Čovjeku je potrebno dvanaest zagrljaja na dan. Zagrljaji mogu biti tjelesni, verbalni, vizualni, ugođajni. Svima je potrebno dvanaest zagrljaja na dan, dvanaest različitih oblika emocionalne hrane koju drugi pružaju ili pak duhovne hrane koju čovjek može dobiti molitvom ili meditacijom. U knjizi »Sedam navika uspješnih obitelji« Stephen R. Covey navodi te činjenice tvrdeći da se ljepota života skriva u sitnicama. I zaista u svakidašnjici u svim ljudskim odnosima najvažnije su sitnice. Mala pažnja, lijepa riječ i pozdrav puno znače jer neprekidan niz sitnih pažnja nije sitnica. Taj niz stvara povoljnu obiteljsku klimu u kojoj može procvjetati i zavladati ljubav.
Naime, u obitelji postoji zakon ljubavi koji treba ispuniti da bi se stvarala izvrsna obiteljska kultura i poštovali primarni zakoni života kao što su poštenje, odgovornost, dosljednost, uslužnost i sl. Tri su primarna zakona ljubavi: prihvaćanje, a ne odbacivanje; razumijevanje, a ne osuđivanje; sudjelovanje, a ne manipuliranje.
Uz te zakone postoji još jedan veliki ulog koji podiže kvalitetu obiteljske ljubavi, a to je praštanje. Ono otvara kanale kroz koje mogu ući povjerenje i bezuvjetna ljubav.
U došašću članovi obitelji otvaraju kanale svoje duše da kroz njih djeluje Bog. Kršćanska obitelj u došašću sluša Božji glas, usmjerava se prema njemu kako bi se svaki član otvorio Bogu da se Bog nastani u čovjeku. Taj miris Boga koji kršćanska obitelj traži u došašću nuždan je da bi ih Bog vodio, Duh Božji pratio na stazi života. No kako će članovi obitelji znati da ih vodi Bog? Po tome što su sretni u vlastitoj koži, bez obzira na sve. Bez obzira na sve uspone, padove, trnje i muke života, biti sretan. To znači biti kršćanin, član Božje obitelji.
Ili će čovjek slijediti sirene svijeta koje umilno i varljivo dozivaju neuravnoteženim nasladama i užitcima, neurednim strastima i nagonima ili će slijediti Božji glas u sebi. Ako slijedi sirene svijeta, obitelj je na početku sretna, ali kasnije je frustrirana, ide joj teško, bez mira je i ljubavi, cijela obitelj postaje nesretna. Ako se obitelj trajno iz godine u godinu, iz trenutka u trenutak predaje, posvećuje Bogu, očekuje ga, sluša njegov glas, bez obzira na teškoće – svoju snagu nalazi u Bogu. Cijela se obitelj u došašću predaje Bogu da je Bog zagrli, utješi, primi, kako bi činila djela Duha.
Na četvrtu adventsku nedjelju kršćanska obitelj predaje svoje planove, sadašnjost i budućnost u Božje srce kako bi ga još vrijednije slijedila i osluškivala. Sve što je bilo rasklimano u došašću se popravlja, što je bilo pokidano zacjeljuje, što je olabavljeno – učvršćuje se. Sve rane obitelji u došašću se izlažu Božjemu dolasku, njegovu svjetlu i ljubavi, kako bi cijela obitelj još više postala Kristova obitelj. U došašću kršćanska obitelj usklađuje svoje srce sa srcem Kristovim. Da zajedno kucaju, skladno titraju i odjekuju Božju ljubav u svijetu. Predajući svoje slabosti, svoje planove i sve svoje članove u Božje srce, kršćanska se obitelj posvećuje Sinu koji je po Duhu Svetom vodi prema Otcu. Na taj način jedno srce kuca u obitelji, ono Kristovo.
