Blagoslov i posveta crkve
Kada se obnovljena ili novoizgrađena crkva blagoslivlja, a kada posvećuje? Mogu li se mise slaviti u crkvi koja nije posvećena?
Čitateljica iz Zaboka
Na slično smo pitanje odgovorili i prije nekoliko godina pozivajući se na crkvene propise i tumačenje crkvenoga pravnika dr. Nikole Škalabrina koji je u »Bogoslovskoj smotri« objasnio da je posveta obvezna za stolne i župne crkve te za nepomične oltare i da zahtijeva »svečaniji obred koji čini određenje trajnijim i neopozivim«, a »blagoslov se obavlja jednostavnijim obredom kojega je učinak manje konačan«. U svojem tumačenju dr. Škalabrin nadalje ističe da »za crkve treba preferirati posvetu, a nepomični oltar treba biti posvećen posebnim obredom«.
»Blagoslovi se redovito upotrebljavaju za kapele i privatne kapelice i svete zgrade koje se, zbog posebnih okolnosti, određuju za privremeno bogoštovlje. Za groblja je blagoslov jedini oblik s kojim se određuju prostori za pokapanje vjernika.« Pri tome dr. Škalabrin citira Zakonik kanonskoga prava u dijelu koji govori o svetim mjestima i vremenima (kanoni 1205 i sljedeći), prema kojima se kaže da su sveta mjesta »ona koja se posvetom ili blagoslovom što ih propisuju bogoslužne knjige određuju za bogoštovlje ili pokop vjernika« (kan. 1205), da posveta nekoga mjesta »pripada dijecezanskomu biskupu i onima koji su u pravu s njim izjednačeni« (kan. 1206), a da sveta mjesta »blagoslivlja ordinarij« (kan. 1207), to jest mjesni biskup. O »obavljenoj posveti ili blagoslovu crkve, a isto tako o blagoslovu groblja«, treba sastaviti ispravu. Jedan primjerak te isprave treba čuvati »u biskupijskoj kuriji, a drugi u arhivu dotične crkve« (kan. 1208).
Zakonik kanonskoga prava govori kako nove crkve, kada se »propisno završi gradnja«, treba što prije posvetiti ili barem blagosloviti (kan. 1217) te da je »prikladno da se kapele i privatne kapelice blagoslove po obredu propisanom u bogoslužnim knjigama« (kan. 1229), da se nepomični oltari trebaju posvetiti, pomični pak da se »posvete ili blagoslove po obredima propisanima u bogoslužnim knjigama« (kan. 1236) te da se prostori određeni za preminule vjernike – groblja – također trebaju pravilno blagosloviti (kan. 1240).
Koja je simbolika zakrivljenoga vrha biskupskoga štapa?
Postoji li posebna simbolika u svinutom vrhu biskupskoga štapa? Primijetio sam da je zakrivljeni vrh štapa tijekom liturgije u ruci biskupa uvijek na isti način usmjeren prema okupljenim vjernicima. Postoji li i u tome određena simbolika?
M. A. iz Vinkovaca
»Osim mitre, najprepoznatljiviji liturgijski znak biskupske i opatičke službe jest pastirski štap«, a njegov spomen »seže barem u 7. st., i to unutar obreda posvete opata, gdje se u jednom hispanskom obredniku navodi rubrika: ‘Biskup mu predaje štap’«. »Spominje ga i Koncil, odnosno Sinoda u Toledu (633.), odnosno sv. Izidor Seviljski koji u pastirskom štapu vidi simbol biskupskog autoriteta« te pritom naglašava »upravljanje pukom, ispravljanje pogrješaka i potporu u nemoći«, piše pomoćni zagrebački biskup i liturgičar dr. Ivan Šaško u svojoj knjizi »Liturgijski simbolički govor« koju je objavila naša izdavačka kuća, a u »Živom vrelu« iz 2015. godine tumači da je štap, »premda se veže uz poimanje biskupske vlasti«, prije svega »znak službe, odnosno biskupskoga služenja u Crkvi« budući da se kroz povijest Crkve biskup trajno označavao kao pastir svojega stada i vrhovni svećenik pa »simbol pastirskoga štapa govori sugestivnom slikom vođenja, budnosti i upravljanja s ljubavlju«, a značenje je ubrzo postalo vezano baš za duhovnu vlast i poslanje.
I po samim imenima koje ima na latinskom biskupski štap ne upućuje na kraljevsko žezlo, nego na »jednostavan štap vlastit pastirskoj zadaći okupljanja, čuvanja i branjenja stada«. Upravo iz te biskupove pastirske brige »izrastat će zadaće vlasti i upravljanja«. »Od 11. stoljeća biskupski je štap u gornjem dijelu redovito zakrivljen, pa njegova forma nerijetko postaje polazište razmišljanjâ o zadaćama pastirske službe biskupa. Hugo iz samostana sv. Viktora kod Pariza (+1141.) biskupsku službu iščitava iz forme njegova štapa: ‘na dnu ima šiljak, da buntovne prijekorom ubode, a na vrhu je svinut, da ožalošćene privuče utjesi’ (De sacr. II, 4: PL 176, 438). Slična pouka, u duhu srednjovjekovne alegorije, pretočena je u stihove: ‘U izgledu štapa, biskupe, pokazuje ti se ova odredba: gornjim dijelom privlači, srednjim upravljaj, a donjim ubadaj. Privlači grešne, upravljaj pravedne, ubadaj raspuštene. Privlači, upravljaj, potiči nepostojano, krhko, sporo«, ističe mons. Šaško i dodaje da »štap priziva na iskustvo puta i putovanja«. »Crkva je narod hodočasnikâ, a vjera je iskustvo puta. Pastirski štap govori o predvođenju, o hodu, napretku prema cilju, o uporištu i osloncu, o borbi protiv protivština i neprijatelja.«
