Višedesetljetna istraživanja pokazala su da su stajališta katolika prema Europskoj uniji povoljnija, a da su protestantski vjernici pokazivali manje entuzijazma za integracijske procese. Nadalje, oni katolici koji prakticiraju svoju vjeru te redovito odlaze na misna slavlja pokazali su najjaču potporu europskoj integraciji. Takvi podatci zapravo ne bi trebali ni iznenaditi jer katolička je Crkva univerzalna, ona ne poznaje granice, pa tako i u političkom udruživanju – naravno, poštujući suverenitet svake zemlje, zauzima se za integraciju i ujedinjenje.
No u sedmom desetljeću Europske unije dojam je da je u svijesti sve manje sjećanje da su za postojanje današnje Europske unije ponajprije zaslužne ideje, vizija i ustrajna predanost kršćanskih političara, a o znakovima povezanosti Blažene Djevice Marije i Europe pisano je još prije dvadesetak godina u »Atlasu Europe« u kojem se spominju mnogobrojna marijanska svetišta u Europi, po nekim izvorima njih oko 20 tisuća.
Taj podatak, prema autoru enciklopedijske bilješke o marijanskoj ulozi u europskoj političkoj povijesti Ivanu Rogiću, »navodi na pomisao da je integracijski učinak štovanja Blažene Djevice Marije bio posebno važan na kršćanskoj periferiji u kojoj su, tradicionalno, sve europske integracije imale okrutno lice imperija, i u kojoj se uvriježila trajna nestašica kulturnih likova sposobnih za dubok i iskren oprost«.
U taj okvir periferije ulazi i svetište izgrađeno na Gibraltaru – britanskom prekomorskom teritoriju vrlo male površine na južnom rtu Pirenejskoga poluotoka, na mostu između Europe i Afrike. Naziv Gospe od Europe seže u 14. stoljeće kada je tadašnji španjolski kralj Ferdinand IV. nakon pobjede muslimanskih trupa na tom području Europu posvetio Kristovoj majci, dajući joj naslov Gospe od Europe te je džamiju pretvorio u kršćansko svetište. Kroz stoljeća to je svetište dolazilo u ruke raznim osvajačima, bilo je uništavano, a ono što je ostalo od višestoljetnoga štovanja Blažene Djevice Marije kao zaštitnice Europe njezin je kip iz 1462. godine koji se još uvijek štuje u svetištu. Taj je kip prije 19 godina okrunio papa Ivan Pavao II., a zlatnom ga je ružom obdario 2009. papa Benedikt XVI. u povodu sedam stoljeća postojanja svetišta, koje je dio Europske marijanske mreže nastale 2003. godine, a okuplja 20-ak marijanskih svetišta, među kojima je i hrvatska Marija Bistrica.
Tom je prigodom papa Benedikt XVI. uputio poruku u kojoj je istaknuo: »Gospa od Europe promatrala je napore bezbrojnih muškaraca i žena koji su krenuli na opasna putovanja kako bi ljudima iz dalekih zemalja proširili vijesti o kraljevstvu Božjem. U današnje je vrijeme njezin zagovor posebno potreban za duhovnu obnovu Europe kako bi se njezino kršćansko nasljeđe moglo i dalje pravilno cijeniti i u ovom trećem tisućljeću. Molim se s vama i sa svim hodočasnicima koji posjećuju svetište da se njihova vjera produbi i da ih Gospa Europska odvede do većega znanja i ljubavi prema svojemu Sinu, našemu uskrslomu Gospodinu i Spasitelju, Isusu Kristu.«
Pod maksimom »do većega znanja« treba promatrati i informaciju da europska zastava – s 12 žutih zvijezda posloženih u krug na plavoj pozadini – ima snažno kršćansko i marijansko značenje. Ne samo zato što je jedan od dvojice autora francuski katolički dizajner Arsčne Heitz, nego i zbog simbolike same zastave o kojoj je govorio poslije. Plava boja podloge Marijina je boja, a 12 zvijezda za koje mnogi misle da imaju veze s označavanjem izvornih 12 država članica Europske unije autori su povezali s ovim retkom iz Knjige Otkrivenja: »I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.«
Drugi autor zastave, Belgijanac židovskoga podrijetla Paul M. Levy također ima povezanost s Blaženom Djevicom Marijom. Naime, tijekom Drugoga svjetskoga rata dao je zavjet da će prijeći na kršćanstvo ako preživi rat te je, vjeran svojemu zavjetu, Levy postao katolik, a bio je posebno osjetljiv na biblijsku simboliku broja 12. Bio je zaposlenik Vijeća Europe i aktivno sudjelovao u izradi europske zastave. Baš u to vrijeme Levy se šetao gradom i zaustavio kod kipa Blažene Djevice Marije s krunom od dvanaest zvijezda. Bio je zadivljen ljepotom zvijezda oko Marijine glave, a pozadinu je činilo nebesko plavetnilo – i tu je sliku preslikao i na motiv europske zastave.
Još jedan »marijanski« znak vezan uz europsku zastavu može se naći na dan priznanja te zastave. Bilo je to 1955. godine upravo na blagdan Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca, kada je zastavu s 12 žutih zvijezda na plavoj pozadini kao svoju prvo usvojilo Vijeće Europe, a trideset godina poslije i Europska unija.
