski pristup riječju i djelom, posred našega društva i na njegovim rubovima; na intelektualnu formaciju koja je u stanju vjeru Crkve ‘slovkati’ u ovaj svijet, a ne neki drugi; na ljudsku zrelost koja je kadra susresti se sa svakim, koliko god bio udaljen. Svećenik sutrašnjice više će negoli do sada morati imati sposobnost otkrivanja i buđenja karizma i praćenja duhovnih procesa u čovjeku, kako bi svi krštenici iznova mogli otkriti i samostalno prihvatiti svoj poziv na sveopće svećeništvo svih vjernika.«
Na vrhuncu svojega promišljanja mons. Oster usmjeren je na budućnost. Kao ni do sada, jasnoće mu ne nedostaje pa je najbolje citirati birane dijelove njegova teksta. Tako kaže: »Iz svega rečenoga postaje jasno: iskorak i obnova mogu doći i doći će isključivo iz dubljega i obnovljenoga duhovnoga života. (…) Kamo ide put? Podosta sam uvjeren da odveć liberalne teologije, zajedno s njihovim pastoralnim konkretizacijama, idu prema izumiranju ili prema prijelazu u općeniti humanizam, zbog nedostatka istinske duhovne plodnosti. Isto sam tako uvjeren da određeni oblici konzervativnoga tradicionalizma na dulji rok više ne će imati veću privlačnu snagu, posebno ako bi u njima stvaranje vjerničkoga identiteta primarno imalo biti zajamčeno izvanjskim obilježjima. Najviše sam pak uvjeren da obnova vjere započinje ondje gdje istinski duhovni život postaje vidljivim: življenje iz istinske vjere u Božju prisutnost i njezina iskustva; iz prvenstva milosti! Življenje u kojem se Božje djelovanje u našem životu i Božja objava uzimaju ozbiljno, u kojem se Boga traži i klanja mu se radi njega samoga. Vjernički život u kojem su vodeće žene i muškarci u stanju i drugima otvoriti vrata u dublje življenje. Traže se takvi muževi i žene, i to nadasve akademske učiteljice i učitelji koji žive životnim stilom prožetim nadnaravnim, dakle životom u kojem Krist ima prvenstvo u njihovim srcima – u svim obrisima života.«
Nakon tih ključnih tvrdnja biskup Oster osvrće se na pojedina područja vjerničkoga života. Posebno ustraje – što se provlači kroz cijeli dokument – na ozbiljnom njegovanju molitvenoga života. »Obnova Crkve«, kaže, »doći će dakle od ljudi koji proživljavaju živo iskustvo molitve kao odnosa s Kristom i s Otcem u Duhu Svetom – i koji su u stanju taj odnos i drugima otvoriti, kako bi današnji katolici postali uistinu ljudi koji mole – u smislu pitanja učenika (‘Gospodine, nauči nas moliti!’) – time i učenici, a ne samo pismoznanci.«
Glasnike novoga iskoraka mons. Oster već vidi u nekim pokretima i zajednicama, u svjetskim danima mladih, u rastu župa, poglavito u Americi i Kanadi koje žive već odavno formulirano načelo da župa bude »zajednica zajednica«, tj. zajednica »skupina ozbiljno zainteresiranih kršćanka i kršćana koji se preko tjedna sastaju na molitvu zbog produbljivanja vjere i zbog karitativnoga angažmana te žive u svijesti da nedjeljom u euharistiji smiju biti dijelom Kristova tijela – u liturgiji koja izlazi iz vjerničkoga srca i nastojanja da se našemu Bogu podari najbolje što imamo i možemo«. Biskup Oster čak se ne libi postaviti djelomice kao uzor evangelikalne zajednice, od kojih »mi kao katolici možemo nešto naučiti, ne moravši pritom preuzeti njihovu napadnost«, ni »sektaštvo«, ni »emocionalziranje vjere« ni »svetopisamski fundamentalizam«. »No tamo možemo, primjerice, naučiti da postoji istinska radost zbog vjere, stvarna zahvaćenost Riječju i stvarno nova povezanost u životu zajednice – i sve to stvarno u pluralnom i postmodernom društvu«, kaže mons. Oster.
Svega toga ohrabrujućega već ima, i u Njemačkoj i u Europi, na raznim mjestima, u pojedinaca i u različitim zajednicama, kaže mons. Oster. »A u konačnici i prije svega tu je sam Krist, koji u sili Duha Svetoga među nama živi i ostaje. On ne će dopustiti da Crkva u Njemačkoj i na Zapadu propadne; on će nam u ovom vremenu – koje je, kao i svako drugo vrijeme, također vrijeme suda i razlučivanja – pomoći da pronađemo putove da na nov i mlad i snažan način reknemo njegovu riječ života današnjemu svijetu, pa makar nerijetko krenuvši i od malenih početaka. No Gospodin ljubi malene početke, gorušičino zrnje – i on će probuditi svetce sutrašnjice po kojima će Crkva iznova otkriti svoju pravu zadaću: biti tu Bogu na hvalu i kao svjedokinja njegova otkupiteljskoga milosrđa u svijetu«, završava svoje promišljanje biskup Oster.
ZAVRŠETAK
