Nakon uskrsnoga vremena Crkva se vraća na uobičajeno vrijeme i time podsjeća svakoga vjernika da je život uglavnom sastavljen od običnih dana. U ciklusu uobičajenosti ističe se psalam današnje nedjelje jer psalmist i kada su dani svi gotovo jednaki, nalazi način da se približi Bogu: »Duša se moja k tebi privija. Desnica me tvoja drži.«
Bez obzira na to što je liturgijsko vrijeme kroz godinu uobičajeno vrijeme prožeto sastavnim ljudskim navikama, upravo se u onom što je ponekad i monotono može Bogu uputiti molitva na uvijek nov način. Svakodnevni posao, iste brige ili oko djece ili oko trošenja kućnoga proračuna uzrokuju nesmirenost, u najgorem slučaju i manjak sna. Netko će se zamisliti nad drugom polovicom godine, pa nad novim poskupljenjima, druge će zanimati što će se dogoditi s mirovinama ili plaćama ili porezima. Svako takvo razmišljanje uzrokuje stres. I ono najgore, ako se taj stres ne uspije dobro utišati, već može uzrokovati večernje zabrinutosti.
I pjesnik današnjega psalma bio je zabrinut. Brinula ga je večer, nije znao što ga očekuje u novom danu, a možda je bio usredotočen i prema neizvjesnoj budućnosti. I gdje je pronašao odgovor u večernjim nesanicama? Zazvao je Boga govoreći: „Duša se moja k tebi privija.” Dok bi se netko drugi privinuo uz alkohol ili ljutnju, taj se čovjek privinuo uz Boga. Nije se iskalio na svojim bližnjima dok je osjećao prve znakove nervoze, nego je svoju dušu usmjerio prema Bogu. Privinuo se uz Boga. A kako se privinuo? Poput voćke koja je svoje grane privinula prema svjetlu dok je bježala iz dugotrajnoga hlada. Poput djeteta koje je potražilo zaštitu u naručju roditelja. Poput dragih osoba koje se privinu jedni uz druge u trenutcima potpore. To je učinio psalmist. Svoju je dušu kao voćka grane izložio Bogu, izdužio sebe kako bi osjetio Božju blizinu.
Jedna jednostavna gesta odagnala je nesanicu. Čim je svoje misli odmaknuo od briga, a privinuo se k Bogu, mogao je u miru nastaviti psalam riječima: „Desnica me tvoja drži.” Da, tamo gdje se privinuo, tamo gdje je našao utočište, ondje se nalazi i njegova snaga. Psalmist je uložio svoju dušu u Boga, predao mu je svoju večer, svoje misli, svoje planove, a dobio je kod njega sigurnost, doživio je Božju snagu.
Noć može biti prilika da se napokon čovjek približi Bogu. Ivan Zlatousti smatra da je upravo noć prikladno vrijeme za razmišljanje i tako tumači taj psalam: „Trebali bismo Boga uvijek imati u sjećanju, a posebno onda kada je misao neometana i kada nas je misao sposobna osuditi. Danju nam doista ulaze druge brige i nevolje, ali u noći, kada je moguće neprestano pamtiti, tada je duša mirna i počiva. Doista je dobro razmišljati i tijekom dana, ali budući da ste uvijek puni briga i ometani usred stvari ovog života, barem se sjetite Boga na svojem krevetu i u jutarnju zoru meditirajte o njemu.”
Što ako je upravo noć vrijeme ljudskoga razabiranja, prebiranja, slaganja? Ako trećinu dana čovjek provede spavajući, onda je barem to vrijeme dragocjeno da bude ispunjeno Bogom. Psalmist je prepoznao u noći Božju blizinu. Prepustio je svoju dušu da se privine uz Boga. Evo kršćaninu predivna poticaja u vremenu kroz godinu! Ako bi kršćanin utonuo u san na takav način da svoje misli usmjeri na Boga, možda bi u svijetu bilo manje nekakvih ishitrenih nenaspavanih odluka, možda bi se manje ljudi zadržavali na stvarima koje ih razdvajaju, a više na toplom zahvaljivanju. Noć vremena kroz godinu, kao i jedna sparna ljetna noć, može biti prilika da se misli usmjere na Boga.
Umjesto gledanja u mobitel, mogla bi se u ruku uzeti Biblija, pronaći poznate retke i samo ih ponavljati. I tada, malo-pomalo, dopustiti da se duša privine k Bogu. Jednostavno, zar ne? Svaki večernji košmar misaonih zabrinutosti samo predati Bogu. Na kraju dana ne može se više ništa novoga učiniti. To je predivno vrijeme da upravo tada, u svojoj nemoći sna, kršćanin dušu privija k Bogu. Zahvaljivanje nad proteklim danom, kajanje za pogrješke, par redaka iz Biblije, znak križa i privijanje duše k Bogu. Ta će nova navika postupno, ako bude u kršćanina dovoljno ustrajnosti, prerasti u isti završetak psalma. Riječi „desnica me tvoja drži” napokon će biti snažno svjedočanstvo koje ne će pratiti mudrolije besanice, nego lahor smiraja u privijanju duše k Bogu.
Gospodine, učini da svoje duše privijamo k Tebi, osobito u završnim trenutcima dana, kada nam se oči zaklapaju, kako bismo iskusiti Tvoju blizinu jer nas nosiš u vijeke vjekova. Amen.
