Odlomak iz Knjige Izaijine nastao je nakon povratka izraelskoga naroda iz babilonskoga progonstva. Poput ostalih velikih proroka i Izaija naviješta skoru mogućnost ulaska stranaca u vjeru u jednoga Boga. Prvi je poziv ipak upućen Židovima. Oni su pozvani da čine pravdu jer će uskoro doći Božji spas i objaviti se njegova pravednost. Pravda pritom nije samo izraz sudske prakse i pravednih prosudaba u međuljudskim odnosima, nego je riječ o cjelokupnom čovjekovu životu koji mora biti obilježen istinom i milosrđem.
Izraelski narod tako se priprema za Božji pohod s kojim će mu stići spas i potpuna pravednost. Govor o »sinovima tuđinskim« koji pristaju uz Gospodina, koji mu služe i koji ga ljube, koji poštuju subotu i vrše odredbe Saveza, osobito je zanimljiv s obzirom na to da je tekst nastao u razdoblju nakon povratka iz progonstva, kad su Židovi naglašavali čistoću svoje nacije i zabranjivali miješane brakove da bi tako očuvali i čistoću svoje vjere i običaja. Prorok kao da istupa iz te opće tradicije svoga naroda toga doba. Ti tuđinci o kojima je riječ zapravo su prozeliti, oni koji su odlučili prijeći na židovstvo, odričući se u potpunosti svojih običaja i svoje narodne pripadnosti i postajući u svemu Židovi. Važni su i elementi na kojima inzistira prorok. Prvi je uvjet njihovo pristajanje uz Gospodina, a to znači pristajanje uz vjeru u jednoga Boga koji je bitno Bog Izraelov, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Prianjanje uz Boga ostvaruje se kroz služenje i ljubav. Drugi važan element obdržavanje je subote koja je bila razlikovni znak Židova i po kojoj su se razlikovali od svih drugih naroda. Usto, ona je bila i znak poštovanja Boga koji je »sedmoga dana počinuo od svega djela koje učini« te znak budućega počinka u Bogu. Postojanost u Savezu označava snažnu vezanost uz Boga obdržavanjem svih njegovih zapovijedi, ali i ljubavlju prema Bogu.
Takvim »tuđincima« Bog obećava da će ih dovesti »na svoju svetu goru« i da će ih razveseliti »u svojem Domu molitve«. I to je protivno uobičajenom židovskom shvaćanju Doma Božjega, odnosno jeruzalemskoga hrama. Nakon povratka iz babilonskoga progonstva taj je hram obnovljen, a obnovljeno je i bogoslužje u njemu, kao i svećenstvo koje je ondje služilo. Ipak, u njega je pristup bio dopušten isključivo Židovima, a nad svima je ostalima visila smrtna kazna. Prorok naviješta tim riječima veliku promjenu. Božji Dom otvara se svima te postaje »Dom molitve za sve narode« u kojem će i žrtve stranaca biti jednako primane kao i žrtve što ih prinose Židovi.
I evanđelje se bavi strancima. Isus se u evanđeoskom odlomku povlači u »krajeve tirske i sidonske«. Riječ je o poganskom kraju Fenicije, sjeverno od Galileje, u današnjem Libanonu. Ondje pred njega dolazi neka »Kanaanka«. Sam naziv Kanaanka ovdje je anakron budući da se Kanaanci ne spominju još od razdoblja izraelskih kraljeva. Ipak, njime se kasnije, posebice nakon povratka iz babilonskoga progonstva, označavalo sve stanovnike obećane zemlje koji su bili stranoga podrijetla. U paralelnom tekstu evanđelist Marko naziva je Grkinjom i Sirofeničankom, pri čemu prvi naziv određuje njezinu kulturnu pripadnost helenističkomu svijetu, a drugi naziv označava njezino zemljopisno podrijetlo.
Njezina se molitva ni po čemu ne razlikuje od molitava kojima su se Židovi obraćali Isusu za pomoć, no nju Isus ne uslišava, a na nagovor učenika da joj ipak pomogne, Isus odgovara: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Tim riječima on ne odbacuje pogane, niti im negira mogućnost pristupa u Božju milost i spasenje, nego daje prvenstvo Božjemu izabranomu narodu. Židovima se prvima Bog objavio, još u praotcima, a onda i cijelomu narodu na Sinaju, pa njima pripada i prvenstvo u navještaju evanđelja. Tek na ženino navaljivanje i nakon njezina ponizna odgovora Isus priznaje njezinu »veliku vjeru« i ozdravlja joj kćer. Vjera otvara svakomu čovjeku, bez razlike, pristup Bogu i njegovoj milosti.
Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima nastavlja govoriti o odnosu Židova i kršćana, osobito u svjetlu činjenice da većina židovskoga naroda nije prihvatila vjeru u Isusa Krista. U tom se odlomku obraća »poganima«, misleći na kršćane koji su podrijetlom iz poganstva i nisu židovskoga roda. Njima se obraća kao Židov i kao »apostol pogana« kakvim ga je potvrdila Crkva, a njegovo je djelovanje, osim željom za spasenjem svih ljudi, motivirano i željom da »na ljubomor« izazove svoje sunarodnjake, pa tako spasi i neke od njih. Ta ljubomora bila bi zapravo zavist što se radosna vijest širi među nežidovima, dok je narod izabranja, narod Abrahamovih sinova, zapostavljen. Pavao sve to promatra u široj perspektivi.
»Odbačenje« Židova, odnosno njihovo neprihvaćanje vjere, dovelo je do toga da se vjera počne širiti cijelim svijetom, tako je njihovo odbačenje dovelo do »pomirenja svijeta«. Analogno tomu, apostol se pita kakav li će tek biti plod njihova prihvaćanja kad Židovi prihvate vjeru. I zaključuje da će to biti »oživljenje od mrtvih«. Pritom se misli na konačno uskrsnuće tijela. Kako je Bog iskazao svoju milost nad poganima koji su nekoć bili neposlušni, to jest daleko od njega, tako će svoju milost pokazati i na Židovima koji su sada postali neposlušni i udaljili se od njega.