A i samu Europsku uniju izgradili su praktični vjernici koji su svoj život posvetili europskomu ujedinjenju političkim djelovanjem, u čemu su političari Francuz Robert Schuman i Talijan Alcide de Gasperi pronašli vlastiti put svetosti. Neposredno prije ovogodišnjega Dana Europe počela su glasnija govorkanja o tome da bi upravo Schuman kao jedan od osnivača Europske unije i prvi predsjednik Europskoga parlamenta mogao uskoro biti proglašen blaženim, što je francuskomu listu »La Croix« sugerirano i iz vatikanske kongregacije za kauze svetih.
Tim je povodom o. Bernard Ardura, postulator Schumanove kauze koji je hrvatskoj javnosti poznat i kao predsjednik Papinskoga odbora za povijesne znanosti koji je vodio mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju, kazao: »Schuman je svoj život posvetio služenju općemu dobru, tražeći mir i pomirenje s Njemačkom kako bi stvorio zajednicu europskih država. Schumanov rad uključivao je okončanje paklenoga ciklusa rata, ponižavajućega poraza, želje za osvetom. To je djelo kršćanina, koje služi kao primjer, čak i ako je Schuman ostao vrlo diskretan u pogledu svojega osobnoga života i vlastite vjere.«
Schuman je, kako tvrde njegovi poznavatelji, bio istinski vjernik i samozatajan čovjek. Kao neženja živio je poput monaha, posve predan političkomu zvanju i duhovnomu životu. Svakodnevna mu je euharistija davala hrabrost, inicijativu i smisao za djelovanje. Pravnik i državnik Robert Schuman, rođen 1886. godine u Luksemburgu, ostat će upisan u povijesti po svojoj deklaraciji, što se smatra danom rođenja Europske unije – 9. svibnja 1950., kada je pokrenut projekt Europske zajednice za ugljen i čelik, prethodnice Europske unije. Školovao se u Njemačkoj, proživio je teror Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, čak je bio je prognan 1940. godine te se dvije godine skrivao od GESTAPO-a, sve do oslobođenja Francuske. Kad mu je umrla majka, razmišljao je da postane svećenik. Njegov ga je najbolji prijatelj od toga odgovorio i proročki mu navijestio: »Ostat ćeš laik jer ćeš tako moći bolje činiti dobro, što je tvoja jedina briga. Bit ćeš svetac u sakou.«
Daroviti mladić započeo je karijeru odvjetnika i aktivnoga vjernika laika, a već se tijekom studija prava uključio u savez njemačkih katoličkih studentskih udruga. Sudjelovao je i u pripremi velikoga njemačkoga katoličkoga laičkoga okupljanja »Katholikentag« 1913. godine. Njegovi životopisci naznačuju da je bio član francuske udruge »Conférence Olivaint«, posvećene političkomu promišljanju i izobrazbi za javni život koju su osnovali redovnici isusovci.
Već 1920-ih Schuman je uspostavio razgranatu mrežu kontakata s kršćanskim demokratskim političarima iz cijele Europe, a poslije je kao političar bio član mnogih francuskih vlada, koje su se brzo mijenjale – kao ministar financija, ministar vanjskih poslova, slijedeći ideju europskoga ujedinjenja i francusko-njemačkoga zbližavanja. Slijedilo je usvajanje spomenute deklaracije, a i 1960. Schuman je nastavio s razvojem »svoje« Europe. No u zimi 1961. Schuman je doživio srčani udar tijekom večernje šetnje. Bespomoćno je ležao na ledenoj hladnoći cijelu noć i od toga se nikada nije potpuno oporavio. Umro je u dobi od 77 godina u svojoj ladanjskoj kući u blizini Metza u rujnu 1963.
Postupak za proglašenje Schumana blaženim započet je 1990. godine u biskupiji Metz, a završen je nakon 14 godina kada je detaljnu dokumentaciju nakon biskupijskoga procesa preuzela vatikanska kongregacija zadužena za vođenje postupaka beatifikacije i kanonizacije. Sada se može zvati slugom Božjim, a mnogi kao poseban znak Božji i čudo vide oživotvorenje vizije ujedinjene Europe nakon vremena »totalnoga rata« u političku stvarnost.
Za još jednoga se osnivača Europske unije vodi proces beatifikacije, a riječ je o Talijanu Alcideu de Gasperiju (1881. – 1954.), osnivaču kršćansko-demokratske stranke, predsjedniku vlade u devet koalicija. On je 1920-ih kao glavni tajnik Talijanske narodne stranke došao u sukob s fašistima te je bio osuđen na četiri godine zatvora. No zbog bolesti je pušten te se sklonio u Vatikan, gdje je radio kao knjižničar, poučavao socijalni nauk Crkve te pripremao osnutak kršćansko-demokratske stranke nakon Mussolinijeva pada. De Gasperi je bio jedan od poticatelja pokreta za ujedinjenje zapadne Europe, a Talijani ga smatraju dominantnom političkom osobom u poratnom razdoblju, zaslužnom za obnovu zemlje.
